Blog post
Reći ću ti da sam tu,
da volim, ljubim i patim.
Snovi, mašta i želje…
nada , ljubav i očekivanja.
Dijete i dama,
ne razumiješ uvijek.
Ne umiješ ili ne želiš,
a ipak mislim da je to za tebe
neka druga dimenzija.
Sve to smo ti i ja.
Blog post
Zovem se Selma, Ena, Ana, Sanja…ma kao da je važno kako se zovem. Imena retko tko i pamti, izgled je ono što ostaje. A kako mogu da izgledam u šestoj deceniji, ne sigurno kao moja baka ili moja mama u tim godinama. Zašto ne kao one, jer one su svoje živote potpuno podredile djeci, obitelji, zaboravile su na sebe. Ja to nikako ne želim. Od prije neku godinu počeli su da mi se dopadaju trbušni mišići… mislite da sam luda, ne…shvatila sam da je zaista u zdravom tijelu, zdrav duh. Ružno je da «kipi» sa svih strana, da se tresu mišice kao okačeni džakovi, to nikako ne želim. Vama teško ide sa odricanjem hrane, ništa nije teško samo ako jako želite. Kada se pogledate u ogledalo i vidite svoje oblikovano tijelo, pa to je fantastično. Zapamtite, sve to radite zbog sebe jer sebi treba da se dopadnete. Znate šta mi pada teško? Umor. Umor od propalih veza, djece – «energetskih vampira» (zbog ovoga će me «mrzeti», ali dobro, proći će ih), obzira prema drugima, dnevno-tračarske politike, nezrelih i nedovršenih bića, samoljubivih ispraznih šefova, muškog šovinizma, patrijarhalnog društva, borbe za ženska prava, gay parada (šta koga briga tko koga ljubi), od nedosanjanih snova, neispunjenih želja za putovanjima, neobiđenih muzeja, ne gledanih filmova, ne pročitanih knjiga, ne odslušanih koncerata. Umorna sam od moralisanja nemoralnih. Njihove prodike bi imale smisla kada ne bi krali, lagali, kada ne bi bili osuđivani za pedofiliju, kada ne bi bez ikakvog stida uzimali od svog naroda. U čemu je problem da svako živi svoj život kako želi?! Vrijeme je napustiti takav obrazac ponašanja i preći na ozbiljan život.
Svjesna sam da toliko žala i snova ne želim ostaviti za sobom.
Kada pređete tu famoznu pedesetu, žene obično čekaju i raduju se unučićima, a muški počinju da se bave svojim mišićima, što zbog zdravlja, što zbog izgleda. Moderno društvo je otvorilo vrata muškarcima da se bave svojim tijelom. Dobar izgled podgrijeva ego što i ne mora biti loše. Volim na ulici da vidim njegovanog muškarca, pa i da se okrenem za njim. Kulturno je biti njegovan. Kulturno je biti elegantan i fin.
Drago mi je kada čujem svoje prijateljice kada govore o svojim unučićima ali ja sebe ne mogu zamisliti kao baku koja će biti servis 24 sata. Nije to sebično, to je tako ispravno. Toliko je manje ispred mene nego iza mene da bi bilo zaista šteta mijenjati pelene, prati flašice i juriti po parku. Kao da je jučer bilo, odzvanjaju mi tatine riječi «kada Nikola nauči da hoda i da traži da piški, onda se nas dvojica možemo družiti». Ne pitajte koliko mi je to tada zvučalo rogobatno, sebično, ali znala sam da je tata dosljedan u svemu što govori. Zamjerala sam mu, a sada mi je žao što ne mogu da mu kažem da je bio u pravu. To je taj umor od života koji traži novi sadržaj, traži čist zrak.
Upravo pitanje sadržaja života je pitanje koje me provocira i tjera na stalna preispitivanja. Posrnuli smo kao društvo toliko da je teško očekivati čarobni štapić koji bi promijenio svijet. Sve dublje tonemo, nepovjerenje je mehanizam koji je zavladao – nepovjerenje u obitelji, nepovjerenje prema ljekarima, učiteljima, nastavnicima, profesorima, akademicima, prijateljima, saradnicima. Nemoguće je to brzo popraviti, zato treba osmisliti svoj sadržaj, živjeti svoj svijet i u njemu uživati.
