Kako bih voljela da pišem o krpicama, tufnicama, susretu sa ljetnim ludorijama, „Frajlama“ u Sarajevu i atmosferi koju su napravile. A kako pisati o sadržaju života protkanom radošću u moru teških tema? Što bi rekao Niče „Sačuvati vedrinu u sumornoj i prekomerno odgovornoj stvari nije mala veština…“ Nemam želudac za ljigavost i poltronstvo ili što bi mi stariji koji pamtimo rekli „pica sa dva lica“. Sjećate li se tog izraza? Izraz za licemjerstvo ali ne licemjerstvo kao danas, ovo danas bi bilo „pica sa više lica“. Nepodnošljiva zbilja sa svom težinom bitka.  

Živimo u vremenu u kome čovjek ne znači ništa, ubistva su postala uobičajena stvar koja sve manje iznenađuju. Svjedočimo nasilno prekinutom djetinjstvu, odsustvu emocija, izgubljenoj mladosti, nerazumijevanju, ostrašćenosti, borbi protiv nasilja, borbi za vladavinu prava, borbi za humano društvo, za vraćanje dostojanstva, za kapi čistoga života. Naša zbilja je beščasno manipuliranje tuđim emocijama sa namjerom vraćanje prošlosti pod okriljem „ne smijemo zaboraviti“. U čiju istinu trebamo vjerovati? Trideset godina je „potrošeno“ u čuvanje istine od zaborava i to i dalje nije dovoljno. Kako bih voljela da čuvari istine osvijeste činjenicu – nove generacije ne zanima njihova istina, nove generacije nemaju vremena za dokazivanje istine. Zbog silovanja vremena, obrazovnog i medijskog prostora, naša kuća je iz dana u dan sve praznija. Trebalo bi Kunderu uvesti u lektiru. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja piše „ Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti.“

I opet pitanje, o čemu ima smisla govoriti kada se misleći ne čuju? Zatvoriti oči i čekati da prođe…ništa proći samo od sebe neće, ništa se neće desiti ako se svako od nas ne desi prvo sebi pa onda ostalima. Laž se uvukla u svaku poru društva, postala je lice istine. Lažu nas o broju đaka u školama, o broju studenata, o broju stanovnika, lažu nas da nisu krali a sve pokradoše, lažu nas da živimo, a ne živimo, ovo nije život. Život su radost, igra i ljubav, mi to nemamo. To ne stanuje u našim srcima. Radost je zamijenila seta, igru – virtualni svijet, a ljubav – otuđenost i sebičnost.

Bogovi današnjice nisu ni nalik grčkom Apolonu. Odavno, odavno, ne čuh „lijep je kao Apolon“. Nedostaju mi takva poređenja. Bogovi današnjice su ružni, to je ona ružnoća koja izbija iznutra. Bahati, smrde na jeftine parfeme, furaju se na moć, ne znaju gdje su šuplji, odakle curi. Prazni idoli. Stari Latini su imali pravo kada su govorili da se po nečijem licu poznaje čovjek, a Niče je to divno sročio „monstrum in animo, monstrum in fronte“. Na prestižnim univerzitetima kao što su Univerzitet Kalifornije u Berkliju, Univerzitet u Njujorku, na Stanfordu i Prinstonu studenti izučavaju čitanje lica. A mi, mi se rugamo na spomen učenju komunikacije.

Zavladala je prava pandemija poluznanja. Opasna pošast.  

Ne bih imala problem sa umišljenim bogovima da ne proizvode zlo, da nisu zamijenili uzrok i posljedicu i da svih trideset godina ne šire zabludu zamijene uzroka i posljedice. Oni su idoli one mračne strane života, što nije teško u bolesnom društvu. Plaši njihovo znanje sa učenjem imanja a ne bivanja.  Pozivaju se na knjige a žive mimo knjiga. Bogovi današnjice.

Za sve nas okrenute bivanju, neka malo Goethea :

VLASNIŠTVO

Znam da mi ništa ne pripada

Do misli koja nesmetana iz duše

mi ističe, I svakog povoljnog

trena, Koji me usudom ljubavi

Pušta dubokom uživanju.