Zapisi iz prostora između pamćenja i zaborava.

Svaki početak je gotovo isti…bol, vrisak, plač i onda milost, dragost i zagrljaj. A to je ljubav. Ona duboka. Nažalost neke ljubavi opstanu a neke se završe i prije nego su sebi dale priliku, šansu za upoznavanjem. Ali i takve bez šanse nađu neki put jer u konačnici svako nađe svoj put. Sa malo više ili malo manje težine, u pitanju su nijanse ali život je to.

Sve je kod nje, kod njih  bilo nekako sa nekom težinom a opet elegantno utkano u taj gutljaj koji se mora na koncu ispiti. Naravno, to nije mogla sagledati kao djevojčica koja je željela svim srcem da bude dio društva koji je u njenim očima bio cool. Nešto je tu smetalo, žuljalo, a možda je sve bilo do crveno pletenog pulovera koji se nosio preko školske kecelje. Niko nije nosio taj crveni pulover ali ona jeste. Bilo je tu pogleda, podsmjeha ali kako ga ne nositi kada je u njega bila utkana sva ljubav tadašnjeg svijeta. Bio je djelo  ruku koje su stvarale ljepotu i pisale jezik ljubavi u tišini noći dok se čekao voljeni muškarac sa nekog puta. Ljubav ne pita gdje i zašto, ona je i strah i povjerenje. Strah od ljubavi, da li je ljubav zaista ljubav , a povjerenje, pa ljubav bi trebalo da nosi povjerenje?

Ideja u sjedinjavanju tijela i duše je nekako raspršena na samom početku. Sjedinila su se tijela ali duše… Komunizam je tako dobro servirao parole i ideje na teškom srebrnom pladnju u kreaciji srebrnog escejga i najkrhije porculanske šoljice. Miješali su se okusi kafe sa  okusima cimeta i jabuke kako bi sva čula bila osvojena, a onda opijena. U košmaru je prošao život žene koja nikada nije ostarjela i koja je voljela samo jednog muškarca. Dobri duh u njoj ju je na koncu vratio u djetinjstvo i tako su verovatno sve boli nestale. Baš kako Dostojevski govori „To je misterija ljudskog života, da stare tuge vremenom, postepeno, prerastu u mirne radosti.“

A ona, sa crvenim puloverom a i bez njega, bila je unutra drugačija. Spolja, svi su trebalo biti isti jer matrica „bratstvo i jedinstvo“  je pokušalo da uniformiše i pokaže da je jednakost moguća. Žurilo se, mnogo se žurilo. Nije se pridavalo važnosti otvaranju ljušture jer tako se virtuozno prikrivala nejednakost. Kada se ljuštura otvori, nema istih. Otvaranje je ličilo prijekom sudu, ogoliti i ako ima malo nekih naznaka, odmah osuditi. Unaprijed, sigurnije je.  

Grubost  par excellence.