PUT LJUBAVI I BOLA
Život ispričati bojama mogla je samo Frida Kalo, sve ostalo je imitacija života. Muka i bol, ljubav i snaga volje imaju isti kolorit. Kakve suprotnosti jakih osećanja, a zajednička boja. Crvena, boja vatre i krvi, plamena i strasti, simbol energije, protesta, revolucije, moći, erotike i života. Opčinjena sam jakim ženama, njihovom snagom izbora, volje, odlučnosti, jačinom, željom i žudnjom za životom. Borba žene da pronađe i dokaže sebe u muškom svetu je i moja borba. Svaka od nas ima svog Dijega, “slon i golubica ili žaba i leptir”.
Hm… Ima li veće “nevolje” od ljubavi? Kao da već nije dovoljno što smo rođene da trpimo bol? Bol tokom odrastanja, nesigurnosti zbog telesnog izgleda, prve menstruacije, bol tokom prvog seksualnog odnosa, bol pri porođaju, bol zbog neuzvraćene ljubavi, neostvarenih snova i želja, bol zbog gubitka voljenih. Bol je verni životni pratilac žene, čak verniji od voljenog muškarca. On je uvek konstanta, a voljenih muškaraca može biti više i uglavnom su razlićiti. U toj “nevolji” zvanoj ljubav, uvek neko pati, a u pravoj ljubavi, pate oboje. Neostvarena očekivanja, stalna nadanja, želja za razumevanjem, poimanje vernosti/odanosti, razlozi su patnje.
U šta se mi to s početka zaljubljujemo? Oči, usta, ruke, stas, šarm, smisao za humor, mozak…ideju o razumevanju, zajedničkom životu, ljubavi? Majstori smo glorifikacije čiji je najverniji partner, zaslepljenost. Oduševljeno u mladosti, govorimo “on je najljepši, divno se ljubi, ima tako snažne i lepe ruke”, malo starije, tražimo šarm i duhovitost, a kao zrele žene, žudimo za slušanjem, razumevanjem, podrškom i sigurnošću. Kako nam kriteriji rastu, tako je verovatno da će svako doba obeležiti neki drugi voljeni muškarac. Ne mora voljeni muškarac biti naš ljubavnik.
Jaku ženu treba razumeti da bi se volela. Za nju je život borba protiv stereotipa, licemerne i patrijarhalne sredine, borba za ženu sa što manje patnje i boli. Ona treba prostor za ples, da raširi svoja krila, prostor za stvaranje i ostvarenje. Kako je Frida Kalo u svom dnevniku zapisala “stopala, moja stopala, zašto ih želim kad imam krila da letim…” Ona ume da prašta izdaju ali uz patnju koja ubija ljubav. Izdajom gubi ljubavnika, najboljeg prijatelja, varjantu sebe, čitav univerzum koji je glorifikacijom gradila. Ništa više nije njeno.
Vremenom, lepota prestaje da bude vidljiva, ostaju sećanja i opet bol.
“Između svoje ljubavi i moram ustati
tristo noći poput tristo zidova
I more će biti čarolija između nas.
Biće samo uspomena…”
Jorge Luis Borges