Volite se, redovno upražnjavajte seks jer on je dobar za zdravlje, to nam i ljekari poručuju. Navest ću vam samo neke od razloga zbog kojih je važno da redovno upražnjavate seks – otklanja stres, jača imunitet, samopouzdanje, poboljšava kardiovaskularni sistem, razvija prisnost, smanjuje rizik od raka prostate, poboljšava san, itd. Potičite svog partnera ili partnerku na redovne preglede, odlasku ginekologu ili urologu. Razgovarajte sa svojom suprugom kako se osjeća u menopauzi, koliko njeno stanje (osjetljivost, razdražljivost, napadi vrućine, nekontrolirana gojaznost, bolovi u zglobovima i mišićima, zaboravljanje) utječe na vaš odnos. Probudite uspavane emocije, ljubav je najljepša stvar na svijetu. Koeljo nam govori da ljubav traži originalno. «Pokušavali su da imitiraju druge, a Ljubav je tražila nešto originalno. Trudili su se da održavaju nešto što dolazi spolja, a zaboravili su da najsnažnija Svijetlost dolazi iznutra.»
Mnogo je sadržaja oko nas, sada je vrijeme za Vaše snove, odložene talente i želje. Slavenka Drakulić je pisala o nevidljivoj ženi. Vrijeme je da žena postane vidljiva ali ne borbom za svoja prava već nametanjem sebe, uživanjem u sebi i izgradnjom svog svijeta. I nije važno koliko Ona ima godina, važno je da je živa! Kada zapuše vjetar neka se osjeti promjena, neka se rašire pluća i zavlada radost.
Zorin koktel od jagoda, glas Cesarie Evore i Vi sa kojima dijelim svoje misli … to je sve što meni treba!
Blog post
Bio mi je potreban identitet. Zavladala je histerija i svi oko mene su se ponašali po istom obrascu, a ja taj obrazac nisam imala, niti sam znala za njega. Nastala je u meni potpuna konfuzija, puno toga nisam razumjela, nisam tu sebe mogla pronaći. Zapravo, kada malo bolje promislim, uklapala sam se svojim šarmom ali ne i onim po čemu su oni bili jedinstveni. Na moju sreću, nitko to nije primjećivao. Njihova površnost, obuzetost sobom bi mogla otvoriti jednu drugu priču, ali o tome nekom drugom prilikom. Vremenom, koža mi je postala tesna. Mogla sam da ćutim kao što mnogi ćute, moja baka bi znala reći «budite tihi». Da nastavim po nekom nepisanom opšte prihvaćenom obrascu, modelu, po preko noći postavljenim normama, onako kako palanačka javnost koja je postavila pravila, očekuje. Godinama me je mučilo to «budite tihi»? U njeno, u neko njihovo vrijeme, povučenost im je išla na ruku, pokazala se kao odličan model. Baka se trudila da izgradi imidž «nedodirljivih». S početka joj je to pošlo za rukom i sve je bilo onako kako treba – smjernost, lijepo ponašanje, uglađenost, uspješnost, ta neka uzvišenost je bila zaista vidljiva. Međutim, kako je vrijeme prolazilo što su njeni zahtjevi bili veći, otpor unutar obitelji je sve više rastao. Slika kojoj je težila bila je divna, bajkovita i hvala joj na tome. Trag koji je ostavila u meni je neizbrisiv. Ali kako to inače bude u realnom životu, želje su jedno, a mogućnosti su nešto sasvim drugo. Život ispisuje svoje stranice često ne mareći za posljedice. U nekom trenutku postavljate pitanje, tko je tu koga zajebao? Onaj koji je htio da kroz život prođe tiho ili onaj tko je bio željan pravog života? Filip Arijes u «Istoriji privatnog života», prikazao je zajednicu kao «prisnu sredinu u kojoj se svi poznaju i uzajamno uhode, a van koje se prostire terra incognita, nastanjena nekakvim legendarnim likovima». Baš je sve tako, preko dana se svi srdačno pozdravljaju, u prolazu porazgovaraju, popije se poneka kafa na kojoj oni «prisni» obično ogovaraju one koji nisu iz njihovog miljea, a oni drugi, «prisno učtivi» uglavnom vode