Blog post
ODGOJENI DA MRZIMO, NAUČENI DA SE DIJELIMO
Rim je preživeo carstva, a mi ne možemo sebe.
Došla sam u Rim da upoznam civilizaciju koja je nadživjela ratove, carstva, vladare, religijske sukobe i ideologije. Stajala sam pred pločom onoga koji je ovom gradu dao neprolaznu ljepotu. Obilazim ne samo duhovne znamenitosti već zalazim i u ulice, upijajući duh Rima. Gledam ljude koji sa stilom hodaju ulicama ispisanim historijom. U njihovom kretanju ima nešto što nigdje nisam vidjela. Posebna vrsta ponosa. I s pravom.
Ono što me je dodatno isprovociralo jesu rijeke turista iz cijelog svijeta, koji su došli želeći da vide nešto novo ili možda, kao i ja, dožive susret s nedovoljno poznatom civilizacijom.
Šta su knjige? Šta su slike? Videoprezentacije? Samo uvod u maštu. Koliko smo u stanju pročitano, viđeno i virtualno doživljeno zaista doživjeti? I na koji način?
Grcam u suzama, svjesna granica koje su te knjige napravile. Granice kroz religiju, nametnute ideologije, ratove koji se vode samo s jednim ciljem – učvrstiti granice i oblikovati etnički čiste zajednice. A šta je to? Kako se to zove? Fašizam!
Da li je moguće da fašizam ne primjećujemo u svojim porodicama, među svojim najvoljenijima? Veličanje „svog“, a pitanje je da li bi to „svoje“ uopće bilo izbor pojedinca da ne postoji tradicija krštenja po rođenju. Unaprijed te odrede. Da li je to pošteno? Ni svjetlo dana niste ugledali, a granica vam je određena?! A onda krene život, razni utjecaji i neprilike, i te granice postaju sve dublje, a nigdje bezuvjetne ljubavi koju religije podrazumijevaju. Odnosno, trebalo bi da je podrazumijevaju, ako je Bog ljubav?
Tu, u tim dubokim podjelama, leži vjekovni paradoks naše civilizacije. Još je antički filozof Diogen, prkoseći zakonima svog polisa, ponosno uzviknuo da je „građanin svijeta“, odbacujući nametnute okvire i tražeći čovjeka ispod maske tradicije. Vjekovima kasnije, čak su i najveći arhitekti modernih granica i ratova, poput Winstona Churchilla, u trenucima historijskog otrežnjenja morali prizvati ideju „zajedničkog državljanstva“ kao jedini spas od potpunog uništenja.
Ako su i cinici i državnici prepoznavali da nas granice komadaju, zašto ih onda tako grčevito njegujemo u vlastitim domovima? Zašto biramo fašizam tradicije umjesto bezuvjetne slobode svijeta? Zašto toliko animoziteta prema učenju? Zašto se rigidne granice postavljaju unutar vjerskih zajednica? Da li je to strah od gubitka dobro utabanog tla ili možda strah od miješanja i „nametanja“ različitosti, odnosno drugačijeg? Ili je možda političko zlo, s nametnutim ideologijama, zapravo osviješteno u vjerskim krugovima?
Balkan, kako ga je Maria Todorova nazvala – „Imaginarni Balkan“, nema mjesta u obrazovnom sistemu, ali zato za nacionalnu historiju vlada potpuna histerija, jer treba dokazati da su oni drugi zlo koje je pokrštavalo, ubijalo i otimalo. Učimo djecu da pamte dželate, a zaboravljamo da ih naučimo kako da budu ljudi. Taj historijski narativ, ta svjesno njegovana histerija, ne služi da osvijetli prošlost, već da zacementira budućnost, da se granice u glavama nikada ne izbrišu. I tu se moja misao, umorna od ove balkanske pustoši, ponovo vraća na početak, u Rim.
Kakav surov kontrast!
Stojim pred civilizacijom koja je opstala jer je kroz vjekove uspijevala da apsorbuje svoje lomove, da spoji pagansko i kršćansko, carsko i republikansko, pretvarajući vlastite slojeve u vječnu ljepotu. Rim je nadživio svoje tirane jer je naučio da živi s historijom, dok Balkan umire jer u historiji odbija da živi.
Mi svoje slojeve ne spajamo – mi ih rušimo, klešući od njih bedeme izolacije. Možda je to krajnja istina mog putovanja. Otišla sam u svijet da tražim historiju, a pronašla sam opomenu. Dok Rim ponosno nudi svoje ulice cijelom čovječanstvu, mi svoje zatvaramo u kaveze provincijalne svijesti. Izbor je oduvijek bio naš, a kazna je već tu. Dok ne smognemo hrabrosti da srušimo fašizam naslijeđenog ogorčenja, ostat ćemo samo sablasna fusnota na mapi svijeta koji je odavno mogao biti naš.
I tu dolazimo do pitanja koje sam pokrenula u priči „Velikom čovjeku je dovoljna ploča“ – šta će se desiti kada zajednice odumru?
Fašizam će dovesti neke nove ljude druge kulture i ponovo pokrenuti točak sudbine koji smo naivno mislili da smo zauvijek zaustavili. Na jeziku mi je bila misao od koje vlastita ruka uzmiče, ona da će, nakon svega, ovim prostorima ponovo vladati neki novi Turci ili neki drugi osvajači praznog prostora, jer zemlja koja samu sebe proždere i isprazni na kraju uvijek postane tuđi plijen.
Iz historije ništa nismo naučili, a istina je da je Historia est magistra vitae.









