Post na Facebook-u kolege Namira Ibrahimovića o završenom konceptu kurikularne reforme u Sarajevu u  meni  je izazvao buru emocija. Nespremnost politike da napravi iskorak u reformi obrazovanja ne da me je rastužilo, već  buru gnjeva koju potiskujem u sebi  je izazvalo da ispliva na površinu. Znam koliko je ljubavi, znanja i entuzijazma bilo potrebno uložiti u ovako veliki projekat. Koliko neprospavanih noći u kojima se mjeri svaka riječ sadržana u dokumentima. Preispitivanja, usaglašavanja, nerazumijevanja, strah od ishoda, od odgovornosti…to mogu samo pravi prosvjetni radnici. Nesprovođenje obrazovnih reformi i pisanje nakaradnih udžbenika istorije/historije su u rangu genocida. Držati mlade ljude u zatočeništvu iz straha od znanja ili iz razloga nezainteresiranosti zbog postojanja drugih prioriteta koji su uglavnom lične prirode je više nego strašno. Seku se krila mladim  ptićima koja još uvijek nisu spremna da polete. Zbog čega? Svi smo mi taoci borbe koje se vodi između učitelja i učenika. Učenik je u jednom trenutku povjerovao u priču  da sve što leti da se jede, ali na žalost, nije tako. Utakmica traje 90 minuta, a šahovska partija dok ne padne zastavica. I utakmica i šahovska partija zahtijevaju strategiju i taktiku. U učitelja je mudrost i iskustvo, a u učenika želja za uspjehom i lično dokazivanje. Opravdano, ali…opstati 30 godina na sceni, manipulirati svojim narodom, kupovati ga, a da on pri tome ćuti, da se ne buni je vrhunsko umijeće što učeniku u našem slučaju nedostaje. I onda…ispaštaju oni kojima se odsjeku krila prije polijetanja. Kako da suzbijem emocije i zašto bi trebalo da suzbijem emocije? Mnogi će reći da me se kurikularna reforma u Kantonu Sarajevo ne tiče. Iz ugla onih koji tako misle, potpuno je tačno. Nemam dijete u školi, unuci mi neće učiti školu u Bosni i Hercegovini i zašto bi me se sve to skupa ticalo? Samo ima tu jedan problemčić, oni i ja nismo isto i nikada nećemo biti isto, niti možemo biti isto. Mi na prioritete gledamo dijametralno suprotno. Za mene je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu, a za njih…ne znam šta je ali znam da obrazovanje zasigurno nije! Mnogo me se tiče, isti scenarij gledam po drugi put. Prvi put nakon manijakalnog rada u Ministarstvu obrazovanja u Srbiji, a drugi put sada nakon 17 godina i osjećanja su ista. I prvi i drugi put nacionalisti dovode u pitanje kurikularnu reformu. Samo onda, 2004.godine je bio važniji ustav Srbije od reforme obrazovanja, a sada je važnija islamska zajednica od reforme obrazovanja. Ima li sve to smisla???

Boli, sve to jako, jako  boli. Kako bilo tko može čekati da država nešto uradi za nas, ona ne zna šta nama treba, mi smo kreatori svog okruženja. Mi uređujemo svijet u kome želimo živjeti. Eto, baš tu na ovom mjestu se uključuju emocije.  One su sastavni dio našeg postojanja i funkcionisanja, one su tu, kod nekoga manje, a kod nekoga više izražene. Kod mene, očito više. Kroz život, onaj koji je počeo da se tiče mene, vode me isključivo emocije. Svjedoci smo da često čujemo rečenicu «Gubim kontrolu nad svojim životom, to se ne smije dogoditi.» Šta se ne smije dogoditi? Zašto se ne smije dogoditi? Da li postavljanjem barijere, unaprijed prekidanjem određenog odnosa oduzimamo sebi osjećaje? Čega se mi to zapravo bojimo? Sebe? Zašto? Pa šta iako zaboli, ne razumijem?! Osjećati bol, tugu je znak da smo živi, a životu se treba radovati. Strah od gubitka, od ostavljanja, nepriznavanja, neprihvatanja, nerazumijevanja, bolesti, odgovornosti…sve su to normalna osjećanja. Međutim, i gubitak i nepriznavanje i nerazumijevanje i odgovornost i bolest me tjeraju da idem naprijed. Ljubav koju nosim u sebi je sasvim dovoljna da se izborim sa strahovima, tako da o strahovima i ne razmišljam. Bitno mi je da sam zaljubljena, da volim, ljubav je moj pokretač, energija koja osvaja i najviše vrhove.

U svaku riječ, doživljaj knjige, kino predstave, filma, pregledanih kataloga slika, virtuelnog obilaska muzeja, kafea koji su mjesta mog hedonizma, privatnim i poslovnim odnosima, utkane su emocije. Nisam djetinjasta zbog toga, ne živim u bajci, čvrsto sa dvije noge stojim na zemlji, ali ne zaboravite da riječ emocija potiče od lat. riječi emovere što znači «pokrenuti».

Pokreću me da bez straha govorim šta želim i čemu težim, maštam, volim, pokreću me na kreativnost, borim se za zajednicu u kojoj živim, pokreću me na život, na radost stvaranja. Istina je da mogu biti opasne i to sam iskusila ali …

«Sve radosti koje postoje na ovom svijetu

  Sve proistječu iz želje da drugi budu sretni;

  Sve patnje koje postoje na ovom svijetu

  Sve proistječu iz želje da ja budem sretan.»

                                    Šantideva, budistički učitelj, VIII. stoljeće