razgovore koji se tiču pijačnog barometra. To je učtivo, zar ne?! A onda padne mrak kada nestašluci izađu na vidjelo i eto materijala za «prisne» koji bi se sladili riječima i vješto ubacivali koje kakve pikanterije i one «prisno učtive» koji bi tražili način da prijatelj izađe iz problema. I to je tako išlo sve do trenutka kada su se probudili spavači umišljeni da su Bogom dani i da od njih zavisi poredak na zemlji. Uspjeli su da potpuno poremete istoriju mentaliteta zajednice, da privatnost učtivih na svaki način ukaljaju i presele u javnost jer nitko sem njih nema pravo na privatnost. Najedanput je privatno postalo javno i kako se očekuje kada zavlada fukara, privatni životi su postali javni. Da li se krstiš i kome se Bogu moliš, koju slavu slaviš, koga ljubiš, zašto nemaš djecu, sa kim se viđaš, šta jedeš, su postala javna pitanja što je nonsens. Šta fukara zna šta je nonsens?! Bogaćenje preko noći, tajkunizacija društva, urušavanje kulture, ruganje umjetnosti, obrazovanju, uplitanje države u privatni život proizveli su još veći jaz unutar zajednice. I šta je ostalo pojedincu – da bude ono što zajednica traži i da se odrekne sebe ili da se povuče u neki svoj svijet pa da sačeka trenutak kada se vukovi oglase da se i on oglasi ako za to vrijeme ne izgubi potpuno sebe? Kako Arijes kaže «…usamljenost je najstrašnije siromaštvo koje isposnik traži u znak lišavanja, u znak odricanja.» Vremenom, lišavanje je postalo obrazac ponašanja učtivih i vraćam se na pitanje «tko je koga tu zajebao?» Dobro je da moja baka danas nije živa i da ne svjedoči svom prostakluku ovoga svijeta. Dobro je što smo bili buntovnici, nešto od života smo okusili. Patnja nam je vjeran pratilac, ali kada znaš da osjećaš, da imaš emociju, da si živ, patnja ima drugačiji oblik. Identitet više nije važan, to je narativ kojim fukara vlada dušama nevinih i nesigurnih ljudi. Žao mi ih je, ali se moraju sami izboriti sa svojim demonima. Bojim se da će još mnogo vode proteći ovim prostorima dok se privatan život ne vrati u svoj domaći prostor.
Blog post
Od jeseni, maska ili vizir, sigurno obavezan detalj koji ide uz nas. Virusi su jako opasni, nije za igrati se sa njima. Vrijeme je za odgovornost! Vizir možete poručiti kod jedne divne cure koja ima još divnije ime 
, zove se Ena, pozovite je na 065 615 662 i dobicete u željenoj bolji za malo, malo markica Ne morate nigdje ići, Ena će doneti na željenu adresu.
Blog post
Ma kako teško zvučalo, istina je da svako od nas ima svog „mučitelja“.
Figurativno, to je onaj koji izaziva nemir, nosi muku, pritišće iznutra ili izvana. Kličemo zahtjevima za tolerancijom i razumijevanjem, ali rijetko kličemo vlastitoj slobodi.
Kličemo jer kliče stado.
Lakše je podijeliti odgovornost nego preuzeti je na sebe.
Emocije, nostalgija, partnerski odnosi, roditeljstvo, misli, ekonomska zavisnost, patrijarhat, nerazumijevanje, hrabrost, odnos prema pojmu slobode, politička i medijska manipulacija, vjerska ostrašćenost, kultura, nacionalizam… Sve ovo i još mnogo toga da paradoks bude veći je uglavnom usvojeno od nama bitnih figura koje su nas oblikovale od prve godine života.
Očekivanja. Uklapanje ili neuklapanje. Prihvaćanje ili neprihvaćanje.
Palanački duh utiče na cjelokupnu ličnost, na dijelove koji o nama govore i kada šutimo.
Zabrane i moralisanja obilježavaju naše živote – ta stalna borba između razuma i emocija. Emocije, rekli bi, prate hedonističke interese, dok razum pokušava pomiriti zahtjeve, norme i standarde koje je postavila sredina sa onim što nosimo u sebi. Ali, zar je hedonizam voljeti?
