I opet  korona i opet tenzija i opet strah i opet zbunjenost i maglovitost i nesigurnost i zebnja… ima  li kraja neugodnostima sa kojima živimo? 

Slučajevi «sa koronom», «od korone» i «zbog korone» su naši dnevni pratioci.  Hoće li društvo opet stati ili će se iznaći neki novi model koji će se primjenjivati kao obrazac «nove normalnosti»? Slušam prosvjetne radnike, mišljenja i ovakva i onakva ali ono što mi je zaparalo uši je osvrt na roditelje koji imaju svoje zahtjeve, «djeca treba da idu u školu». Stvari su malo više izmakle kontroli. Onoga trenutka kada smo roditelje pustili da se «miješaju» u obrazovni sistem dobili smo sve ono što nije trebalo da se desi, dobili smo najedanput odlikaše po školama, kategorija ponovaca je nestala, a djeca su nam funkcionalno nepismena, nešto tu nije u redu, zar ne?! Reći ćete da imamo loše nastavnike, niste u pravu.

Nije problem u kvalitetu koji izlazi sa fakulteta, on je takav kakav jeste, problem je u ulazu, u  obaveznom i srednjem obrazovanju. Problem je tamo gdje puno njih odlučuje o ozbiljnim stvarima (roditelji, predstavnici lokalnih samouprava, predstavnici škola i ministarstva obrazovanja), a kojima nisu u potpunosti dorasli. Naš problem je u moralu društva i u onom što mi vidimo kao demokratiju. Moralne principe i moralna načela smo negdje usput izgubili, učinili su nam se previše rigidnim te smo se odlučili za slobodu u kojoj je sve moguće i ovako i onako, nekako neodređeno. Najprizemniji ciljevi bez imalo neugode dolaze u kontakt sa najuzvišenijim vrijednostima civilizacije. Najveća opasnost demokratiji je sama demokratija, često se pobrka ono što ona jeste sa onim što bi trebalo da bude. To se upravo desilo sa ulogom roditelja u školama.

Uloga roditelja je da učestvuju u kreiranju boljeg i za njihovu djecu ljepšeg okruženja u kojem će se djeca obrazovati, a ne da se upliću u nešto što ne razumiju, a to je sam obrazovni proces. Tamo gdje vlada emocija, racio je već unaprijed osuđen na poraz. Samo sam zamislila  situaciju, kako bi se ti isti roditelji obrušili na učitelje i nastavnike kada bi se ovi uplitali u poslove kojim se oni bave.  Demokratija u školama se na ovim balkanskim prostorima pokazala kao loš model. Kao društvo nismo sazreli da prihvatimo odgovornost, a pokazali smo da u vanrednim uvjetima nismo odgovorni ni prema sebi, a kako bi bili onda odgovorni prema drugima?! Pozdravi, želje i čestitke su obrazac koji smo za ovih dvadeset pet godina razradili, dopao nam se i ne prihvaćamo činjenicu da obrazac treba mijenjati.  Otuda ta grčevita borba za vlast… važno je biti posebno važan, važno je pitati se, važno je biti neko i nešto, kako to fantastično Viktor Igo objašnjava« ne smeta što si ništa ako si nešto.»  A kada se želja ostvari tek nastaju pravi problemi, šta raditi sa tolikom odgovornošću?

Nema smisla  više tražiti krivca za ovakvo stanje i ovakva ponašanja, u jednom trenutku sve je izmaklo kontroli, pristali smo da nam oni koji nas ne poznaju, oni koji nikada nisu živjeli na ovim prostorima i sa nama uređuju našu kuću i postavljaju svoje standarde. Prihvatili smo njihova pravila. S početka nam je sve to bilo simpatično, bili smo važni, bili smo ništa, a opet smo bili nešto i bili smo blizu njih. Dok  smo mi godine trošili šepureći se novim ulogama, oni su vrijedno radili, da bi se danas potpuno odomaćili, a mi smo postali dezorijentirani i dezorganizirani, kako bi rekao Pascal Bruckner «naljepnica više ne odgovara sadržaju flašice.»

Hitno nam je potrebna reforma svijesti baš onakva kakvu su je vidjeli Marks i Engels:

 «Reforma svijesti sastoji se samo u tome, da dopustimo svijetu da upozna svoju svijest, da ga probudimo iz sna o samom sebi, da mu objasnimo vlastito djelovanje…»