Karl Uve je ogolio svoju obitelj, svoje namjere, htenja, bol i patnju u knjizi „Moja borba“, potpuno svjesno rizikujući da će zbog toga biti odbačen. Istu stvar je radila pišući svoje tekstove, ne razmišljajući hoće li se najbliži prepoznati i naljutiti ili je odbaciti zbog izrečenog i reflektiranog. Spuštala je lakmus u mutne vode porodičnih odnosa. Nije bila odbačena , bila je ignorisana. A ponekad je to isto ili možda nije? Ignorisanjem se odbacuju dobro priče. Pa da, isto je ili možda i nije isto? Ili rečenica “pa majku da čitam, daj molim te… neka čitaju drugi”. A šta je to? Neki bi rekli izdaja, a možda i nije? Možda je riječ o nespremnosti sa suočavanjem boli jedne krhke duše koja je u očima djeteta ostala stena bez suza, naučena da trpi bol.

Pisala je onako kako je živjela. Bez rezervnog života, bez rezervnih emocija. Ljutila se na sebe. Često je sebe prekoravala, želeći od života još. Samoća je bila njena oaza mira, sreće, onog božanskog spokoja koji pod plamenom kandila osvetli put duši. Pisala je o borbi onoj najtežoj, borbi sa samom sobom. Liječila svoje rane ožiljcima koji su zaceljivali sitnim radostima. Smijehom, pjesmom i upaljenom svijećom. Sjećam se da je voljela Prevera i često je govorila “Takva sam kakva sam”.

Nije se bojala da iskaže ljubav. Dok su drugi tragali za motivom ljubavi, izricanjem osjećanja, ona bi tako jednostavno rekla “Volim te”. Volela je bez razloga i bez motiva. Pamtim njene riječe “za ljubav nije potreban razlog”. Upadala sam u zamku zašto me neko voli ili zašto nekoga volim a onda…njene riječi “ako tražiš razlog za ljubav, onda to nije ljubav” – Petranka. Sjećam se slike koju bi danas opisali kao neracionalnu ljubavi , a meni je Ona ostavila sliku kao najljepšu uspomenu – susret Petranke sa Laurom 1327.godine u crkvi sv.Klare u Avinjonu. Trenutak opčinjenosti je trajao i nakon njene smrti. Petranka je gotovo nije ni poznavao, tako da nije mogao postojati razlog. Bila je dovoljna opčinjenost.

Prava ljubav najviše i sliči opčinjenosti. Bez unutrašnjeg i spoljašnjeg je razloga. Jednostavna je, kao oreol Marije Magdalene . Čista, neupita datos koja se ne dokazuje.

Roditelje su nama opčinjeni na rođenju, zavolimo ih bez razloga. Dati su nam i dati smo im i to je za početak dovoljno. Razmjenjujemo zagrljaje, poljupce, smijeh, nježne riječi bez posebnog povoda. Uče nas kroz ljubav. Učimo se i uzvraćanju ljubavi koja je sama po sebi i sreća i patnja.

Mnogo, mnogo kasnije shvatila sam da nisam umjela da joj iskažem ljubav. Gledala sam je neshvatajući a onda sam prikrivala nerazumjevanje dječijim riječima “to je bilo neko tvoje vrijeme”. Mislila sam da je to bilo neko njeno vrijeme. Danas vidim da je ovo isto vrijeme. Vrijeme koje vrišti tražeći Petranku. Tražeći smisao ljubavi.
Obaveze, nezadovoljstvo, patnja, otuđenost odvlače nas nekuda, a ni sami ne znamo kuda. Stvaramo paralelne svijetove, svoj mikrokosmos tragajući za izgubljenim djelićima sebe. Na drugoj strani, udaljavamo se od svojih partnera i vremenom postajemo stranci. Život često pretvaramo u kafkijanski proces.
U tom ludom svijetu, racio postaje vodilja a Makis Citas, često citiran:
„Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija.“

Fantastična misao.

Uplitanje u tuđe živote, suočeni sa vlastitim slabostima, porocima i gresima ozbiljna je i teška stvar. Kvari priču o ljubavi, o čistim i ogoljenim emocijama jer kada utihne i poslednja ulična vreva, u tišini svoje ogoljenosti shvatamo da nismo prolazni. Kao crkva sv.Klare koja iz ruševina postala Théâtre des Halles. Ljubav koja preživljava sopstvenu ruševinu, jer na kraju ostaje emocija. Monumentalna arhitektura možda će opet jednoga dana biti ruševina ali skulpure poput isklesane glave redovnice biće iznova ugrađene u neko novo zdanje. Jer ljubav je konstanta.

Nažalost, nisam imala priliku da se ispričam zbog nerazumjevanja i negododovanja ali zato imam priliku Nju ispričati.

Prkos nam je u kodu.