Ovaj tekst nastao je u trenutku kada sam prestala glumiti da znam.

Osjećam se tako usamljeno.

Oko mene su nezadovoljni i ogorčeni ljudi koji ne vjeruju da išta mogu promijeniti.  Iza ugla živi neki drugi svijet koji bez griže savjesti dijeli storije sa tuluma. Ne pripadam ni jednom ni drugom svijetu. Na nezadovoljne ne mogu se više trošiti, njihovu crnu zavjesu teško je  podići. A ovi što tulumare su mi tako daleki, bahate i bezosjećajne nikada nisam voljela.

I za ogorčenost i za bahatost treba imati stila ali ovdje nema stila i kao da ga nikada nije ni bilo. Jer da ga je bilo, prenio bi se, ali ne, zasigurno ga nije bilo.

I kada se penjete na tron i kada padate treba imati stila. Stil to vam je nekako kao lična karta, vaše unutrašnje stanja duha. Koko Šanel bi rekla „

Priroda vam da lice kakvo imate u dvadesetim.

Život vam oblikuje lice u tridesetim, ali tek sa pedeset

dobijete lice kakvo zaslužujete.

Od djevojčice iz sirotišta preko švalje, kurtizane, ljubavnice koja je odijevala košulje svojih ljubavnika, koja je znala da neće biti ničija žena do Šanela. Buntovnost i želja za svjetlima velikog grada su poruka da ako želite nešto više morate raditi stvari koje do tada niste radili.

Pa tako dragi nezadovoljni  i ogorčeni ljudi, krenite da mijenjate sebe kako ni vi ni ja ne bi na kraju ostali sami.

Vi bez osjećaja griže savjeti vjerujte, brzo ćete se osvijestiti, na ostrvu ostat ćete sami.

I dok je svijet na ivici trećeg svjetskog rata, reći ću vam da će u 2026.godini donji veš biti u trendu. Griješite ako mislite da nije važno šta ćete ispod haljine ili hlača  obući, deo je stila, moderne, emancipovane žene.  Zapamtite, veš kupujete za sebe a ne da bi ga drugome pokazali.

Ako bih razmišljala o Trampu, Putinu, Makronu i tako nekakvim šefovima država ne bih imala vremena za ono što život čini punim, za traganjem i neprestanim otkrivanjem sebe.  Ipak nisam toliki mazohista, nešto sam i naučila za ovih pedeset i neku godinu.

Jesu mi želje pomiješane, ne želim se svijesti samo na želju „da smo živi i zdravi“ jer znam da od toga nema ništa ako su nam misli ružne i ako srce pati jer u njemu nema ljubavi. 

Zaista ne znam šta želim, a možda i znam…

Želim svijetla Rima i Pariza, Rusku zimu, Boljšoj teatar u koji se morate zaljubiti. Bila i želim i opet i opet i opet. Sa jedne strane balet a sa druge arhitektura. Zavjesa od svile i zlatnih niti kao i luster izgrađen od 24 hiljade kristala, koji je do 1890 bio osvjetljen pravim svijećama. Jedno pravo remek djelo.

Želim da posjetim Ermitaž u kome se čuva zbirka od oko tri milijuna primjeraka koji je započela još Katarina Velika. Simbol Oktobarske revolucije, 1917.godine, juriš na “Zimski dvorac”.  

Želim u Amsterdam da se divim Rembrantovom ulju na platnu iz 1642. „Noćna straža“,  Van Gogovim dijelima.

Želim u Plavu kuću Fride Kahlo. Kuća u kojoj se rodila, kuća u kojoj je živjela, kuća u kojoj je umrla, La Casa Azul.

Želim odmor u Šamoniju. I Prever ga spominje u svoj pjesmi „Adrijene“ ali ne zbog svojih ljepota već govoreći o čežnji „Grudva snijega koju si bacila na mene u Šamoniju prošle zime, sačuvala sam je. Eno je na kaminu moje pokojne majke…“

Sve želim…želim život u njegovoj punoći.

Duša mi je zaljubljena u umjetnost i kulturu. Srce traži čisto i istinu. A lice mi je baš onakvo kako sam i zaslužila.