Željeti bolji život?
Bolji svijet?
Težiti slobodi i neovisnosti?
Zašto je problem biti ono što jesmo?
Zašto je problem živjeti svoju istinu?
Zašto je problem voljeti sebe?
Zašto zajednice ne prihvaćaju činjenicu da se svijet mijenja i da postavljeni standardi, norme i zahtjevi više ne mogu opstati? Koliko ste puta čuli: „Uradi to tako jer tako treba.“
Zašto tako treba?
Tko kaže da tako treba?
Previše je tog „ZAŠTO“.
Zarobljenost u prošlosti najopasnija je pošast našeg vremena. Iz nje se rađa „moralan Ja“, sudac nad tuđim životima. Iz nje se rađa nametnuti osjećaj krivice.
Težite «ISTINIT/A JA», pokušajte da živite svoju istinu. Nije lako. I ne vjerujem u priče o „realnosti“ koje služe kao ograda. Ne bojim se ni „nerealnosti“ ako je to prostor slobode. Nečije viđenje mene, mene ne obavezuje, kao što ni Vaše viđenje ne obavezuje Vas.
Sva moja nastojanja da doprem do sebe i do Vas je u želji da što manje bola osjećamo. Ustupanje pred svijetom me više ne zanima, svijet treba da uvaži i Vas i mene da bi opstao.
Sigurna sam da ne želite nikoga povrijediti, sigurno ne Vaše bližnje i najvoljenije baš kao ni ja. Prihvatite istinu da ćete svojim iskorakom , svojom hrabrošću pomoći i njima. Ovo je teško, jako bolno ali je bolje nego da bude kao kod Prevera:
“…Išao sam na trg željeza,
i kupio sam okove,
teške okove
za tebe ljubavi moja.
A zatim sam otišao na trg robova ,
I tražio tebe,
ali te nisam našao,
ljubavi moja.”
Blog post
Od malih nogu pamtim kako je odijevanje bilo pravi ritual u našoj obitelji. Kako se planski njemu pristupalo, kako je ženski dio obitelji išao zajedno kod krojačice Ljubinke i kako je baka bila ta figura koja je na kraju sve aminovala. Tada je to bila mora za sestru i mene, uz stalno ponavljanje pitanja «zašto svi moramo ići na probu?» A onda, obavezno namćorenje na probi, «ovo mi se dopada, ovo mi se ne dopada, neću ovako…» i obavezne suze jer zašto mora biti onako kako se njima dopada, a ne kako mi želimo. Kada se sve to nakon 3 do 4 probe završi, kada haljina ugleda svijetlo dana, onda ide ono što se zove suočavanje sa svojim izgledom, zapravo sa svojim tijelom. Uvijek je u obitelji bio bar jedan kritičar koji bi bio nadglasan jer čuj, zdravlje i ljepota su se ogledali u punim obrazima i oblinama. Obavezan doručak, ručak uz kolač i večera su bili neizostavni obroci. I kako onda nemati obline koje kada dođu neke godinice uopće vam se ne dopadaju, a ne znate kako da ih se riješite. Dijete, dijete, dijete, puno odricanja, a učinak minimalan.
Suočavanje sa svojim tijelom je sudar sa predstavom o sebi i svojim mjestom u okruženju. Naše tijelo postaje objekt koji se posmatra i koji nosi određeno značenje, baš kao i ostali objekti. Zbog percepcije koju o svom tijelu imamo, naši stavovi o životu se mijenjaju. Na skali zadovoljstva krećemo se od nezadovoljstva ka polu-zadovoljstvu i potpunom zadovoljstvu. To nezadovoljstvo je jako opasno jer može izazvati duševnu bol, odvesti u depresiju ili bolesti tipa anoreksije i bulimije. U urbanim sredinama i velikim gradovima sve više je djevojaka koje izgladnjuju ne bi li postale manekenke i na taj način došle do novca i slave. Taj estetski doživljavaj tijela je nešto što stvara sliku o nama u našim glavama. Zapamtite, samo u našim glavama jer slika koju vidimo i ono što mi doživljavamo, ne znači da drugi vide isto što i mi i da na isti način objekt doživljavaju. Naše viđenje ide toliko daleko da počinjemo sa prilagođavanjem imaginarnoj slici koju smo stvorili. Prikrivamo ili pokazujemo dio tijela kako bi se dopali drugima, jer važno je dopasti se drugome. Otkuda ta potreba ? Jednostavno je, ako se dopadamo drugome, moguće je da ostvarimo njegovu naklonost, a možda uspijemo da zadovoljimo i neku od svojih potreba. U suprotnom, javlja se prava bol koja je simbol za ružno, neprihvaćeno, neprivlačno, izopćeno. Zato je važno da zavolimo sebe i svoje tijelo, važno je to samo-dopadanje. Naravno, ono treba biti sa mjerom, baš kao što sve treba da ima neku svoju mjeru, što nije ni malo jednostavno.
