Protiv tijela se ne možeš boriti kada se okomi na tebe. Recimo da je baš tako. Što više istražujem (21 godina predanog rada) osjećam veću nemoć i potpunu zavisnost od onih od kojih ne želim, a bez kojih se ne može. Ljekari, ljekari… godine njihovih odricanja, učenja dan-noć, ljubav utkana u izbor studija i želje da pomognu, pronađu lijekove kako bi spasili cijeli svijet.

No, meni nije namjera da pišem o ljekarima, ovo je priča o odbrani sebe od same sebe.

Čudan je taj osjećaj kada se suočiš sa samouništenjem. Imunološki sistem pogrešno stvara antitijela protiv normalnih proteina u krvi. I …eto tromba, jednog ili više potpuno je nevažno. Za sve što tijekom života uradimo a nije dobro, odgovaramo. Prvo odgovaramo za nestašluke roditeljima, zatim udruženima – obrazovnom sistemu i roditeljima, a onda momcima i djevojkama, pa na scenu stupaju uvezane obitelji, a onda djeca  koja često umisle da mijenjaju ulogu sa vama i tako redom. I na nekom kraju, dođe red na iskrenost prema sebi i odgovori samoj/m sebi.  A kada naše tijelo na ćelijskom nivou nešto pogrešno napravi, ono  nikome ne odgovara i za to ljekari, da , da …oni sa početka priče, imaju opravdanje „takav vam je DNK. Nećemo valjda sada da kopamo kosti“. „Ma manite se priča o DNK i nasljednom materijalu“, veli moja Stefana a ona ne zna za nova istraživanja koja kažu da se DNK zapetlja pod stresom i utiče na tok i razvoj bolesti. Na žalost, stresova danas, ne manjka nikome od nas. A što se tiče kopanja kostiju, zašto da ne ako će pomoći? Ionako „skupljam“ kosti posljednjih deset godina što inače iritira moju djecu samo što to svako na svoj način hendluje (jedno ćuti i „trpi“ dok drugo nerijetko o tome govori kao o još jednoj mojoj gluposti). Ne zamjeram za nerazumijevanje, u pitanju je mladost i nadobudnost.

Sve dođe u svoje vrijeme.

Zamislite, cijeli sistem se udruži protiv vas a vi dobivate poruke podrške koje zapravo nemaju nikakvog smisla, od vas ništa ne zavisi. Ustvari, ipak nešto zavisi. Zavisi do kog stepena ste spremni da idete kroz terapije koje vam se nude. Da vam budem iskrena, sem antikoagulantne terapije nisam spremna na bilo kakve dodatke. Konsultacije da ali ubeđivanja NE. To nije malodušnost kao ni odustajanje, to je jednostavno očuvanje svog dostojanstva. Renesansni mislilac Giovanni Pico della Mirandola u svom maestralnom dijelu „Oratio de hominis dignitate“ („Besjeda o dostojanstvu čovjeka) iz 1486. godine piše „Upravo ta sloboda izbora i stvaranja samoga sebe jeste suština ljudskog dostojanstva.“ Interesantno kako se sam pojam „dostojanstvo“ kroz historiju mijenjao (u antici je bilo privilegija uglednih, u hrišćanstvu -univerzalna vrijednost jer smo stvoreni po slici Božjoj, u renesansi – sloboda da sam biraš svoj put, a kod Kanta – moralna vrijednost i autonomija) da bi danas u 21.vijeku dostojanstvo bilo univerzalno ljudsko pravo a eutanazija je još uvijek nešto o čemu se polemiše.

Tko za sebe prisvaja ulogu Svemogućeg pa zna šta je najbolje za nas?

Vjerujem u prirodu, snagu svog uma, samodisciplinu i na kraju, „neka bude volja Tvoja“. Kako kaže Marko Aurelije „Telu pripadaju čula, duši želje, razumu božiji principi.“[1]

Hvala na svim riječima podrške, puno znače, iskrenost se osjeti kroz glas i kroz tekst koji uvijek nosi neki svoj podtekst.

---

[1] Marko Aurelije, „Samom sebi“, Dereta, Beograd, 2008., str.70.