Priče se pišu da bi se ispričale. One su svjedoci ljubavi i duha koji se prenose kroz generacije, a čekaju svoj trenutak da ponovo budu proživljene.

Nije znala da svira balalajku, ali kad god bi čula muziku iz filma Doktor Živago, suze su same pronalazile svoj put. Taj damar imala je tako filigranski istančan, izbrušen – kao da je čitava vječnost, sa svim ljubavima i tugama njenih predaka, živjela skrivena u njoj. Ostavila mi je svoje rukopise, ali ne i završenu knjigu za koju su mi rekli da ju je namijenila svojoj unuci. Nisam stigla da je upoznam. Ili možda jesam, ali davno, kao i Tanja… ne sjećam se više. Ipak, u njenim sačuvanim spisima pronašla sam rečenice koje je često zapisivala, kao kakve lične amandmane na večnost.

Pisala je: „Emociju mogu prenjeti rijetki. Ruska duša zna za patnju i one mrvice ljubavi rasute po surovim uralskim smetovima. Obično u tim hladnim zimama, zvuk vjetra koji briše svaki trag života, miriše na smrt. Ali ona je trenutna, baš kao i zima. I sama ceremonija nestajanja je trenutna. A onda, kao na filmskom platnu u režiji onih posebno velikih i osjećajnih, nastavlja se život. Ne onaj isti; život je sada novi, jedan novi početak. I opet jedna nova priča. I opet kraj. I tako u krug.“

Čitajući njene reči, shvatam da možda još uvek nisam zrela onoliko koliko je ona bila, ali sada jasno znam da iz te uralske pustoši, ispod teških i hladnih snegova, proleće uvijek donese novi život. Baš onako kako je i Tanja, Larina kći, u tačno suđenom trenutku kada su nam stvari namijenjene, počela da sklapa kockice sopstvene sudbine i prepoznala pesmu svoje majke, tako su i Njene priče, kroz mene, dočekale trenutak da ponovo ožive.

Nismo ni svjesni koliko je sam početak važan, kada ugledamo svijet očima koji nije ni nalik onome u kome se vrlo brzo nađemo. Naše storije kreiraju i uređuju i oni bliži i oni dalji, a mi sami ponajmanje. Ljubav, pažnju i toplinu ognjšta  ponesemo sa sobom, ako imamo sreće. Obično je nismo je svjesni, mislimo da nam pripada, a zapravo nam ništa ne pripada. Jednoga dana sve ono što smo grčevito čuvali bit će razdano, kao što je i Njen rukopis mogao otići da nisam sjedela i stiskala papire da ne završe u škrinji koju nitko neće otvoriti. Nisam znala šta se krije među tim požutjelim listovima, ali njihov miris me je uvijek zaustavljao. Bio je to miris irisa I blagog tamjana, starog papira i nečega što tada nisam umjela imenovati. Godinama kasnije, otvorila sam bakin ormar. Sve je bilo složeno, gotovo vojnički sem marama koje su bile nekako razbacane a opet, imale su svoje mjesto. I tada sam ga ponovo osjetila. Isti miris. Tek mnogo kasnije saznala sam da se zove Bois d’Argent.”

Živjela je daleko od nas u nekom svom filmu koji moja mama nikada nije razumjela. Ona je imala manir da sve što pravi lom i što njoj ne treba da baca. A ja…skupljala sam ih gotovo potajno, kao da spašavam nešto što još nije stiglo da mi se objasni. Uvijek sam bila u sukobu sa mamom. Nismo se nikako razumjele. Kada je bila ljuta, samo je mahala rukom i govorila da sam naporna kao baka. Iako je nisam razumjela, volela sam tu njenu grdnju i na neviđeno volela da ličim na nju.

“Kada će zatrebatiti papiri? Pogledaj prašinu koju skupljaju? Sutra? Zabluda. Skupljaš krhotine prošlosti, potpuno si nesvjesna boli koju zadaješ sebi. Čitaš Prevera, pa to su Preverovi teški okovi sa trga željeza. To tvoje „sutra“ je obična imaginacija. Sutra ti više mnogo toga ne treba. Sutra je novi dan. Nešto novo ti je namijenjeno.  Stvari dolaze onda kada su nam namijenjene, a ne kada mi to želimo i mislimo  da treba.”

Tek danas razumijem da mama nije govorila protiv papira. Branila je sebe od uspomena. Sigurno su je bole, ali to ne ide tako. Trenuci se ne mogu izbrisati.

Na svom putu pokupila surovost, nepravdu, strahove i nadu. Živjela sam na klackalici između stvarnosti i mašte, a samo sam željela život. Nerazumjevanje  je  u meni budilo bunt i toliko puta sam željela da odem, ali…plašila sam se samoće. Dok nisam zaronula u nezavršene rukopise nisam razmišljala o samoći kao velikom poklonu. Ona budi uspavana čula, potisnute talente i kreativnost. Vodi ka izvoru mudrosti koji ruši naše zablude i predrasude. Odlutala u mislima pred tekstom koji “vrišti” ljubav, ugledah  “Tišina otvara srce i um.”

Pogledala sam rukopise, a onda svoje ruke. Prvi put mi je palo na pamet da možda ništa od ovoga nije slučajno. Možda se mudrost zaista nasleđuje?! Ne knjigama, nego ženama.

Zatvorila sam posljednju fasciklu. U sobi je bilo tiho, na stolu su ostali njeni rukopisi.  A meni se čini da ih uopšte nisam ja pronašla, oni su pronašli mene. Možda svaka žena u jednom trenutku postane nečija Tanja. Kći koja pokušava razumjeti majku. Majka koju vlastita kći još uvijek ne razumije.

I tek kada vrijeme zatvori puni krug, pjesma koju smo cijelog života slušali negdje izdaleka odjednom postane naša. Možda je baš zato Boris Pasternak Tanji dao da pronađe Laru. Ne da bi saznala ko joj je majka, nego da bi saznala ko je ona sama.

Danas razumijem i svoju baku. Njene fascikle nisu čekale mene., Čekale su vrijeme u kojem ću ih moći pročitati.

A rukopisi… oni uvijek pronađu onoga kome su namijenjeni.