Mila moja prijateljice,

u ovom svemiru imamo zajedničku putanju i vjerujem da će nas neka tačka, prije ili kasnije, neumitno spojiti. Pred nama je previše pitanja, a oko nas previše planeta s usnulim vulkanima. Hoće li se oni aktivirati, to ne zavisi od nas. Naša je samo reakcija, ali i ona je uslovljena akcijom o kojoj, zapravo, ne znamo ništa. Sve se osmišljava unaprijed i djeluje globalno, i upravo me ta spoznaja plaši.
Vrijeme neumitno curi, dok mi ostajemo tek marionete kojima profesionalci vješto upravljaju iza kulisa. Čak je i dječja graja, taj jedini preostali čisti smijeh koji čujem, postala refleks; djeca ne razumiju čemu se smiju, već samo reaguju na opštu buku. Smijeh iza kulisa diktira njihov sopstveni.

I jesmo za smijanje.

Dok svjetske turističke agencije uveliko okupljaju prve putnike za let na Mjesec, mi se na lokalnom nivou davimo u banalnostima viralnih pokušaja na Tik-Toku. Trošimo svijest objašnjavajući efemerne fenomene, politički se prepucavamo oko banalnih simbola i vodimo beskrajne rasprave o tome kome treba, a kome ne treba auto-cesta. Gubimo se u nedogledu trivijalnosti bez kraja. Sve to me provocira i mnogo iritira.

Da li si se ikada zapitala šta ili tko nas vodi kroz dane, sate i minute… naš svjesni ili podsvjesni um?
Podsvijest nas, paradoksalno, čuva od svjesnog dijela bića. Ona uvijek teži da nas zaštiti od novog i nepoznatog, a ako je nešto nepoznato njoj, ostaje nepoznato i nama. Ironija! Puna sam usta svijesti, svjesnih odluka, a ne razmišljamo o uloženom naporu da svijest savlada podsvijest.
Podsvijest uči kroz ponavljanja, tako da novu radnju moramo ponoviti desetinu puta da bi svjesni napor postao automatski odgovor. Ta naša dva suprotna pola govore različitim jezicima, ali jedan bez drugog ne mogu. Kao što razum i logika ne mogu bez emocije i intuicije.

Da li si se ikada zaista zapitala ko upravlja našim izborima?
Džojstik drži podsvjesni um!
Dolazimo iz sredina koje nismo birali. Roditelji, mjesto rođenja, okolnosti – sve nam je dato. Ništa od toga nije naš izbor, a mnogo toga nas obilježi za cijeli život. Rekli bi da „sudbina“ podijeli karte, a na nama je da odigramo najbolje što umijemo. A je li baš sve tako?

I jesmo za smijanje.

U prvih sedam godina života usvajamo program po kojem ćemo kasnije funkcionisati. Taj program postaje naš temelj. Završavamo škole, ulazimo u veze, osnivamo porodice, nesvjesno prateći obrasce koje smo ponijeli iz djetinjstva. Naši roditelji su živjeli po programima svojih roditelja, oni po programima svojih… Dugačak lanac usvojenih uvjerenja oblikuje naše mišljenje, ponašanje, pa i čitav život.
Studirajući biologiju, mnogo toga sam prihvatala bez pitanja. Tako je glasio program – uči, položi, napreduj. Važno je bilo imati ocjenu. Rijetko tko je pitao da li nam je zaista jasno ono što učimo.
Diploma je bila ulaznica u siguran život. To se tada tako zvalo – „siguran život“. Posao, porodica, stabilnost. Muške pantalone na tregere, ženska suknja u četiri cvikle ispod koljena, dvoje djece i njena majka. „Pozorište u kući“, kako bi nazvao Novak Novak. Bio je to opšteprihvaćen i mio obrazac. Naizgled sve kako treba. A opet, nitko unutra nikoga nije pitao za osjećaje. U programu nema iznenađenja. U programu je sve već predviđeno. A mi mislimo da biramo. Da odlučujemo.

Jesmo smiješni.

Američki filozof Ralf Valdo Emerson kaže: „Uvek ću dobro razmisliti pre nego donesem odluku, bez obzira na glas srca i vapaj duše.“ Ali izbor i odluka nisu isto.
Izbor dolazi iznutra, iz stomaka, a odluka dolazi iz uma. Nadmetanje podsvijesti i svijesti. Više puta ponovljena radnja.
Izbor je iskra.
Odluka je ono što iz nje nastane.

Kada sam prvi put čula za „Biologiju vjerovanja“ Brusa Liptona, mnoge moje sumnje dobile su smisao. Lipton govori o dva uma – svjesnom i podsvjesnom. Svjesni um je kreativan, otvoren, sposoban da zamišlja budućnost. Podsvjesni um je autopilot – skup programa koje smo usvojili u djetinjstvu. I tu počinje sudar.
Zaljubimo se, sanjamo medeni mjesec i sreću. A onda, gotovo neprimjetno, počinje borba programa. Moj autopilot i autopilot mog partnera. Sudar navika, uvjerenja, očekivanja.

Isto je i sa zdravljem. Kada nas nešto zaboli, tražimo spoljašnje rješenje. Rijetko se pitamo šta u našem načinu života traži promjenu? Stres je postao normalno stanje.
A nije.
Sve češće sam birala da preispitujem. Da ne prihvatam uvijek fino posloženo voće na pladnju. Da oslušnem sebe prije nego program.

I danas znam, moj svjesni izbor da budem svoja bio je ispravan. Ali, ozbiljan je to sudar svjetova. Troši. Iscrpljuje i sužava krug prijatelja.
Prestala sam odavno da vjerujem na riječ. Moj izbor su: istraživanje, čitanje, učenje…
Vjerovati bez promišljanja postalo je luksuz, a vremena ima sve manje.

I zato, mila moja, sada već znana prijateljice, okreni se sebi. Upoznaj svoj svjesni i podsvjesni um, uđi unutra, ne da bi ratovala sa sobom, već da bi razumjela tko upravlja tvojim životom.
Ti nisi program. Mnogo si više od toga.
Poslije toliko godina, sa ove distance, zahvalna na ovom putu, mogu reći –
moja odluka da budem svoja je, sada znam, prava.