U nedoumici, pisati ili ne, ne znam na šta će izaći ali moram reći jer gubim vjeru da se uopće nešto može promijeniti. Nisam iznenađena ni sada baš kao što nisam bila iznenađena ni 3.maja, na žalost. Toliko je  tmurnih oblaka na nebu, kiša neprestano pada, ljudska ruka je uspjela i klimu da promjeni. Čovjek, izborivši se za kapitalizam postaje monstrum (izobličena osoba, nakaza, rugoba, čudovište , neman, okrutan čovjek, nečovjek…)  koji se krije iza parola nacionalizma, jezik koji razumiju i na koji se pale odgojitelji monstruma.

Svjesna sam teške kvalifikacije ali kako drugačije?

Godinama se ukazuje da je prva žrtva Dejtonskog mirovnog sporazuma upravo obrazovanje u BiH, i …nitko ne reagira. A žrtve ne reagiranja su naša DJECA, i…nikome ništa.

Skupa je reforma, sami je trebamo platiti.

Skupa je reforma jer mnogo je onih koji će ostati bez posla, a to je nepopularno.

Skupa je reforma jer oni koji treba da je sprovedu nemaju dovoljno znanja, plaše se.

Skupa je reforma jer prekida politizaciju sistema.

Skupa je reforma jer vremenski nije ograničena, reforma je proces.

Skupa je reforma jer zahtjeva demokratizaciju sistema.

Skupa je reforma jer zahtjeva RUŠENJE DEJTONSKOG SPORAZUMA!

Udžbenička politika na državnom nivo ne postoji, a mogu li kantonalni ministri odlučivati o sadržaju udžbenika? Ne mogu.

Ne postoji kvalifikacioni okvir koji regulira stepene obrazovanja i profesionalne kvalifikacije, što automatski znači da je nemoguće uraditi ozbiljnu reformu stručnog obrazovanja.

Ne postoje zakoni na državnom nivou.

Ne postoji visoko strukovno obrazovanje što znači – svjesna politička odluka, punjenje džepova političara koji stoje iza privatnih fakulteta.

Za sve ovo SKUPO odgovorni su isključivo političari u BiH.

Za „nitko ne reagira“ odgovorni su GRAĐANI.

Za „nikome ništa“ odgovorni su GRAĐANI.

I…tko je napravio monstrume ? GRAĐANI i to uglavnom vjernici ( prema  nezvaničnim podacima popisa 97% građana izjasnili su se kao vjernici u BiH).

Vjernici političari, vjernici građani, a nikada lošije i neizvesnije. Ateisti su preko noći postali vjernici, došlo je vrijeme gdje se pod plaštom vjere može profitirati. Gdje se u toj aporiji izgubila ljudskost? Moralnost je izbačena iz našeg društva, a sa slobodom imamo veliki problem. Kako to Dostojevski u Inkvizitoru piše „Nema veće muke za čovjeka nego čim se domogne slobodne, odmah traži kome će je dati.“ Za odgovornost, mišljenje idemo k drugome, što implicira da mi zapravo ne želimo slobodu?! Ne želimo da prihvatimo odgovornost za svoje  izbore, a isključiva je odgovornost u nama! Biramo lažnjake jer nemamo iskustvo sa pravim dijamantima.

Opisao nas je Meša Selimović, o duhu življenja pisao je Konstatinović, često ih citiramo. Ne čita se Đura Šušnjić na žalost, a ima se puno toga naučiti.

Za Beograd, za Lukavac, krivi smo jedino MI, građani ovih prostora – smrdljiva smo roba. Fra Ivan Šarčević daje izvrsnu dijagnozu „Ima jako zabluda i manjkavosti u  našim društvima. Veliku štetu nanose ljudi koji sebe smatraju slobodnim. Koji sebe smatraju revolucionarima, koji sebe smatraju neupitnim veličinama, čistim moralnim veličinama. Veliki ljudi sebe nikada nisu smatrali takvim.“