Blog post
KAKO MIRIŠE SAVRŠENI MUŠKARAC
Književni esej – nastao iz istoimene kolumne
Postoje muškarci koji nikada ne odlaze. Vrijeme prođe, život se promijeni, a lica izblijede — ali miris ostaje.
Ponekad, bez ikakvog razloga, u prolazu, u snu ili u nekoj tišini između dva daha — vrati se.
Ne traži ništa, ne remeti ništa, samo podsjeti na ono što smo bili, na ono što smo osjećali i na ono što smo jednom, bez straha, živjeli.
Postoje muškarci koji nikada ne odlaze.
Oni ostaju tamo gdje ih nitko ne vidi — u koži, u sjećanju, u duši.
I zato savršeni muškarac nikada ne miriše na parfem.
On miriše na sebe.
Istinske priče nikada ne biraju vreme i mesto; one nas pronalaze u trenucima najveće banalnosti.
Zatrpana mejlovima i pretnjom da Google više neće primati poruke, histerično je počela da briše poštu, čisteći prostor od nevažnih reči. U tom mehaničkom ritmu kliktanja po tastaturi, rasejano je zastala pred jednim prozorom. Ekran je osvetlila velelepna jahta, a pažnju joj privuče LuxLife Newsletter sa naslovom koji je u sekundi obesmislio svu tu digitalnu žurbu: “Kako miriše savršeni muškarac”.
Zamislila se… da li je zaboravila miris savršenog muškarca i da li uopće zna kako on miriše? Da li je ona imala tog “savršenog” muškarca? Kako izgleda, čime se bavi, kuda putuje, šta voli, gdje živi, da li je jahta sa naslovnice jahta mister savršenog, usidrena u tirkizno čistim vodama Sejšla…pitanja sustižu pitanja, a mašta pokreće film. Zavaljena u svoju fotelju zaboravlja na prijetnje Googla. Kakva banalnost i trivijalnost pred savršenim.
A šta je savršeno?
Njegovo vlažno tijelo dok izlazi između koraljnih grebena, svjestan svoje ljepote, koračajući mekanim, svijetlo bijelim pijeskom. Pod njegovim nogama, pijesak u dodiru sa talasima dobija nježno ružičastu boju od onih koralja kroz koje se ukazao. Da li je savršen stas ili pokreti ruke kojom prolazi kroz mokru kosu, uredan manikir ili niska bijelih zuba koje se diskretno ukažu pri blagom osmjehu? Možda su savršena njegova preplanula leđa koja čekaju Armanijevu bijelu majicu (Black Label), napravljenu od najfinijeg italijanskog pamuka, svile ili kašmira. Ona je autentični sinonim za luksuz, a opet… tako jednostavna. Svedena.
“A da sačekam veče? Sa takvim urođenim stilom, verovatno je savršen i na partiju?
Hm…možda je dovoljno samo zamisliti prostor, otploviti u mislima i zadovoljiti potrebu za odmorom? Da sam negdje otišla, savršenog ne bih pronašla. Ne bih ga stvorila? Šetnja dokovima nije ista kao tišina koja otvara priču. Sipaću sebi čašu Frappata, samo moram biti štedljiva…kada ću opet na Siciliju? A možda i ne moram? Zašto ne bih uživala u svojim slikama koje, mijenjajući ritam, vode me na najljepše putovanje. Moje tijelo nije ovog lijeta potamnelo da bih ušetala u bijelu haljinu od muslina, ali ne mari. Sve će riješti mala crna haljina, crvene minđuše od korala i karmin rubin-crveni sa ljubičastim odsjajem boje vina. Bez visokih potpetica, golih nježnih stopala savršeno ću se uklopiti sa gospodinom savršenim. Divnooo, jedan divno neplanirani dan. Izaći ću na svoj balkon pod prigušenim lampicama, sa gramofona se već čuje Nicola Conte “Do you feel like I fell” a za veče, dok zvjezde budu plesale u svom ritmu ja ću plesati uz Pink Martini. Bože, već svašta laprdam, vrijeme prolazi a ja nisam još uvijek spremna.”
Balkon je predivan, sicilijanski u srcu Sarajeva. Bugenvilija sa intezivno ljubičastim cvjetovima i veliki jastuci sa motivima limuna. Stol od kovanog gvožđa je aranžiran svježim prirodnim limunima i saksijom lavande, Ima dovoljno prostora za posudu sa ledom u kojoj će se održavati temperatura za Frappato. Na svaki detalj misli i sve je oko nje tako otmeno. Već je veče. i temperatura je pala. Koracima rumbe uz “Amado mio” izlazi na balkon svjesna ljepote koja se u zraku osjeća, sjeda na svoju stolicu, drži čašu za nožicu da vino ne bi grejala u ruci I odlazi … Muzika I atmosfera na jahti su samo produžetak prirode Sejšla. Sunce je zašlo a tirkizno more je postalo tamno plavo I presijava se pod svijetlima palube. Ona su prigušena kako bi zvijezde iznad Indijskog okena zasijale u svojoj punoći. Savršeni je bijelu majcu zamenio raskopčanom bijelom košuljom od muslina, teget lanenim pantalonama i bosim nogama, izvajanim stopalima. Sa vrhunskog Sonos zvučenja čuje se Christian Loffer, Ronda. I tako savršeni savršno odeven u svojoj svedenosti i jednostavnosti sedi na krmi jahte zavaljen u kožnu garnituru sa vinskom čašom u ruci iz koje pijucka Don Julio 1942 ultra-preium odležanu tekilu sobne temperature kako bi se osetile note karamele, vanile i hrasta. Zamišljen, njegov pogled se gubi u daljini. Miriše li? O da…miriše na čistoću. Na notu koja se nama dopada, koju osjećamo. A njen savršeni, vjeran Armaniju sigurno miriše na Armani Privé Bois d’Encens. Gospodin savršeni u ovoj ljetnjoj noći miriše na morsku so, suncem zagrejanu kožu, vrhunski citrus i diskretno, kedrovinu.
Njeno putovanje je dugo trajalo, let od Sicilije do Sejšla ali bilo je divno.
Pitate se da li je normalna sa pričom o mirisu savršenog muškarca? O da…itekako je normalna. Svijet živi dok se mi valjamo u zaraženoj truleži niskobudžetnih serija, folk prostakluka, nekulturnog svijeta koji ne odlazi u pozorišta, ne čita knjige, svijeta koji je bezidejan.
Ona je spremna na pružanje otpora. Mijenja uloga na dnevnom nivou što je baš ni malo ne uveseljava ali naučila je na hendlovanje iako strane riječi ne želi u domaćim jezicima. Na ulici se okrene za muškarcem od stila ali sve ređe. Nema ih. Nestali su. Dobro je da pamti, da osjeća i da ima želju da ispriča. Jer kada sve ovo prođe, možda se nešto i vrati. Neki mirisi ostavljaju tragove koje je nemoguće izbrisati.
A njen, moj, vaš muškarac, on miriše na sebe. Na trag koji je neizbrisiv.
Počnimo i mi misliti kao sav normalan svijet.
