Dok šutimo, svijet tone u mrak.

Pitaš me kuda idem
i čekaš odgovor.

Odgovora nemam.
Ne mora ga ni biti.
To i nije važno.

Tražim tišinu
u kojoj i najmanji šum
govori da nisam sama.

Od tvojih pitanja,
od buke što se razliva u maglu,
više ne vidim,
više ne čujem.

Ne vidim ljude.
Ne vidim životinje.
Ne vidim travu kako raste.

Samo mrak.

Ne čujem smijeh.
Mačke su utihnule,
psi prestali da laju.

Oko mene polje krvi.
Razbacane kosti.
Vrisak majke para vazduh.

Ostavljena.
Neshvaćena.
U svijetu zla
raspadam se od bola.

Tvoja, njegova, njena, njihova nesreća
i moja je nesreća.

Probudi se, čovječe.
Nisi sam!