Kada ožiljci progovore glasnije od snova

Interesantno je kako nas godine oblikuju. Vajaju. Od ne rijetko pekmeza do pune zrelosti u kojoj svi sokovi cure iz kofera uredno spakiranih emocija.

Iz naručja koje miriše na bijelu kafu i vruće krofne izlazi se na vjetrometinu. Ne znamo da li jače puše košava, severac, jugo ili bura, ali znamo da kosti brzo savladaju stiskavac. Tako je izgleda svima toplije.

A onda…kuvano vino i Divlje jagode, i pa-pa sa raciom.

Iz zimskog sna probudi nas plima hormona. Tu i tamo donosimo odluke ne razmišljajući o ožiljcima. A ožiljci kao pijavice, ne pitaju za dozvolu, isišu svu krv.

Prva dionica puta završi se sa puno modrica a neki ožiljci nikada ne zacijele.

Oni puni inata kao feniks kada je odbio od Eve zabranjeno voće. Gladni i žedni ljubavi, vjerni sebi ne odustaju od sebe. Baš kao što piše u američkoj Bibliji „U svom ću gnijezdu ostarjeti, umnožit ću godine poput feniksa.“ Modrice se  zaborave pred prilikama koje otvaraju nove puteve. Izazovi u karijeri, strahovi kroz roditeljstvo, premošćavanje kulturnih razlika obilježavaju trasu koja će se u buduće prelaziti. Plodovi istrajnosti u borbi za konačnu sliku koja će „visiti“ u nekom dnevnom boravku postaju vidljivi.

Još uvijek je nepoznato mjesto dnevnog boravka što postaje potpuno nebitno pred činjenicom te osnaženosti da se put pređe do kraja.

Ukradene noći i noći za štivo koje bi trebalo da pomogne u traženju odgovora šire krila i energija postaje zarazna. Istina je kao što pjesnik kaže „neke se bitke dobijaju na juriš“ a neke zahtijevaju strateški maraton ili iskušeničko hodočašće. Pozivanjem na Skarlet O Haru i „O tome ću misliti sutra“ otvara se put mudrosti i buđenje svijesti da gotovo sve postaje dozvoljeno. O mogućim ožiljcima se više ne razmišlja na način kao kod pušu košava i bura, sada su to pokloni u vidu novih lekcija koji daju punoću ljepoti koja se živi.

Stare požutjele  fotografije gledaju se sa posebnom setom, prava su gozba za dušu. Kao na filmskoj traci mijenjaju se likovi, mjesta i događaji. Komedija, satira, drama i tragedija. Sve je sačuvano od zaborava.

Slika dobiva završne obrise, povezuje prošlost i sadašnjost. Akvarel joj daje posebnu dubinu. Na njoj ništa nije statično baš kao ni život. Poziva one koji dolaze na promišljanje o cikličnosti postojanja.

Mnogo je stvari koje se izgube na putu ali suština ostaje.