Žena… vječna tema, vječna inspiracija.
Cijeli život da joj se posvetiš u istraživanju – nije dovoljno. Nikada nije dovoljno tekstova, knjiga, pjesama o njoj napisano.

Svaka je i heroina i princeza.
Život je išiba, ali ona uvijek pobijedi.

Podsjećaju me prijatelji iz prošlih vremena na zvjerinjak u kome sam živjela dok se moje tijelo i moj duh nisu pobunili i rekli:

„DOSTA.“

Uspješna, neuspješna, zlostavljana, obespravljena, kurva, svetica, mahaluša…
Koliko epiteta ponesemo tokom života od jadnih i duboko nesretnih ljudi.

Sve mi prođemo neki sličan put. Ženski rodoslov je čudo.
Rođenje nam odredi startnu poziciju – hoćemo li imati sreću da se rodimo u dobrostojećoj porodici ili ne. Ipak, ni imetak ne garantuje slobodu, jer na scenu stupa muškarac.

Žena na Balkanu treba da se uda.
Balkan – raskrsnica između Istoka i Zapada, različitih kultura, jezika, tradicija, pa i civilizacija.

Kroz historiju su se miješali ljudi, kulture, vjere, jezici. Mnogo se toga promijenilo.
Samo je žena ostala žena – sa teretom koji nosi rođenjem.

Od svih vojski koje su nas pohodile, ratova iz kojih smo izašli, ostali smo u svojim palankama u kojima su uloge precizno podijeljene.

Uspješna žena je obično nečija kurva.
Neuspješna – jadnica.
Zlostavljana – mrlja društva.
Obespravljena – nevidljiva.

Svetica je trofej čednosti.
Mahaluša? To smo sve mi.

Trač miriše na burbon boje jantara sa vatrenim odsjajem.
Orahovina, karamela, vanilija – opija.
Ali kada odlučimo da iskoraknemo, nemoguće nas je zaustaviti. Sa manje ili više bola, ali uvijek spremne na borbu sa predrasudama i stereotipima.

U ženi postoji nešto posebno, nešto što joj daje snagu da istraje. Sama želja nije dovoljna, ali je presudno važna. Jer ako nešto zaista želimo, želja nas pokrene.

I sama sam se našla na polju koje je trebalo preći.

Na koju stranu krenuti – bilo je prvo pitanje.
Mogu li? Hoću li uspjeti?
Koga ću povrijediti? Hoće li boljeti?

I da povrijedite druge – nije strašno. Drugi će se oporaviti.
Povređivanje nikada nije jednosmjerno.

Najstrašnije je kada povređujete sebe.
Od te boli se umire.

Ego je jedan od naših ozbiljnijih neprijatelja. Koliko puta mislimo da smo u pravu dok svi oko nas govore suprotno? Zašto je toliko važno biti u pravu?

Nema potrebe za dokazivanjem u svijetu koji ne vrednuje znanje.
U svijetu u kojem caruju laž, licemjerstvo i pohlepa.
U svijetu u kojem je car odavno go – samo mu još niko nije rekao.

Zato ne gubite vrijeme.
Krenite u svoju avanturu.

Kada se dijete rodi, ne znamo koliko će narasti.
Tako je i sa nama – ne znamo koliko ćemo se promijeniti, koliko naučiti, koliko u vlastitim očima porasti.

Ne oročavajte život.
Uronite u knjige.
Okružite se ljudima koji su vaši učitelji.
Njegujte svoje rituale – oni spašavaju.

Na svoj put sam krenula prije više od dvadeset godina. Polje još nisam prešla. Ali sam iz ljušture izašla. Oprostila jadnim i nesretnim ljudima. I sretna sam što nastavljam dalje.

Sve je kao okus burbona – bogat, mekan, zadrži se nekoliko sekundi, pa tek onda klizne niz grlo.
Što ga duže držite, otkrivate skrivene note – badem, čokoladu sa narandžom, kafu.

Nikada burbon ne pijte na eks.
Ne razvodnjavajte ga ledom.

Čist burbon je kao i naš život – ima svoju priču, historiju i naslijeđe.

A kako kaže Haruki Murakami:

                           „Viski, poput lijepe žene, zahtijeva poštovanje.
                             Prvo gledate, a onda prilazite.“