Najteže je sačuvati mir onda kada znanje više ne može da umiri sumnju.

Prošlost – i prijatelj i neprijatelj. Na istoj stolici sjede i sreća i tuga i briga i razbibriga i djela i nedjela. Dva suprotna pola koja se nadopunjuju, hrane jedan drugoga, i ne idu jedno bez drugog. A opet, narušavaju mir, sklad, harmoniju, taj tok obučen u najfiniji kaftan. S početka je štitio od zime ali ne one Božićne, okupane zlatom, srebrom i svjetlom Siona sa okusima pečenice i cimeta, već one nastale od bolno i predano godinama nakupljenih ožiljaka odrastanja i sazrijevanja. A onda je došlo vrijeme da se šal zamjeni najfinijom satenskom haljinom sa kristalima i perlama koje su dodatno isticale njen izvajan vrat na kome su se čitale godine.

Bila je nekako posebna. Savršeno nesavršena. Svjesna nesavršenosti, željela je da sačuva trenutak ljepote. Taj „kaftan“ koji se prenosio u naslijeđe ostao je kao svjedok vremena, a svjedočit će i generacijama koje dolaze. Jer neke priče se jednostavno ne mogu do kraja ispričati. Kraj ne postoji. Baš kao ni smrt, tako kažu mnogi znanstvenici u posljednje vrijeme. Tražila je, kopala, iskopavala najnovija znanstvena otkrića u želji da se odbrani od straha da je smrt blizu. Da li je strah od puta ili od tuge koja neminovno narušava ljepotu postojanja?

Kako je neizvjesnost ispunjavale sate i dane tako su se pomjerale granice. Nekada se sve veliko činilo nedostižno, a sada je sve kao na dlanu. Najlakše je doći do najvećih znanstvenika, Nobelovaca. Njima vjeruje. Zna da nemaju čarobni štapić, nemaju lijek ali imaju istraživanje. Imaju iskustvo i želju. Imaju informaciju. A njoj je trebala samo informacija koja održava nadu. Nada budi vjeru s kojom i nemoguće postaje moguće.

Ali uvijek postoji taj crv sumnje, svojstven znanstvenicima. Podstiče preispitivanje postojećih spoznaja, mentalno stanje u kome je um nesiguran između dvije tvrdnje… Sumnja nagriza i želju i nadu i vjeru. A ako se još prisjetimo Ajnštajna koji je shvatao da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo jedna „tvrdoglavo uporna iluzija“, šta nam ostaje sem one Cesarićeve „krhko je znanje“.

Da li je znanje krhko ili je sloboda saznanja bila upitna?

Na tom relativno dugom, a zapravo izuzetno kratkom putu koji se zove život, koji se živi (bar joj se tako činilo) okovani teškim okovima servirano je znanje. A onda se po već provjerenom receptu, zablude rasprše i ostaje jedno veliko ništa.

Možda je u svemu tome i bila njena veličina, spremna je iznova da uči jer znanje je kao i besmrtnost koja po Lanzu ne znači stalno postojanje u svijetu bez kraja, već ona živi izvan vremena.

Možda je znanost umiruje. Ili… možda je prihvatila vrijeme kao četvrtu dimenziju koje formira blok koji sadrži događaje koji su se dogodili, koji se dešavaju i koji će se tek desiti. Pa tako svi oni neprijatelji i brige i tuge koji idu pod ruku sa prijateljima, srećom i razbibrigom su „tvrdoglavo uporna iluzija“.

Znanstvenica mora biti zdrava. Kliče iluzija!