Dok vi paničete zbog AI-ja, miševi vam prazne džepove!

Kolektivni nikab, Carevo novo odelo i Balkan: Ko je pustio glodare u skladište?

Ne može nam AI naškoditi kao ni Ilon Mask koga detektujemo, pogledajmo se u ogledalo i priznajmo istinu… uništavamo sami sebe, uništavamo zajednicu, međuljudske odnose i sve ono što nas čini živim.

Činjenica koja ide u prilog ovakvoj tvrdnji je neuspjeli neoliberalni koncept koji je stavio omču oko vrata onima koji su pokušali sa neprofitnim privatnim poslovima. U glavama moćnika ne postoji koncept neprofitnog posla. Iz ovog koncepta slijedi otuđenost koja vodi tišini. Ta tišina prija jedno vrijeme, ali čovjek je socijalno biće i treba razmjenu. Onu ljudsku, emotivnu. Empatiju, prijatelja koji će ga slušati. Prijatelj je nestao jer nitko nema vremena ni za koga i onda je ušao alat koji „sluša“ na način da čita i odgovara. Dolazi do naših osjećaja i daje nam upravo ono što trebamo, daje nam pažnju.

Gdje smo to pogriješili?

Možda nismo pogriješili u tehnologiji?  Pogriješili smo u vrijednostima. Sve što slijedi od prljavog novca i privida luksuza do filtera i umjetne inteligencije, samo su različita lica iste priče o gubitku autentičnih ljudskih odnosa. Greška je u posrnuću za materijalnim. Za svim onim mjestima koja su preko noći postala dostupna jer ušao je prljavi novac koji nedostupno pretvara u dostupno. Ibica, Sejšeli, Maldivi su za Balkan bili nedostupni za običnog čovjeka. Neobičnom je i sa Balkana bilo nedostupno dostupno. Ipak je to uvijek bila manjina.

Sjećam se svoje profesorice biologije koja se 80 ih godina prošlog vijeka vratila sa Sejšela. Uplovivši u kabinet u plastičnim čizmama svi smo je gledali u šoku jer ona je uvijek bila nekako posebna. Uočila sam tada na njenoj ruci diskretan, jako diskretan prsten koji sada znam da je od nebrušenog koralja. A šta sam tada znala kao klinka o nakitu? Znala sam samo da jednoga dana želim biti Dana Lovrić.

Kada je miš osvojio Sejšele shvatio je da nije otkrio Ameriku jer Sejšeli su za njega bili pojam ispijanja kokosovog mlijeka, iskorištavanja žena zaposlenih u turističkom sektoru, koje su u očima pojedinih bogatih gostiju postajale tek dijelom luksuznog aranžmana i sredstvom za ispunjavanje seksualnih fantazija jadnog miša koji nije razlikovao ni plimu od oseke. Miš je imao prljavi novac kojim se sve kupuje.

A onda fotografije, taj viralni svijet koji je curama snove pretočio u moguću javu. Filteri su korak po korak činili da sumnja u tko je tko postane još veća i dublja. Lik na mreži i lik pred ogledalom jesu ista osoba, ali vizualno potpuno različita. Estetska medicina s druge strane je opet otvorila put prljavom novcu i od mnogih napravila nakaze.

Tako lagano, ali vrlo bolno, dolazimo do narativa o samoći. Postavljanje viralnog traje satima a prijatelji ne mogu uvijek čekati satima.

I… dok oni koji više ne znaju zapravo tko su troše sate na pokušaje ubiranja velikih novaca, dotle prijatelji se okreću AI-u tražeći nekoga sa kim mogu ostvariti komunikaciju.

Viralni svijet, sumnjivi preduzetnici, političari svi oni su u porodici Muradea (porodica miševa i štakora). Kada se desi najezda glodara, tek nekoliko njih strada u mišolovkama ili od otrova. To je kolateralna šteta na koju porodica Muridae računa. A u našem svijetu, javnost se s vremena na vrijeme umiri nekim televizijskim hapšenjem ili propašću jednog sumnjivog preduzetnika, dok velika većina njih ostaje netaknuta. Oni se povuku u raskošne jazbine s plijenom, čekajući da prođe bura, dok društvo ostaje da sanira štetu. Samo mišolovka u našem “modernom društvu” nije od drveta i metala, ona je napravljena od kredita, lažnih investicija i obećanja o brzom uspjehu. Narod, vođen željom da pobjegne iz sopstvene oskudice, dobrovoljno ulazi u dužničko ropstvo.

Dok ti prodavci magle i „stručnjaci za budućnost“ drže dramatična predavanja o tome kako će vještačka inteligencija sutra zamijeniti ljude, oteti nam poslove i uništiti civilizaciju, oni zapravo rade dvije stvari: skreću pažnju sa stvarnih parazita, a i sami pripadaju toj istoj porodici.

