Umorna, prezasićena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uopće nije važno, šta to jeste. Važno je živjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sreću na njegovom licu, to je život, onaj pravi koji treba živjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ričard Bah  kaže da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budućnost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Život ima smisla samo ako se živi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bježanje od sebe je mirenje sa smrću. A život je tako lijep.
Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgledaju trivijalni, mogu da se od strane kritičara ocjenjuju kao loše knjige, a koliko je to nevažno kako drugi sve to vide, ako vama pomognu, onda su najbolje knjige. Suze zamijenite smijehom, izliječite se teskobe, strahova, zaboravite na antidepresive, jednostavno je… dolazite napokon do sebe. Shvatila sam da u stalnoj brizi šta će donijeti sutra, nisam živjela sadašnji trenutak. Pri tome, život je prošao. Barba de Anđelis bi rekla «Postali smo eksperti na polju priprema za život, ali imamo velikih teškoća u proživljavanju sadašnjeg trenutka» Savršena sublimacija naših priprema, za šta…za završetak života. Kada sve pospremimo, postavimo, dovedemo u red, a šta onda…jesmo li uživali u tome, NISMO?!
Gledam fotografije prošlih vremena, na njima je puno ljudi, a malo smijeha. Svi su nekako ozbiljni, to me rastužuje. Trudili su se da stvari poslože onako kako se od njih očekivalo. Vjerujem da sebi nisu postavljali mnoga pitanja, sve je bilo upakovano na vrlo suptilan način sa jasnom porukom – TO TAKO TREBA. Riječi su bile suvišne, mnogo toga se podrazumjevalo. To vrijeme XX vijeka, ma koliko sigurnosti donijelo, toliko nam je toga i uzelo, napravilo je od ljudi robote koji rade bez emocije. A šta se promijenilo danas, ne mnogo…sada je samo robotika u modi, pa se kreiraju neka «lijepa» lica, a iz mode ne izlaze Barbike.
Svijet nam je donio neke nove «vrijednosti», obuzeti smo vrjednovanjem, a ne postojanjem. Pa stoga nije ni čudno što ne primjećujemo behare u svom kvartu, što ne primjećujemo lijepe i ružne balkone, sive zgrade u kojima žive neki ljudi koji zapravo više ne žive. Misli su nam usmjerene na novi model Mercedesa jer to je tobože prestiž…kakva glupost, prestiž! Kada nas nešto zaustavi u životu dobijemo priliku da naučimo, pod uvjetom da smo na to spremni.  Potrošačka groznica nas je vukla da kupujemo sreću. Kupovali smo stvari da bi bili sretni. Kupovali smo automobile da bi bili sretni. Kupovali smo ljubav da bi bili sretni. Zamislite, kupovali smo sreću…nevjerovatno ali istinito…u svom tom bunilu dok nas je tresla groznica, nismo vidjeli da sreća stanuje u nama. Sjetite se samo kako ste nekada govorili:
«Biću sretna kada mi dijete prohoda, biće lakše»«Biću  sretna kada se zaposlim»«Biću sretna kada kada me roditelji, partneri, pretpostavljeni na poslu pohvale»«Biću sretna kada svi skupa odemo na godišnji odmor»«Biću sretna kada kupimo novi automobil»«Biću sretna kada mi djeca završe fakultet»«Biću sretna kada dobijem unučiće»
Pročitajte i budite iskreni prema sebi, jesu li ovo i vaše rečenice ili  ste sve njih ne brojano puta čule od svojih majki koje su uvijek  pred vas postavljale nove zadatke sa zahtjevima. A to buduće vrijeme «biću sretna…», to je ta priča o odlaganju sreće i zavisnosti od nekoga i nečega. Kada sve to što želimo ispunimo, da li smo sretni ili smo možda samo zadovoljni?  Djeca su porasla, završila škole, trudili smo se da budemo bolji roditelji nego što su naši roditelji bili, što je opet glupost jer svako radi ono što misli da je najbolje i tko smo mi uopće da procjenjujemo koliko su oni bili dobri, a i to je tema za neki drugi put. Naše karijere su išle nekim svojim tokom, možda je moglo i bolje ali nije ni ovako loše, išli smo na godišnje odmore, promijenili smo dva do tri automobila, promijenili možda i partnere i…da li je to sreća ili možda samo život sa svojim usponima i padovima koji nemaju veze sa srećom? I tako postavljanjem iznova novih ciljeva, ovisnost je rasla, a sreću smo odlagali.
I onda, dođe korona, a nije morala ni korona da dođe, moglo je to samo da bude jedno jutro u nizu kada se probudite i vidite da je sve posloženo, a vi ste zapravo nigdje. Život je prošao, odnosno, dobar dio života je prošao! Obično se zavjetujemo u novogodišnjoj noći da ćemo od 1.januara sve promijeniti. Da li zbog alkohola, emocija ili nečeg trećeg ali onda shvatimo koliko godina imamo i da vrijeme ne možemo vratiti. Ne čekajte novu novogodišnju noć, zaronite još danas u sebe i probudite tu djevojčicu ili dječaka u sebi. Oni sigurno nisu znali da je sreća emocija, a zadovoljstvo, mentalno stanje, ali su bili stvarni i sretni. Živjeli su stvarne trenutke koji su nosili ushićenje, prilazili su drugom i. drugačijem bez ikakvih predrasuda i potpuno su se predali igri. Dovoljno je samo da se vratimo u stvarne trenutke i da shvatimo koliko je život lijep.
Ne čekajte na sreću, ona se ne kupuje!
                

«I Učitelj reče u tišini:

«Na putanji naše sreće,

naći ćemo učenje 

zbog koga smo izabrali ovaj život.

To je ono što sam danas naučio

I odlučio sam da vas ostavim sada,

da idete svojom sopstvenom stazom,

kako vam odgovara!»

» (R.Bah, «Iluzije»)