Početak formiranje ličnosti počinje sa prihvaćanjem sebe i svog tijela. Povučenost, anksioznost, stidljivost, agresivnost, velika ambicioznost, često su osobine ljudi koji su nezadovoljni svojim izgledom. A onda dođu neke godine kada svi ovi doživljaji splasnu i kada se fokusiramo na članove svoje obitelji. Onda obujemo cipele svoje obitelji pa krenemo sa usvojenim obrascem ponašanja. No, dobro je da se vremenom neke stvari mijenjaju , a sa njima i kriteriji, ali i dalje je važno učiniti sve da se dopadnemo drugome. Važno je lijepo izgledati. Važno je zavoljeti sebe i voditi računa o sebi, svom zdravlju i svom izgledu. Vrlo brzo dođu godine kada više nije važno kako vas drugi vide, već postaje jako važno da se dopadnete sebi. Kada ujutru ustanete i pogledate se u ogledalo, kažite sebi u stilu Duške Jakšić «dobro jutro ljepotice!» ili «frajeru, sjajno izgledaš!»
U životu ste puno toga prošli – od onoga što ne želite, ne volite do toga da je došlo vrijeme da možete raditi šta želite, šta volite i da vas pri tome ne bude briga šta će drugi misliti ili reći o vama. Možete li se snaći u novoj ulozi? Ja sam to posložila na sljedeći način – vježbam najmanje tri puta nedjeljno, na autofagiji sam ne zbog kilograma već zbog zdravlja, crveno meso konzumiram možda u tri mjeseca jedanput jer se poželim ćevapa, slušam svako jutro cvrkut ptica, to me opušta, svoj jutarnji ritual kafe ili čaja nikome ne dam i osluškujem svoje tijelo koje uvijek pošalje po neku poruku. I zbog toga sam sretna, naučila sam vremenom da slušam sebe. Dešava se da i dan danas uradim stvari koje ne volim ili ne želim ali toga je sve manje. I da, naučila sam da kažem NE!
Sa godinama sam naučila da volim sebe i da poštujem svoje želje i potrebe. I važno mi je da izgledam dobro ne zbog okoline nego zbog sebe, važno mi je da se osjećam dobro! Moje dobro je za moje okruženje velika sreća!
I na kraju, priznat ću Vam, obiteljski odlasci kod krojačice mi jako nedostaju, moj partner najviše na svijetu mrzi ženski šoping. A kada sami odlazite u šoping to nema onu draž gledanja, obilaženja oko vas dok probate, namještanja i nakon toga prepričavanja. Moje tijelo je samo moje , vaše tijelo je samo vaše i možete ga oblikovati kako god želite samo ako želite. Ne budite lijeni, u pitanju je Vaše zdravlje!
