Neki životi izgledaju kao sreća. Tek kasnije shvatimo da su bili neprestana borba za život.

O čemu je trebala pisati u vremenu u kojem se činilo da zlo govori glasnije od dobrote, a nada polako gubi put do čovjeka? Nemoćna je u trenutku palacanja zmijskog jezika – taj „mali ud a hvali se da je veliki“ ( Poslanica sv. apostola Jakova 3:3). Opasan je. Opasno je oružje u svijetu „demokracije“. Vratimo li se Platonu, on objašnjava kako jezik kada ga koriste političari postaje opasan instrument manipulacije. Tim „malim“ hvalisavcem započinju i  život i ljubav i molitva i ispovijed  i  laž i presuda i osuda. Čudnovata snaga o kojoj se ne govori. Da li iz straha ili neznanja ali je prisutna gromoglasna tišina?!

Još jedna od dubokih devijacija društva koje nestaje.

Dugo je na zidu njenog Facebook profila pisalo „Riječ je farmakon“.

To nije samo lijepa metafora.  To je ozbiljno upozorenje (gr. riječ φαρμακόν (pharmakon) – lijek i otrov) jer riječ u isto vrijeme može i lečiti i ubiti. Ovisi iz čijeg srca izlazi.  Ne određuje riječ svoju snagu. Snagu joj daje čovjek i srce iz kojeg je izgovorena. Poslanica sv. apostola Jakova upozorava da jezik može zapaliti cijeli život. Ne zato što su riječi opasne već zato što riječ kada ode više se ne možete vratiti i gotovo uvijek nosi posljedicu.

„I jezik je vatra, svijet nepravde. Tako se i jezik

nalazi među našim udima,

prljajući sve tijelo, i paleći tok života našeg, i

zapaljujući se od pakla.“

(Poslanica sv. apostola Jakova 3:6)

Između ponora i zemlje je samo korak. Zamislite iskorak koji nas ostavlja u životu ili kojim skliznemo i kraj. Nema više.  Nekako slično onom „malom“ hvalisavcu koji za sebe smatra da je veliki. I korak se čini tako malim a zapravo je jako veliki.

Čitav život stane u par koraka.

Hrabrost je iskoračiti. Zato njena autorefleksija ostavlja traga. Ispričane priče nisu izmišljene lijepo obojene šarene bajke, one su otvorena duša koja svjedočenjem istine budi uspavani svijet. Njen život na sreću je upakovan u  dvadeset i dve godine odricanja, osude, tuge, lutanja, razumijevanja, nerazumijevanja, progona, molitve i ljubavi. Uvijek nekako korak naprijed, korak nazad i tako naizmjenično. Dok su je jedni osuđivali, drugi su se divili, treći su zavidjeli, a ona je samo željela parče slobode i malo istinskog života. Svježeg zraka da udahne. Suočena sa istinom ne žali godine, žali ljude koji su cijeli život hodali samo jednom stazom. A opet, razume – nije to ni lako, ni jednostavno.  Za taj mali korak potrebno je puno hrabrosti. Samo o hrabrosti i o sutra se ne razmišlja kad se iskorakne, važan je samo trenutak istine. Oslobađanja. A o sutra kao kod Skarlet O ‘ Hare „O tome ću misliti sutra“. Za nekog ruski rulet a za nju prilika do izvora života. Izvor vodi dalje u mora, okeane, nepregledne dubine po kojima tražimo djeliće svoje  istine.

Ona svoj život  ne bi mijenjala za drugi.

Sada kada sve postaje neizvjesno, kada su oko nje svi uplašeni u nju se uselila neopisiva radost, strah je nestao. Pred njom je otvoren put  one narodne mudrosti: „strpljen-spašen“.

Vjera, nada i ljubav prema životu su je spasili.

Njene riječi su za mnoge iritantne.  Svijet je postao nestrpljiv u svojoj bahatosti, u svom zlu. Đavo se uselio u duše. Toliko nedostaje životne mudrosti i vraćanja knjizi – samo otvoreno srce i iskrena ljubav mogu otjerati zlo. Spasiti dušu. Očistiti jezik. Otvoriti put istini.

Možda nam upravo zato nije darovan jezik da bismo njime pobjeđivali druge, nego da bismo njime sačuvali čovjeka.

Vrijedi se za život boriti!