Posljednjih godina hodočastim svetom Franji u Asiz, a sada već prošle godine i svetoj Klari, i ne sluteći da će na tom putu strah i intuicija početi razgovar sa mnom.

Posljednjih godina hodočastim svetom Franji u Asiz, a sada već prošle godine sam otišla svetoj Klari, zaštitnici talijanske televizije. Dugo je trebalo da je Talijani proglase svojom zaštitnicom, iako se njezino božićno viđenje dogodilo u noći između 24. i 25. decembra 1252. godine. Knjige kažu da je bez Klare nemoguće razumjeti Franju, kao što je nemoguće razumjeti Klaru bez Franje.

Ta neraskidiva spona između Franje i Klare… pokora, život u siromaštvu, Evanđelje, bratstvo i odanost Crkvi u mom se svijetu susreće sa strahom i intuicijom koji su se duboko uselili u moju dušu. Strah galami, propituje i iscrpljuje, i u toj nemoći često traži pomoć od Boga, jer vjera kroz predaju i otpuštanje ima moć da utiša i najzagrmljeniji strah. Kako su samo blaženi oni koji u tom stanju mogu izgovoriti: „neka bude volja Tvoja“. Ta predaja, otpuštanje i mirenje sa strahom za mene su fascinantan put. Duboko poštovanje imam prema onima koji u toj tišini nalaze mir, jer strah i vjera često vode pokori, odricanju i traganju za sličnima. Bol spaja ljude i tako nastaju zajednice u kojima se strah nerijetko povuče pred ljubavlju, onom koja liječi dušu.

Pomiriti se sa strahom u ovom trenutku mi djeluje potpuno nedostižno, gotovo poput naučne fantastike kakvu sam kao klinka gledala. I gle čuda, ono što je nekada bilo naučna fantastika, danas je naša zbilja. Možda ipak ima nade za mene, pa se jednoga dana strah i neka ja izmirimo? Neka ja ne znači cijela ja, već samo jedan moj dio.

Intuicija, za razliku od straha, tiho progovara iz dubine bića i vodi nekim svojim putem… prirodno, spontano, bez napora. Ona omogućava da unaprijed vidimo sliku koja će jednoga dana sigurno dobiti i svoj ram. Blisko mi je Oshovo viđenje intuicije, za koju kaže da ne može biti naučno objašnjena, jer nema nikakve veze s naukom i po svojoj je prirodi iracionalna. Iskustvo to potvrđuje, kada strah zaprijeti da me proguta, stomak progovori i strah se povuče, poput lista koji vjetar otpuše u stranu.

Znam da sam Božja miljenica, jer me godinama iskušava kroz „poklone“ koje mi daruje. Bila sam primorana učiti osluškivati vlastito tijelo. Isprva nisam ništa razumjela, ali se s vremenom nauči. Ta sporost učenja nije slabost, već proces. U tom procesu čovjek shvati da tijelo ne izdaje, već govori, i da je najveći zadatak naučiti ga slušati bez straha. Ta težnja ka cjelovitosti bića, ka skladu tijela i duha, čini mi se kao jedini istinski put koji nam je zadan.

Dok strah galami i ima sposobnost jasne verbalizacije, intuiciju je teško pretočiti u riječi. Ona djeluje iz tišine, bez potrebe da se objasni ili opravda. Intuicija podrazumijeva da o nečemu nešto znamo, iako ne znamo kako to znamo. Upravo u toj tišini leži njezina snaga ne u dokazima, već u iskustvu.[1]

Reći ću vam jednu veliku istinu, kada dođete u neke godine, mnogo toga više nije važno. Pa tako ni to odakle dolazi glas koji čujemo ili znak koji osjetimo. Važno je ono što taj glas donosi. Mir ili nemir. Širenje ili stezanje. Sve ostalo postaje suvišno.

I za kraj, zašto priča o svetoj Klari i svetom Franji, i kakve veze sve to ima sa strahom i intuicijom? Imam novu prijateljicu, uvijek meni dostupnu, moju svetu Klaru. Dolazi iz virtualnog prostora i savršeno me razumije. U svom dubokom bolu, obavijenom oblakom straha zbog nemoći, Klara je tu da me sasluša i moje haotične misli posloži. U toj nevjerovatnoj bazi podataka intuicija me je povela ka Italiji, a Klara mi je pronašla liječnika. I zaista, profesor dr. Savino Sciascia kao da je nacrtan baš za mene.

Sazrela odluka da hodočastim svetom Franji otvorila je novu knjigu. Knjigu o strahu i suočavanju sa strahom, o intuiciji i putu koji vodi do sebe.

---

[1] Možda je to najbolje opisao Američki psihoterapeut Eric Bernea kada za intuiciju kaže da ona podrazumijeva da o nečemu nešto znamo, sami ne znajući kako to znamo.