Blog post
Pupo, danas je Tvoj dana, danas je Tvoj rođendan. Gledam fotografije, suze ne mogu zaustaviti. Lagali su kada su govorili da će prestati bol. Lagali su kada su govorili da vrijeme liječi rane i da će vrijeme učiniti svoje. Niti je bol prestala, niti je rana zacijelila. Ovo je zasigurno jedina situacija u kojoj vrijeme nije saveznik. Danas bi slavili Tvoj 83. rođendan. Za nekoga, rođendan je samo još jedan dan u godini, a za nas su rođendani bili posebni dani. Nije bilo važno kome je rođendan, jer smo se svi ponašali kao da je rođendan svakoga od nas. Imali smo svoju priču, svoju notu koja je imala poseban štimung. Imali smo svoju boju. Obavezna rođendanska torta je posljednjih godina često bila zamijenjena zalivenom pitom od višanja jer to si volio. Flaša dobrog bijelog vina ili šampanjca i muzika kao podloga bila su ta naša boja. A onda bih te pozvala da plešemo jer ti si bio moj jedini i pravi partner za ples. U Tvom naručju sam lebdjela kako si znao često da kažeš, «ne osjećam te, ti ne plešeš, ti lebdiš». Ti si bio taj koji me je uputio i poslao na ples, koji je u meni razvio ljubav za muzikom, ti si bio taj koji si me oblikovao tako da sam se u mnogo čemu razlikovala od svojih prijatelja. Tada mi je to pomalo smetalo, a danas sam ti zahvalna na svakoj sugestiji, svakoj kritici, svakom trenutku koji si mi posvetio. O Bože, da znaš samo koliko boli. Govorio si da je došlo neko vrijeme u kome se ne možeš snaći. Gledala sam te čudno i nisam razumjela. Oprosti mi, bio si u pravu, došlo je vrijeme kome ni ja ne pripadam. Nisi razumio moju odluku da odem iz grada, a u stvari nisi bio spremam da se rastanemo. Bila sam u tom trenutku toliko sebična, nisam Tvoju poruku razumjela. Nisam razmišljala da Te moj odlazak boli. A Ti si bio toliko veliki da to nikada nisi ni rekao. Da sam ostala, možda bi danas slavili Tvoj rođendan? Možda ništa ne bi bilo od ovoga što jeste? Kada sam po drugi put krenula na svoj put, razgovarali smo, nisi u potpunosti razumio ali se opet nisi protivio. I opet si bio spremam da mi pomogneš. Uvijek si bio tu za mene, uvijek si me razumio i na svoj način pomagao. Znala sam dok imam Tebe da imam cijeli svijet. U stvari, danas znam da si bio ponosan zbog moje hrabrosti da se borim i da iskoraknem u neizvjesno i nepoznato. Nosila sam više drskosti u sebi od Tebe. To što si bio jedini muškarac u porodici to te je sputavalo u željama, namjerama i htijenjima. Imao si obavezu prema svojoj mami, prema svojoj sestri, prema Dadi, Saški i meni, a zatim prema Nikoli i Stefani, a onda su došli Mattia i Martina. Toliko nas, a Ti si bio sam. A onda, onda si se razbolio i sve je pošlo krivim putem. Izgubio si volju da se boriš sve do trenutka kada si osjetio da odlaziš. Onda je već bilo kasno.
Pupo, glupa korona me je omela da dođem k Tebi, stavim cvijeće u vazu i ispričam Ti čaršijske priče. Ali glupa korona me nije spriječila da napravim zalivenu pitu sa višnjama, napravim slavljenički ručak i otvorim bocu dobrog vina. Naravno, Andrea Bocelli je na repertoaru, a na «Besame Mucho» zaplesaću sama, zapravo, plesaćemo nas dvoje. Ovaj ples ja vodim, a Ti ćeš lebdjeti.
Pupo, volim te.
Tvoja platina.
Blog post
Sarajevo je multikulti – dišem i živim za multikulti.
Sarajevo je i Istok i Zapad – u meni je i Istok i Zapad.
Sarajevo ima okus amareta i oči boje meda – taj gorko-slatki okus predstavlja esenciju mog životnog stila.
Sarajevo miriše na dunje – mamino slatko od rendanih dunja živjet će zauvijek u meni.
Sarajevo je grad ljubavi – pišem i pjevam o ljubavi.
Sarajevo ljubi i grli svakog putnika namjernika – želim da cijeli svijet zna samo za ljubav.
Sarajevo je nepredvidljivo – sa mnom je uvijek neizvjesno.
Sarajevo živi svoj život – ne zanima me šta drugi misle o meni.
Sarajevo je gordo, stameno i kad mnogo boli – naučila sam da nosim i živim svoju bol.
Sarajevo je Valter – neukrotiva sam.
Sarajevo se nosi u srcu – ljubav se piše Tvojim imenom.
