U SVOM FILMU
Žena…vječna tema, vječna ispiracija. Cijeli život da joj se posveti u istraživanju, nije dovoljno. Nikada nije dovoljno tekstova, knjiga, pesama o njoj napisano. Svaka je i heroina i princeza, život je išiba, ali ona uvijek pobjedi. Podsete me prijatelji iz prošlih vremena na zverinjak u kome sam živela dok se moje tijelo i moj duh nisu pobunili i rekli “DOSTA”. Uspešna, neuspešna, zlostavljena, obespravljena, kurva, svetica, mahaluša…Koliko epiteta ponesemo tokom života od jadnih i duboko nesretnih ljudi. Sve mi prođemo neki sličan put, ženski rodoslov je čudo. Rođenje nam odredi put, zavisi imamo li sreću da se rodimo u dobrostojećoj porodici ili ne. Ipak, ni imetak koji nosimo ne garantuje slobodu jer na scenu stupa muškarac. Žena na Balkanu treba da se uda. Balkan, koji nas uvijek asocira na samoubilački rat je raskrsnica između dva različita svijeta Istoka i Zapada, različitih kultura, jezika, tradicije, pa čak i civilizacije.
Kroz historiju, mješali su se ljudi, mješale su se kulture, poprimale tuđe vjere, njegovali različiti jezici i običaji. Mijenjalo se dosta toga ali žena je uvijek žena sa teretom koji nosi rođenjem. Od svih vojski koje su nas pohodile, ratova iz kojih smo izašli, ostali smo u svojim palankama u kojima su uloge precizno podjeljenje.
Uspešna žena je obično nečija kurva, a neuspešna nosi epitet jadnice i zatucane žene. Ona zlostavljena je mrlja društva koga čine nakaze koje ne vide svoju ružnoću u ogledalu, hrane se tuđim bolom i patnjom. Obespravljena i ne postoji, Ona se ignoriše, jednostavno je nema. Na nju niko ne računa, od nje se ništa ne traži sem njenog tijela, Ona mora da rađa. Sveticu žele muškarci za sebe, ona je njihov trofej čednosti, samo što se na njoj jednoj ne zadrže dugo. Mahaluše, to smo sve mi. Trač je divna stvar, miriše na burbon boje jantara sa bljeskom vatreno narandžastim. Miris orahovine pomješan sa mirisima karamele i vanilije opija mahaluše. Kada riješimo da iskoraknemo nemoguće je nas zaustaviti. Sa manje ili više bola ali uvijek spremne za borbu sa predrasudama i stereotima.
Ima to nešto posebno u ženi što joj daje snagu da istraje u borbi za sebe. Sama želja nije dovoljna, ali je važna, presudno važna jer ako nešto jako želimo, želja nam se može i ispuniti. Tako sam se i sama našla u jednom trenutku na polju koje je trebalo preći. Na koju stranu krenuti je bilo prvo pitanje a onda su nadolazila i ona druga – mogu li, hoću li uspjeti, koga ću sve povrijediti, hoće li boljeti…? I da povrijedite druge i da boli nije strašno, drugi će se oporaviti, povređivanje nikada nije jednosmjerno. Najstrašnije je ako povređujete sebe, od te boli se umire. Ego je jedan od naših ozbiljnijih neprijatelja. Samo razmislite koliko često vam se dešavalo da mislite da ste u pravu kada svi oko vas govore da ste u krivu. Zašto je toliko važno biti u pravu? Vojnička borba za istinu umjesto da mudrost prevlada pa pustimo da psi laju dok karavi prolaze. Nema potrebe za dokazivanjem u svijetu koji ne vrednuje znanje, svijetu u kojem caruju laž, licemjerstvo i pohlepa. U svijetu u kojem živimo car je odavno go samo mu još niko nije rekao.
Zato ne gubite vrijeme i krenite u svoju avanturu. Kada se dijete rodi ne znamo koliko će narasti vremenom, tako je i sa nama, ne znamo koliko ćemo toga na svom putu promjeniti, novoga saznati, koliko ćemo u svojim očima porasti. Nemojte ništa oročavati, uronite u svijet knjiga iz kojih ćete crpeti nova saznanja. Okružite se ljudima koji će biti vaši učitelji. Upražnjavajte svoje rituale, oni opuštaju.
Na svoj put sam krenula prije nešto više od dvadeset godina i polje još uvijek nisam prešla, ali sam iz ljušture izašla, jadnim i nesretnim ljudima oprostila i sretna sam što nastavljam dalje. Sve je kao u okusu burbona, bogat a mekan, zadrži se ustima nekoliko sekundi a onda proguta. Što ga duže držite u ustima otkrivate njegove skrivene okuse – miris zdrobljenog badema, čokolade sa pomorandžom, kafe. Nikada burbon nemojte piti na eks ni uz dodatak leda, uživajte u čistom burbonu. Čist burbon je kao i naš život, ima svoju priču, historiju i nasleđe.
Danas vrlo popularni Haruki Murakami, viskoljubac nam otkriva “Viski, poput lijepe žene, zahtjeva poštovanje. Prvo gledate, a onda prilazite.”.