Toliko tema o kojima se može govoriti, a mi smo se zatvorili  na relacijama – propadanja država – lupanja u šerpe i lonce – stare, već viđene i oprobane metode, krađe – prevare – manipulacije – kršenje ljudskih prava – respiratori – maline – rast broja nezaposlenih – nesnalaženje jedne ministarke…i još i još i još…toliko toga za pobrojati. Nije uopšte sporna lista spornih stvari, sporna je istina – NEPOSTOJANJE AKTIVIZMA U REALNOM SVIJETU!
Na društvenim mrežama smo svi  jaki na riječima, ali gospodo draga, jeste li zaboravili da ste se kao djeca znali pobuniti ako vam se nešto ne dopada?! Kako ste taj bunt ispoljavali kada nije bilo društvenih mreža? Kako smo oborili Miloševića bez društvenih mreža? Metod «Milošević» je pluskvamperfekat, probudimo kreativnost u sebi, manimo se lupanja u šerpe i lonce. Znam da ste umorni baš kao i ja, ali ne toliko da nam nije stalo do svog života, života naše djece i života onih koji će doći. Šta smo uradili za ovih 30 godina – svojom zaslijepljenošću, samoljubljivošću, mržnjom koja stanuje duboko u nama, a za koju mislimo da je uspješno prikrivamo? Iznjedrili smo toliko fašističkih organizacija  da smo se vratili Drugom svjetskom ratu i borbi protiv fašizma. Samo razlika između tada i sada je ogromna – tada neprijatelj nije stanovao u našem dvorištu, neprijatelj je bio van naših granica. Uspjeli smo što istina malo kome može da pođe za rukom. Pitate se kako – jednostavno, prodali smo svoj obraz i svoju čast, a ime više nije ni tako važno kada prodate sebe. Priče o novinarima i medijima, te kritika profesora univerziteta, ma dajte molim vas – pa isti ti profesori univerziteta «prave» te novinare, pa se sada nešto iznenađuju…hahahahaha. Ako su takvi kakvi jesu, a jesu mnogi, istina je…zašto to društvo novinara ne preduzme nešto??? Zašto stalno čekamo da neko nešto uradi umjesto  nas i da se mi ne konfrontiramo? Zašto smo toliko pasivni? Šta to više neko može da nam uzme, a da nam već nije uzeo? Kršenje ljudskih prava, pa svi smo svjesni toga i ptice na grani to znaju, ali…šta smo preduzeli protiv toga?

Šta vi kažete o nobelovcima koji ukazuju da je virus izašao iz laboratorije, ipak to «neki» nobelovci govore, a nobelovci ne rastu na grani?!

Krađa pri nabavci respiratora, ma nemojte, nismo znali da se to tako u BiH radi?! Koliko je samo u posljednjih deset godina bilo u najmanju ruku «sumnjivih» nabavki. I kako se to završava – medijski se objavi da će se sve ispitati, i da ukoliko se dokažu malverzacije, krivci će snositi posljedice? Čekajte da vas pitam – znate li za jednog «čestitog»partijskog poslušnika/igrača da je sankcionisan? Ako partija odluči da ga zatvori, kako bi se javnost umirila, svi ćemo znati da je dotični zatvoren, ali nećemo znati kada je i pušten. Predstava za narod ima samo premijeru, poslije toga se predstava više ne igra.
Kažu u Kantonu Sarajevo raste broj nezaposlenih, a koga se to uopšte i tiče? Tiče se porodica koje nemaju šta za pojesti, a od njih se traži da uredno plaćaju svoje dažbine. Od čega sve to platiti? A da sve bude još tužnije, oni koji potražuju, oni se kunu u Boga svoga, a zaboraviše da im je Bog rekao da pomažu ljudima, a ne da uzimaju od ljudi. I to sve za vrijeme svetog mjeseca Ramazana, pa neka vam je na čast. Krizni štab…šta je to u BiH? Društvo mrtvih pjesnika.
Žao mi je onako po profesionalnoj osnovi ministarke Divljak. Hoće li ministrice ta djeca krenuti u školu i pod kojim uvjetima i šta će biti sa državnom maturom? Teško je draga kolegice Divljak igrati sa nacionalistima, a i sami znate da ono što govorite, što se od vas traži nisu rješenja. Možda je sada izvanredna prilika da napustite brod koji tone onako muški, jer mnogo ste Vi više od toga da budete ono što drugi traže od Vas. Iskreno se suosjećam sa Vama i mislim da vaš racio treba da odigra sada glavnu rolu.
Toliko toga napisah, a prvobitna ideja mi je bila da pišem o turizmu kao najugroženijoj privrednoj grani u Bosni i Hercegovini. No, nije samo u Bosni i Hercegovini, turizam je ugrožen u čitavom svijetu, ali kako se ja reflektiram na region, tako ću u regionu i ostati. Od početka pandemije, naša visokoškolska institucija je stala uz hotelijere i na razne načine vrši pritisak na vlast da se pomogne ovoj branši. Za to vrijeme po raznim društvenim mrežama ide jako puno prijedloga kako oživjeti turizam u BiH. Sve se svodi na jačanje domaćeg proizvoda, a zapravo već viđeno – «kupujmo domaće». Neosporno, sjajna ideja, ali…uvijek postoji jedno «ali» jer se u Bosni i Hercegovini svi zaklinju Bogu, a ništa nije kako Bog zapovijeda. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Sanu, Unu, Bosnu, Neretvu i Drinu, istina je da Bosna i Hercegovina ima Jahorinu, Bjelašnicu, Vlašić, istina je da Bosna i Hercegovina ima Visoko sa piramidama i Konjic sa Titovim bunkerom. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Kravice, Bijambare, Blidinje, Hutovo blato, Ramsko, Jablaničko i Boračko jezero. Istina je da ima Međugorje kao najveću religijsku destinaciju, istina je da Manastir Tvrdoš privlači sve više inostranih turista, istina je da se najljepša očuvana biblioteka nalazi u Franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici. Ima Bosna i Hercegovina i svoju Ajvatovicu, najveće dovište Muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni. Istina je da još ima toliko lijepih mjesta, ma nema šta nemamo, ali… turizam zahtijeva infrastrukturu koju Bosna i Hercegovina nažalost nema. A zašto nema? Jednostavno je, političari nisu ulagali u unutrašnjost Bosne i Hercegovine, već je sve uloženo u «velike» centre, koji su samo u njihovim glavama veliki. I sada, kada svi traže utočište u prirodi, nemoguće je naći adekvatne uvjete za boravak. Ulaganje u kongresni turizam je otvorilo apetite, dok se moglo jamiti, jamilo se. Sada više nema kongresnog turizma dok se ne pronađe vakcina protiv COVID-19. Nema ni Filmskog festivala, nema ničega ovog ljeta. Ostalo nam je parče mora i to ako bude bilo godišnjih odmora?! Nego, za sve ove destinacije je potrebno goriva natočiti…plašim se, malo će biti onih koji će da toče.
Idemo u susret 3. maju, Svjetskom danu slobode medija. Pitam se od koga i od čega treba medije osloboditi?! Kada budemo oslobodili sebe od sebe, nećemo imati potrebe da oslobađamo medije, jer tada će i oni biti slobodni. Vratimo se Kiplingu i njegovom čuvenom testamentu «AKO». Za nekoga teško, za nekoga lako, a nekom tako normalno.
I zapamtite, kada se jednoga dana probudite iz svog dubokog sna, vidjet ćete da više ništa nije isto, a da vreme ne možete vratiti.