Po tko zna koji put gledam film „Božiji čovjek“ i opet bih ga gledala, iznova, iznova… Ugradila bih ga u obrazovni sistem i pod obavezu natjerala prosvjetne radnike da ga gledaju i svaku scenu nauče kao i poruke kojima nas uči Sveti Nektarije  Eginski. Uopšte nije važno da li je riječ o pravoslavcima, katolicima ili muslimanima, mitropolit Nektarije je bio jedinstven.

Kada zamišljam monaha, svećenika ili hodžu, zamišljam ga baš kao Svetog Nektarija, poniznog koji govori jezikom ljubavi i živi ljubav, i prema onima koji ga vole i prema onima koji ga ne vole. Koji se gnuša moći, On zna da moć okuje čovjeka. Moć čovjeka ne čini slobodnim.

Istina koju je teško ovom društvu objasniti. 

Svako gledanje je kao prvo gledanje jer prolazim tu njegovu sudbinu progonstva. Sveti Nektarije se brinuo o siromašnima a ja o obespravljenima. I to drugome smeta. Pisao je propovedi koje su pomagale ljudima da se približe vjeri. Pišem blog o ženi, otvoreno govorim o sebi jer moja  priča je priča  svake  druge žene samo što one nemaju hrabrosti da se suoče sa sobom.  Preko dvadeset tri hiljade žena i muškaraca čita moje priče. Znam jer imam brojčanik na blogu koji daje podatke. A nikada me nitko nije pozvao da razgovaramo na tu temu. Paradoks. 

Tražim način, mjesto za smirajem ali se bojim da takvog mjesta nema. Trenutan smiraj je privid, zli dusi ne miruju.  Od kako sam došla u Bosnu i Hercegovinu doživljavam progonstvo. Gdje god sam se pojavila iz petnih žila su se trudili da me otjeraju i u tome su uspijevali. Uspijevali jer sam se sklanjala od poganog jezika, loših misli, mržnje, otvorene mržnje. I kada se sklonite, progon ne prestaje. Pitam se zašto? 

Ne znam da sam bilo šta loše kome uradila ili ga poprijeko pogledala?! Da sam nekoga uvrijedila? Krali su, plagirali, lagali, podmetali, optuživali, reketirali, prijetili i sve što su radili, radili su uvijek pred praznike, Božić ili Uskrs. 

Ne pogađa me njihova kleveta, oguglala sam. Pogađa me vrijeme njihove prljavštine jer  u njihovim umovima, srcima nema trunke svetog a prikazuju se svijetu kao vjernici. Borim se sa sobom, sa onim što sam unutra i žalom za izgubljenima koji kada tonu vuku sve sa sobom. Počelo je tijelo da reaguje, često je moj odgovor na zlo bol u lijevoj ruci. Bojim se smrti jer sam samo obična žena. 

Na moju žalost, zalutale ovce, vjeruju masi, ona je brojnija i ima moć. 

Sveti Nektarije se branio šutnjom čekajući glas od Oca, vjerujući da On  zna najbolje. Oduvijek su postojali loši ljudi ali za njih treba moliti jer ne znaju šta čine. Tome nas uči vjera. 

Ni posle dva vijeka ne postoji razlika  u netrpeljivosti prema dobrom, iskrenom, čistom. Kada odabrani rade loše, šta očekivati od čovjeka koji nema mira i bori se sa  ljubomorom, zavišću, zlobom?  Šta očekivati od čovjeka koga materija proždire? 

Nemojte da vas naslov filma odvuče te film ne pogledate. Ovo nije samo religijska priča, ovo je priča o nadi, vjeri , dobročinstvu i beskrajnom strpljenju i poniznosti. 

Neka bude kako je Patrijarh Pavle rekao:

Proći će sve,

ali duša, obraz i ono što je dobro,

ostaje zauvek.“