Blog post
Toliko se stvari dogodilo u posljednjih petnaest dana o kojima bih mogla pisati ne tekstove već romane, ali ja ću nastaviti priču o ljubavi. Možda je razlog mog izbora dolazak ljeta, ili neka seta duboko u meni, a možda je samo riječ o nostalgiji… no, nije to toliko ni važno, priče o ljubavi su najljepše priče. One o velikim ljubavima imaju obično tužan kraj.
Historija i književnost su pune priča o velikim ljubavima. Čitajući i učeći o njima potajno smo željeli baš takve ljubavi, samo smo vjerovali da će naše ljubavi imati sretan kraj. Slušajući Ivu Robić, Đorđa Marjanović, Dragana Stojnića, Oliveru Katarinu, Stjepana Džimija Stanića, Leo Martina, Bobu Stefanovića vjerovali smo da su uvjeti za ljubav, duboka i nježna osjećanja. Na televiziji gledali smo «Šlager sezone», «Obraz uz obraz», prikazivao se jedan od najljepših ali i najtužnijih ljubavnih filmova «Sjaj u travi» i sve je bilo nekako kao u bajci u odnosu na ovo što danas živimo, a zove se ljubav. Beskrajno sam tužna. Izgubilo se udvaranje koje je znalo da traje i po koji mjesec, sakrivanje radi poljupca, strepnja hoće li prići onaj koga želiš. Imam utisak da ni leptirići u stomaku više nisu kao što su nekada bili?! Vraćanje kući između 22.00 i 23.00 su danas zamijenili izlasci iz kuće u to vrijeme. Nisam «staromodna» ma šta to značilo, ali mnogo toga ne razumijem. Ničeg toplog, lijepog, a ponajmanje ljubavnog nema u muzici koja oblikuje današnju mladež. Mnogo je onih koji nisu nikada čuli, a ni slušali «Zvižduk u osam», «Samo jednom se ljubi», «Bila je tako lijepa», «Pričaj mi o ljubavi» , «Kaži zašto me ostavi», «Kažu mi da još si uvijek sama», «Odiseja», itd. Sigurna sam da mnogi od njih ne znaju ni za priču o velikoj ljubavi Orfeja i Euridike ili priču o Šah Džahanu i njegovoj supruzi Mumtaz Mahal i kako je nastala jedna od najljepših građevina na svijetu – Tadž Mahal. Na televiziji se prikazuju serije čija je glavna tema preljuba i osveta.
Ni udvaranje nije kao što je nekada bilo, tim lijepim pričama se današnja mladež smije. Ne skrivaju se radi poljupca, nisam sigurna znaju li za strepnju ili oni to možda nekako drugačije zovu?! Sve u svemu, za ovako unakažene mlade ljude svi smo kolektivno krivi, a nekako mi se čini da su roditelji izgubili svaki kompas.
Sigurna sam u još jednu stvar, mnoge pedesetogodišnjakinje žive puniji život od mnogo mlađih cura. Reći ćete da je u pitanju iskustvo, da sigurno je iskustvo važan faktor ali ono mnogo dublje je ljubav koju nosimo u sebi od davnina. Naučeni smo da volimo, da ljubav dajemo i da se za nju borimo. I sa pedeset žudimo za leptirićima, držanjem za ruke, sakrivenim poljupcima…u tajanstvenosti je sva draž ljubavi i zavođenja.
A za kraj ostavljam vas sa refrenom pjesme «Pričaj mi o ljubavi» u izvedbi izvanredne Olivere Katarine:
«Pričaj mi o ljubavi
davno želim šapat tvoj.
Kad si pored mene ti,
čitav svet je samo tvoj.”
