Odavno je trebalo da odem.

Opravdanja i izgovora uvijek je na pretek. Sa godinama ponestaje mjesta ispod kape ili šešira koji obično služe kao modni detalj za javnost. Slika treba biti po mjeri koju javnost zahtjeva a sa druge strane slike je ogoljena istina. Tamo suvereno vladaju strahovi  koji zaustavljaju emociju u želji da je potpuno potru. Ponestaje čistog zraka, mučnina u stomaku ne prestaje, u glavi je kaos. Tijelo vrišti u svojoj patnji.

Želja je u cipelama koje bi poletjele da imaju krila ali odgoj i obzirnost prema okruženju su kao uteg od stotinu kila. Drže te u mjestu na kome uvijek možeš pronalaziti kakvu zanimaciju koja kao cunami trenutno napravi kaos među željama, snovima i nadanjima.  Zanimacija je beg od bola. Lako zavara, i ima strahovitu moć manipulacije. Nismo svjensi nasušne potrebe za sobom, a ima li smisla živjeti bez sebe?

Žena, biće bez granice. Čitava vasiona. Moja stalna inspiracija. Moja borba. 

Pišem o sebi a znam da pišem o svakoj od vas. Mogu da pišem samo što osjećam. Riječi same izlaze iz mene, ne mogu ih zaustaviti a i ne želim ih sakriti. Pišem i govorim srcem. Dvije su Marijane u meni. Jedna je smjerna a druga razuzdana divljakuša koja  želi da zagrli život u svoj njegovoj punoći. Ljubavnica dana i noći.  Antifašistkinja i monarhistkinja. Moderna a duboko konzervativna. Profesorica a zapravo umjetnica koja vrišti slobodu. Jedra  a raspadam se od bola.

Sa kim odigrati svoj posljednji tango?

Dvije tako sićušne Marijane bore se jedna protiv druge a povezuje ih krvotok zapušen trombovima koji su je ne jedanput opomenuli da ima pravo na izbor one koju želi. Koliko je samo simbolike u krvotoku, njegovoj funkciji, toku, boji.. Baš kao život. Borba,  otpor, patnja, sloboda,  krv i opet bol. Taj put je pravo težak za preći ali drugi put i ne postoji. Tek pred slikom svojih roditelja, svojih predaka osjećam teskobu, kako bi to Šerbedžija maestralno odrecitovao „Tvoj način gospođe i obrazi seljanke“, čarobni  Balkan i srpski inat a sa druge strane i Kazačok i Taras Buljba i Nocturno opus 9 br..2 i „Sonetni vijenac“.  I naravno da mi je koža tesna i jedan život malo.

Najsretnija sam dok pišem , plačem, osjećam bol i volim.

Izborila sam se za obe Marijane, „more od olova i nebo od borova.“