Od toliko događaja u posljednjih sedam dana, pomiješanih osjećanja, ispražnjenosti…toliko toga za reći, a opet, pitanja, pitanja, pitanja i sva se vrte oko samo jednog – ima li šta više smisla? A onda kao grob iz vedrog neba, neko «mudar»,  samoljubiv odluči da je Desanka Maksimović «višak» u nastavnom planu i programu srpskog jezika za III i IV razred Gimnazije, društvenog smjera u zemlji Srbiji. Stao mi je dah i sav repertoar psovki koji sam naučila za pola vijeka kao bujica počeše da izlaze iz mene. Moj profesor Buda Tatić nas je naučio ne samo višim biljkama nego i sočnim psovkama koje su odlično opisivale karakterne ličnosti pojedinaca. Tada sa dvadeset godina nisam puno toga razumjela, sada znam i čvrsto držim do riječi, svaka Budina bila je od zlata. Malo je profesora koji se spominju mnogo godina nakon završenog fakulteta, ali Buda Tatić i Mladen Karaman su sigurno profesori koji će živjeti dok žive njihovi studenti. Ali da se mi vratimo najvećoj srpskoj pjesnikinji, Desanki Maksimović. Da vas pitam, koja je Vama omiljena Desankina pjesma, meni je teško odlučiti se?! Kada smo zaljubljeni, recitujemo «…ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira…» , kada se suočavamo sa prolaznošću života vraćamo se «Molbi mladosti», »…O , teške, sumorne radosti, o, slatki, ludi bolovi moje mladosti, nemojte otići od mene!…»…ili ona kada govori sama o sebi «Ja i ja», «O kad bih mogla samo jednom ja nekuda iza bregova pobjeći od sebe…» I mogla bih tako do duboko u noć da nastavim sa poezijom najveće srpske pjesnikinje, ali…ima li smisla, kome, kada će ovo i onako čitati vjerovatno moji istomišljenici. Nego, pokušaj koji nas je sve podigao na noge je samo slika posrnulog društva koje bi da bude nešto, a to za to nešto, odnosno “za pitu je potrebno materijala” što bi rekao pokojni ministar prosvete i sporta Vlade Republike Srbije, prof.dr Gaša Knežević. Tako je moj ministre, za pitu je potrebno materijala, ovi to nemaju, nema tu ni malo šlifa, o kulturi znaju onoliko koliko im je dao beogradski asfalt, ali to nije dovoljno. Društvene mreže su zapaljene  glupošću, odlukom Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja da se zbirka «Tražim pomilovanje» izbaci iz trećeg i četvrtog razreda srednje škole. Pitam se zašto i do kada će se stvari ponavljati u zemlji Srbiji, hoće li Predsjednik Aleksandar Vučić imati snagu Vojislava Koštunice koju je smijenio Ljiljanu Čolić zbog «Darvina»? Da se razumijemo, ne bi se Koštunica odlučio na takav potez da se SPC nije ogradila od ministarkine izjave, nije imao izbora. Kao da je juče bila ta 2004.godina, svinjarija je krenula kada je oboren Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Čudim se dragoj koleginici Dejani Milić Subić (koordinatorka u Zavodu za unapređenje obrazovanaj i vaspitanja) koja pokušava da pravda donijetu odluku kao da je zaboravila našu zajedničku borbu 2003.kada smo obilazili cijelu Srbiju želeći da se izborimo sa retrogradnim nacionalistima i omogućimo djeci u Srbiji bolje obrazovanje. Jako sam sretna što sam napravila taj omaž (knjiga «Odnos štampanih medija prema reformi obrazovanja 2001/2007.») svega što smo manijakalno radili vjerujući pokojnom premijeru Dr. Zoranu Đinđiću koju je imao viziju moderne Srbije. Listajući knjigu  da se podsjetim detalja, tuga me obuzima zbog izgubljenog vremena, loših politika, nemuštih političara i njihovih poltrona koji imaju samo jedno u glavi – uvući se u zadnji trap ministru kako bi se lagadno živjelo, ma šta to «lagodno» značilo.  Kako mi je samo žao tih praznih glava koji žive palanačku filozofiju «bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu». Sve bi to bilo u redu, da prazna glava nije opasna, jer kako su govorili naši stari «glava što praznija, to bezobraznija».

Mnogo je pitanja, tema i dilema, npr. Dostojevski, mogu li ga razumjeti sa 18 godina u vremenu kada je papir zamijenio tablet, ili kako djeca u Srbiji da razumiju Mešu Selimovića kada znaju samo za Republiku Srpsku kao entitet Bosne i Hercegovine, ili kako to da za Cecu ima mjesta u udžbenicima, a Desanka je «višak».

Opet se vraćam 2003.godini i ishodima, ishodi obrazovanja su važni! Važno je ono što učenik usvoji i pamti, a sigurno je da velika većina neće razumjeti «Derviš i smrt» jer nema pojma tko su derviši, šta su «ajeti», a šta tekija. Predlažem da ovo djelo i sva njegova dijela tumače bošnjački mislioci kako bi otvorili prostor za kritičku misao. Ako hoćemo najbolje za našu djecu, treba i da im ponudimo najbolje, treba da im ponudimo istinu pa da shvatimo da u zemlji Srbiji ne žive samo umni Srbi, već itekako ima umnih Bošnjaka.

A neka nam Bog bude u pomoći sa stručnjacima iz obrazovnog sistema/obrazovnog sustava u čitavoj regiji. Desanka Maksimović je samo opomena za budnost. Ne bi bilo zgoreg da organiziramo performans «24 sata Desankine poezije» gdje bi čitali objavljene i neobjavljane tekstove, možda tako nešto naučimo i razumijemo.

Za kraj ili neki novi početak neka ipak ide  Meša Selimović :

«Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak Svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

PS. Ovo što je navedeno u “Dervišu” je zapravo zbir ajeta iz različitih sura. Prva rečenica je interpretacija 1. ajeta iz sure “El-Kalem, druga 16. i 17. ajeta sure “El-Inšiqaq”, treća je interpretacija 1. i 2. ajeta sure “El-Qijameh”, a četvrta 1. i 2. ajeta sure “El-‘Asr”. U svakom slučaju, tu se ne radi o doslovnom prijevodu, već o nekoj vrsti intepretacije. (https://static.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=4971)