Želim, iznad svega, da dođe do kolektivnog skidanja nikaba s naših očiju. Ne onog koji pripada vjeri, nego onog koji nam ne dopušta da vidimo istinu.  AI nas ne mijenja, mi smo ti koji smo se povukli i prepustili teren glodarima. Ni Allah ni Isus nisu tražili da čovjek živi s povezom preko očiju. Taj povez nisu stvorile vjere, nego ljudi. A danas ga nose milioni, a da nisu ni svjesni da ga imaju. Baš kao ni car koji nije vidio da je go.

Kriviti tehnologiju za propast društva je ultimativni ljudski kukavičluk. Lakše je kriviti neopipljivi kod i algoritam na ekranu nego preduzetnika ili političara koji ti upravo sada prazni džep i uništava zdravstvo ili školstvo. Lakše je vjerovati u viralne šarene laže i bitcoin-maglu nego priznati da sami sebe uvlačimo u dužničko ropstvo.

Pišem, palim crvene lampice, galamim, kako kaže jedna moja studentica, ali ne vrijedi. A možda i vrijedi? Možda će se dijeliti, pa će mnogi iščitati i razumjeti veliku ljubav koja stanuje u meni.

I samo da znate, ljubav je jedina stvar na svijetu koja može pobijediti zlo.

ILUZIJA

Najteže je sačuvati mir onda kada znanje više ne može da umiri sumnju.

Prošlost – i prijatelj i neprijatelj. Na istoj stolici sjede i sreća i tuga i briga i razbibriga i djela i nedjela. Dva suprotna pola koja se nadopunjuju, hrane jedan drugoga, i ne idu jedno bez drugog. A opet, narušavaju mir, sklad, harmoniju, taj tok obučen u najfiniji kaftan. S početka je štitio od zime ali ne one Božićne, okupane zlatom, srebrom i svjetlom Siona sa okusima pečenice i cimeta, već one nastale od bolno i predano godinama nakupljenih ožiljaka odrastanja i sazrijevanja. A onda je došlo vrijeme da se šal zamjeni najfinijom satenskom haljinom sa kristalima i perlama koje su dodatno isticale njen izvajan vrat na kome su se čitale godine.

Bila je nekako posebna. Savršeno nesavršena. Svjesna nesavršenosti, željela je da sačuva trenutak ljepote. Taj „kaftan“ koji se prenosio u naslijeđe ostao je kao svjedok vremena, a svjedočit će i generacijama koje dolaze. Jer neke priče se jednostavno ne mogu do kraja ispričati. Kraj ne postoji. Baš kao ni smrt, tako kažu mnogi znanstvenici u posljednje vrijeme. Tražila je, kopala, iskopavala najnovija znanstvena otkrića u želji da se odbrani od straha da je smrt blizu. Da li je strah od puta ili od tuge koja neminovno narušava ljepotu postojanja?

Kako je neizvjesnost ispunjavale sate i dane tako su se pomjerale granice. Nekada se sve veliko činilo nedostižno, a sada je sve kao na dlanu. Najlakše je doći do najvećih znanstvenika, Nobelovaca. Njima vjeruje. Zna da nemaju čarobni štapić, nemaju lijek ali imaju istraživanje. Imaju iskustvo i želju. Imaju informaciju. A njoj je trebala samo informacija koja održava nadu. Nada budi vjeru s kojom i nemoguće postaje moguće.

Ali uvijek postoji taj crv sumnje, svojstven znanstvenicima. Podstiče preispitivanje postojećih spoznaja, mentalno stanje u kome je um nesiguran između dvije tvrdnje… Sumnja nagriza i želju i nadu i vjeru. A ako se još prisjetimo Ajnštajna koji je shvatao da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo jedna „tvrdoglavo uporna iluzija“, šta nam ostaje sem one Cesarićeve „krhko je znanje“.

Da li je znanje krhko ili je sloboda saznanja bila upitna?

Na tom relativno dugom, a zapravo izuzetno kratkom putu koji se zove život, koji se živi (bar joj se tako činilo) okovani teškim okovima servirano je znanje. A onda se po već provjerenom receptu, zablude rasprše i ostaje jedno veliko ništa.

Možda je u svemu tome i bila njena veličina, spremna je iznova da uči jer znanje je kao i besmrtnost koja po Lanzu ne znači stalno postojanje u svijetu bez kraja, već ona živi izvan vremena.

Možda je znanost umiruje. Ili… možda je prihvatila vrijeme kao četvrtu dimenziju koje formira blok koji sadrži događaje koji su se dogodili, koji se dešavaju i koji će se tek desiti. Pa tako svi oni neprijatelji i brige i tuge koji idu pod ruku sa prijateljima, srećom i razbibrigom su „tvrdoglavo uporna iluzija“.

Znanstvenica mora biti zdrava. Kliče iluzija!