Postoje godine u kojima više ne pitamo da li smijemo – nego osjećamo da je vrijeme.

Sve je nekako šugavo. Ljudi su deprimirani, klinci izgubljeni između virtualnog i stvarnog, nastavnici i profesori su dosadni, ljekari nedostupni, a „matorci“ su rešeni da se za rasplet svog filma posluže antologijskom scenom  iz filma Grk Zorba:

“Nauči me da plešem. Hoćeš?

Da plešeš. Rekao si da plešeš? Hajde!”

U tom plesu je sve: pokret, emocija, radost, zrelost, žudnja i mudrost. Mudrost za donošenje odluka, a emocija kao gorivo bez kojeg se ne ide naprijed. U život, onaj pravi. Istinski. Gdje svaki treptaj svog tijela osjećaš. Gdje se duša posle dugog, dugog lutanja vratila, rešena da kao krčag u sebe primi svu nježnost i ljepotu koja će se slijevati niz ogrubjele zidove koje  je oblikovalo vrijeme sa mnogo više neprilika nego prilika.

 Oslobođeni odgovornosti sa završenim obavezama, probuđeni sa jasnom slikom u ogledalu. Manje ili više dopadljiva ali nosi savršenu poruku – Sada je sve dozvoljeno. Ćakulanje i tajno i polu tajno i javno. Ispijanje „Lude Mare Red Cuvee“ iz iste čaše čija će mješavina mirisa crne trešnje, kupine, borovnice i jagode  s notama mediteranskih biljaka opiti već dovoljno opijene čuvare mladosti. Pogledi bez ijedne riječi, uranjaju u dubine koje kriju neispričane priče. Erotičnost bez kontakta.

Najopasniji trenutak, spajanje duša.

I tko je kriv?

Okruženje, vrijeme, „godine koje su pojeli skakavci“ ili možda nitko nije kriv? I zar je to uopće više važno? Jedino je važan sadržaj i kvaliteta, jer sve ostalo je kako bi rekao Pekić „Ne znam da li je zatvor unutrašnje lice naše civilizacije ili je civilizacija unutrašnje lice nekog šireg i sudbonosnijeg zatvora. Uveren sam da su zatvor i sloboda u jednoj korespondenciji.”

Voljno ili nevoljno proveli smo dugi niz godina u donekle sličnim zatvorima. Negdje je bilo malo više negdje malo manje blještavila ali je na  svim zidovima bilo ispisano nevidljivim velikim slovima – ŽELIM SVOJU  SLOBODU.  

Slobodu za stvaranje, za pustolovine, za onaj razgovor sa Bogom koji se ne prevodi, koji se osjeća. Slobodu za buđenje damara i kretanje ka novim jutrima.  

Da ne bi postavljali pitanja: da li je moguće, kako, zašto, neka bude, nitko nije kriv!