Blog post
VELIKOM ČOVJEKU JE DOVOLJNA PLOČA
O smrti, a sve o životu.
Šta je smrt?
Odlazak bez povratka? Vraćanje početku? Smrt ne postoji?
Toliko uglova posmatranja, a svaki može biti pravi. Zavisi od očiju koje gledaju, od onih najfinijih niti koje uspiju da dušu ispune kao pehar crvenog vina, do pola ili do vrha, od dodira pred kojim se raspada materija. A materija bez utkanog duha je prazna, zavređuje gnušanje i neku vrstu prezira. Materija bez duha je zlo koje vodi u siromaštvo bez kraja. Ne postoji dno.
Jednom sam napisala: „Da mogu da biram epohu u kojoj bih živjela, bio bi to barok. Ne zbog zlata. Ne zbog raskoši. Nego zato što je barok razumio ono što naše vrijeme uporno zaboravlja: iz najveće boli često se rađa najveća ljepota.“
A onda djela nastavljaju da žive, a sa djelima i autori. Je li Bernini mrtav? NE!
Smješka se prolaznicima koji zastajkuju pred pločom, očarani skromnošću koja je pravo bogatstvo, a koje samo rijetki mogu razumjeti.
Paradoks.
Čovjek koji je oblikovao Rim, koji je mramoru dao pokret, ljudskom licu osjećanje, a prostoru veličanstvenost koja se može ispričati, počiva pod jednostavnom pločom.
Velikom čovjeku je dovoljna ploča.
Došla sam da udahnem zrak stare civilizacije, da se poklonim papi Franji, a ostala sam prikovana silom Zemljine teže ispred ploče na kojoj piše:
IOANNES LAVRENTIVS BERNINI
DECVS ARTIVM ET VRBIS
HIC HVMILITER QVIESCIT
u prijevodu: „Gian Lorenzo Bernini, ukras umjetnosti i grada, ovdje skromno počiva.“
Bernini je posljednja gotovo četiri vijeka usnio duboki san. Dočekao me obasjan svjetlošću, skroman u svojoj grandioznoj veličanstvenosti.
I opet paradoks.
A kako drugačije opisati čovjeka pred kojim stojim gotovo 346 godina nakon njegove smrti i plačem? Ali ne od tuge. Od radosti! Stojim ispred najvećeg!
Čovjek iz XVII vijeka dotakao je moju dušu u XXI vijeku. To je besmrtnost stvaralaštva. Berniniju nije bio potreban grandiozni spomenik, nadgrobno zdanje. Bila je dovoljna ploča pred kojom će stajati ljudi i diviti se skromnosti.

Bernini je tražio društvo čovjeka koji razumije da djela i ljudi žive zajedno. To zajedništvo pravi potpunu sliku. I sv. Franjo, gledajući na smrt kao sestru životu, govori da oprost i smrt postaju vrata u zajedništvo, a ne kraj puta.
I opet paradoks – sestra životu.
O smrti se šuti. Tuga ili strah, ili se možda strah i tuga udruže, važno je! Udruženi stvaraju neizlječivu bol koja vodi u smrt bez nade.
A onda scenariji koje živimo – umjesto da čuvamo uspomenu na svoje stvaraoce, prepuštamo ih porodičnom sjećanju. Umjesto da pamćenje postane dio civilizacije, pamćenje nestaje sa posljednjim koji je pokojnika lično poznavao. To je ona moja duboka patnja – život na brdovitom Balkanu ne može se uzdići iznad pojedinačnog/ličnog života.
Ne romantizujem niti glorifikujem, ali bogatstvo civilizacije ogleda se u neprestanom vraćanju vlastitog naslijeđa u život. Nije najveće siromaštvo nemati spomenike. Siromaštvo je imati ljude vrijedne pamćenja, a ne znati ih pamtiti. Ali ni bogatstvo nije imati spomenike, a ne umjeti ispričati priču o ljepoti stvaralaštva i neprolaznim vrijednostima. Istina je da su poređenja nemoguća. I ne treba ih praviti. Ali istina je i da u nama kao da ne živi ni zrno duha.
Naše crkve obilaze ekskurzije, a na nedjeljnim liturgijama i misama sve je manje ljudi. Ostale su građevine, freske, slike, stoljeća stvaralaštva. Ali gdje je čovjek?
I jedni Sopoćani ne trpe poređenje.
Njihova ljepota i duhovna veličina ne mogu se mjeriti brojem posjetilaca. Pa ipak, nema onog neprestanog protoka ljudi koji bi svjedočio da naslijeđe nije samo sačuvano nego i živo.
Siromaštvo je uništilo duh. Čovjeku je ostalo tek zrno nade da će, kako-tako, dočekati sestru Smrt.
Porazi se gomilaju, a rješenje možda treba tražiti u pitanju – kako siromašnim društvima nametnuti kulturu i umjetnost?