Blog post
Hm…iznenađeni ste naslovom i sigurno se pitate kakvo je to «intelektualno maženje». Govorit ću vam o odnosima, o «maznim i grubim ženama» koje imaju svoj integritet, šarm, koje znaju šta žele i znaju ili bar misle da znaju put kako doći do onoga koga žele. Kada pređete pedesetu postajete slobodniji, ne obraćate pažnju na sve ono što vas je sputavalo jer odgoj je nekada bio sasvim drugačiji. Bilo je strahopoštovanja, dubljih emocija, znao se red i poredak. Obrazovanje je bilo važno i bilo je važno na kakvom glasu ćete biti u svom mjestu. A onda je naišao cunami i sve vrijednosti poremetio, svaki red i poredak je izgubljen. Ostalo je strahopoštovanje, ostale su duboke emocije unutar inicijalne porodice ali svi ostali odnosi su otišli u krivom smjeru. Ekonomske prilike koje su izazvale mnoge neprilike urušile su porodicu, osnažile su ženu da postane samostalna i da sebi dodjeli ulogu koja je prirodno-neprirodna. Prirodno je da bude majka, ali je neprirodno da preuzme ulogu i oca i majke. U tom surovom okruženju, pred Njom je stajao ozbiljan zadatak – zadržati ženu u sebi koja treba da voli i bude voljena.
Tako se život i sa mnom poigrao. Sva iskušenja sam prošla i epilog dugogodišnjih neprilika je uspjeh moje divne djece koji su postali ljudi. A moj život su obojili divni muškarci o kojima ću jednoga dana napisati knjigu, a do knjige …ostaju moje priče i velika želja da svojoj unuci (moja želja da dobijem unuku) ispričam jednu lijepu bajku. Ne, nisu svi ti muškarci bili moji ljubavnici, oni su moja inspiracija, oni su moji prijatelji, oni su muškarci koje volim i koji mene vole. A šta sam ja njima…žena koja ima posebno mjesto u njihovim životima, ona koja postoji, ona koja je konstanta. Moj divan suprug to ume lijepo da kaže «moja Marijana ima muškarce za sve što joj treba – za duhovnost, kulturu, umjetnost, sigurnost, znanstveno nadmetanje.» Divno je kada imate partnera kao što ja imam. Otvorenost i poštovanje su uvjet za stabilan odnos. Probleme razumijevanja i nerazumijevanja, ljubavi i patnje imaju i oni, muškarci koji nemaju taj čip za javnim prolivanjem suza, oni pate na svoj način. Strast, igra zavođenja je ono za čim svi žudimo. Ali ne ona strast za jednu noć, već strast koja će da traje. No, ne treba se bojati ni strasti za jednu noć. Osjećaj «ponovnog rođenja» kažu da je divan, ne bojte se. Igra zavođenja je sigurno jedna od najljepših ljubavnih igara. Nemojte banalizirati zavođenje, zagušeno svijetlo, svijeće, muzika koju volite, zavođenje pogledom, pokretima, pažnjom, brigom, nježnim porukama, oživite sve ove lijepe stvari, vratite se lijepim trenucima, oni čine život. Flert? Bojite li ga se? Nemojte, može da pomogne u odnosu, može da vam vrati samopouzdanje, da vas vrati sebi i ljubavi prema sebi. A morate priznati, sve je to jako lijepo. Razumijem da imate otpor i strah od flerta, to je genetsko naslijeđe koga je teško osloboditi se, ali ovo je neki drugi svijet, ovo su neke druge okolnosti i neko novo vrijeme u kome smo i mi drugačiji. Obojeni smo sebičnošću jer to je bio model za preživljavanje. Tako sebični smo ogrubjeli, postali nezadovoljni, frustrirani, sve i svi nam smetaju, kritiziramo, uništavamo svoje živote i živote onih koji su pored nas. To je ono sa čim se treba suočiti. Tu nikome nije dobro.
Dečki vole žene/cure sa integritetom ali i ženu/curu koja prede…Cure/žene, budite sigurne, samo budite cure/žene ono što jeste, samo ono što jeste i život će vam biti mnogo ljepši. Jedan od mojih divnih prijatelja je rekao da su žene postale «gnjecave». Nemojte se cure žestiti, istinu je rekao ma koliko se to nama ne dopadalo, izgubile smo sebe! Reći ćete da su i oni «gnjecavi», jesu, i tu ste u pravu, ali i oni su izgubili sebe, imaju genetski kod koji ih tjera da budu nešto što možda i ne mogu da budu jer prilike su daleko od onih u kojima su oni oblikovani.
Pošto ni oni ni mi nismo sretni, vrijeme je za buđenje, za iskazivanje emocija bez straha, vrijeme je za intelektualno maženje. Nemojte da vam godine budu izgovor, uvijek je vrijeme za ljubav!