Neke se životne karte ne čitaju očima, nego godinama.

Nigdje nije pogriješila osim što nije na vrijeme vjerovala u iskustvo i godine. Sve one gluposti koje su joj servirane na pozlaćenim i srebrnim pladnjima o slobodi, super moćima jedne žene, željama duboko potisnutim i uvjerenjima da je dovoljna ljubav za promijeniti drugoga su nestale godinama. Ne kroz priče sa prijateljicama, niti gledanjem sapunica, već ozbiljnim traganjem putevima gusara koji su vjerovali da ih tamo negdje čeka zakopano blago. Tragala je za putevima a onda je pronašla kartu. Pohabanu, umazanu od pređašnjih korištenja. Po njoj su ostali tragovi prolivenog crnog vina i ruma. Govorili su o noćima u kojima se tuga liječila alkoholom, a glad za zlatom bila jača od razuma. Tragovi voska svjedočili su o mraku kroz koji se tumaralo tražeći izlaz. Masne mrlje svjedočile su o gozbama koje su trajale do duboko u noć. A svaka gozba budila je strast, ludilo i osjećaj nepobjedivosti. Do jutra bi ostajali samo mamurluk, prazne boce i još jedna izgubljena iluzija. Mnogi bi je najradije zaboravili.

Oni najjači nastave svoj put uvjereni da ih blago negdje čeka.

Ožiljaka je na pretek. Liječenja od fatamorgane su kao cunami koji opustoši sve za sobom. Međutim, zapis ostavljen u amanet ostao je duboko urezan u pamćenju, pa su vjera, nada i želja na kraju ipak vodile prema otoku s blagom.

Naviknuta na kavu bez šećera, gorčina je vremenom zaprimila primat među čulima. Nije joj smetalo. Zapravo, nije se ni pitala zašto nešto ima tako gorak okus, a nije grejp.

Istrošena vremenom i iskustvom gusara, karta je sve manje ličila na kartu, a sve više na savršeno montiran dugometražni film. To se tada nije vidjelo. Ona, zapravo, nije vidjela ništa osim obaveza za koje su joj govorili da ih je sama birala. Godine ovdje nisu važne. Ni one, ni ove. Važno je da je matrica uvijek ista:“Sama si birala.” Kao da je to sladoled koji biraš. Ako ti se dopadne, poližeš ga. Ako ne, baciš ga i ne okrećeš se. Kako bi to bilo dobro. Malo lizneš ovdje, malo ondje… pa ispočetka.

A onda se pojavi ono staro pitanje: šta bi bilo kad bi bilo?

Iz ideje koja se matrično prenosi rađa se nova, naizgled originalna ideja. Ona svoje mjesto ne pronalazi na papiru, nego u srcima stvaralaca. Scenarij polako otkriva likove. Dolaze razumijevanje i prihvaćanje. Zatim nerazumijevanje, odbacivanje, lutanja, bol, strasti i ludila. Radnja je obojena vlastitim bojama. Kostimi se smjenjuju kao na filmskoj traci, mijenjajući epohe i stilove, uz pažljivo odabrane zvukove u pozadini. Bez obzira na spoljašnji svijet, muzika ostaje uvijek ista. Sve drugo se mijenja. Kasting prođu i neželjeni, jer u mutnim vremenima sve su vode mutne. I tako se kadrovi slažu, danas često uprošćenim tehnikama. Montaža, međutim, nerijetko krene pogrešnim smjerom pa se izgubi smislena cjelina.

Svjedoci onih vremena rado bi podesili ton i dodali malo boje atmosferi. Ne ide. Ne prima se. U trendu je sveznanje. Pozlaćeni pladanj još nije pun. Kavu je zamenio čaj. Gusarske karte su iz nekih prošlih vremena, a ostrvo s blagom se danas mjeri kvadratima i istrošenim automobilima, jer sirotinja rijetko ima privilegiju da bira.

Od specijalnih efekata i novca zavisi hoće li se vaš film prikazivati na Kanskom festivalu ili u dobro ozvučenom podrumu, napravljenom za projekcije kada treba okupiti porodicu. Poslije toga traka se pažljivo pakuje u arhivu. Jednoga dana pronađe svoj put do smeća. Ne zbog filma, nego zbog nevjerovanja u iskustvo i godine.

One godine obilježili su nesvjesnost i „sveznanje“. Ova pamet danas često, gotovo stidljivo, ponavlja: „Gdje su mi one godine?“