Blagdanski stolovi su puni, a mi sve češće ne znamo šta nam zapravo nedostaje.

Vrijeme blagdana obilježavaju obilje hrane na trpezi i panika kod domaćina, „hoće li hrane biti dovoljno“? Blagdani su postali test iz obilja, a ne iz bliskosti. Dok se buđelari prazne i ne razmišlja se o sutra, dotle gazde velikih marketa trljaju ruke, maste svoj brk i planiraju egzotična putovanja. Često spomenuta narodna mudrost „Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane“ primjenljiva je i na ovu vrstu zavisnosti potrošačkog društva. Rafovi divno spakiranih sireva, mesnih prerađevina, čokolada mame kao najgora droga. Tako je to u svijetu dilera „Dok jedan ne šmrkne, drugom ne svane“ . Tako je to i u  drugim sferama života.

Ono što nas navodi na duboko razmišljanje je pitanje  – čemu služe blagdani, gozbi nakon koje ti bude loše jer si se prežderavao ili zajedničkom okupljanju, dijeljenju ljubavi  i zahvalnosti?

Hrana, ta magična riječ koju je moguće uklapati u sociološki diskurs, teološki, psihološki, zdravstveni, edukativni, filozofski, poetski, marketinški, ekonomski…nadilazi granice promišljanja.  Sa godinama imam sve veći respekt prema hljebu, njegovom nastanku od svijesti koliko je važno imati svoju žitnicu koja će te hraniti.  Hljeb, zdravi, manje zdravi, beskvasni, kvasni, slani, kifle, zemičke, pogače, proje, projare, kukuruze, do slatkih varijanti sa orašastim plodovima, citrusima, suhim voćem kao što su komisprot, stolen, kuglof … I šta više trebaš da bi se nahranio? Malo ulja, soli, koja maslina, kriška sira, čaša vina i adio. Ali naša osionost, bahatost, samoživost, arogantnost uvijek traži još i mnogo više. Neumjerenost kao ključna odlika kapitalističkog društva stvara društvo bezdušnih ljudi koji gube svaki osjećaj za vrijednost i zahvalnost.

Neumjerenost u hrani ima direktnu vezu i sa emocijama ali to treba osvijestiti. Divna  je biblijska slika  (Jevanđelje po Jovanu/Evanđelje po Ivanu) kada Isus nahrani pet hiljada ljudi sa pet ječmenih hljebova i dvije ribice. Okupljeni zajedno su se nahranili i hljeba je preostalo. Čovjek ne živi samo od hljeba, čovjek živi od zajednice, od lijepe riječi, vjere da nije sam i napušten. Hrana je poveznica naših kultura, međusobnih odnosa koji su emotivno prožeti. Brojna istraživanja su pokazala da ljudi koji jedu zajedno, hrane se kvalitetnije nego oni koji jedu sami.

Da li smo gladni ljubavi?

Emocionalna glad često se ne prepoznaje  ali tijelo je uvijek osjeti. Ona nas tjera na hranu. Najčešće na slatkiše kojima se  nesvjesno liječimo od tuge, nedostatak ljubavi, bijesa i strah. Istraživanja i govore da je potreba za slatkišima potreba za ljubavlju i bliskošću. Određena hrana nas vezuje i za neke ljude, neke zajedničke trenutke, vrijeme kada smo se dobro osjećali. Kada smo bili voljeni. To su one neraskidive emocije koje nas vraćaju prošlosti. I zato ne želim da prošlost ostavim namiru. Bez nje ne postoje odgovori za  sadašnji trenutak, za sutra.

Danas, otuđeni u svijetu koji se krčka u jednom vrelom loncu, u strahu hoćemo li preživjeti ne vidimo rješenje, a ono je u ljubavi, vraćanju na obitelj, na zaboravljene vrijednosti. Na susret koji nosi čežnju, a ona je zapravo ljubav. Ljubav je opuštenost. Ljubav je smijeh. Ljubav je radost. Ljubav je dijeljenje. Ljubav je sloboda. To ove zalutale ovce s bitcoinima ne znaju – njihov svijet je na berzi, tamo gdje se ne trguje stvarima, nego ljudskim životima. Našim životima.

Društvene mreže i otvoreni mediji su nam približili nekada nama tako daleki svijet  domaćeg šhowbiza, koji nas je primio u svoje domove i pričaju nam svoje priče. Danijela Martinović ima divnu priču okupljanja oko stola u obiteljskom domu, stola koji ima samo tri stranice. Za takav stol mogu svi stati, dobro se nahraniti, veseliti i na kraju biti zahvalni za sve što se tu našlo i ljubav koja je u sve to utkana.

I za ovaj kraj, neka nam pjeva Čola:

„Donesite hljeb, donesite so,

najbolje vino za ovaj stol

donesite smijeh, hiljadu pjesama bar

donesite sebe meni na dar.“