Dobro je što postoji Netflix inače bi verovatno u svoj životnoj zbrkanosti zaboravili šta je bilo juče. Kao da veš mašina neprestano radi. Okreće od eco programa do bijelog pranja na kuvanje i nikako da završi. Razlika je samo u dužini trajanja procesa. I tako u krug. Postoji početak, a kraj, pa kao i svaki kraj. Dolazi iznenada a onda obično ne znamo šta dalje. Dok veš mašina obećava oprani, osveženi i čist veš… šta obećava ispiranje u našem slučaju? Ako jednog dana uspijemo oprati baš sve fleke koje smo godinama skupljali, šta će od nas ostati? Hoćemo li biti čisti ili samo isprani?

Neverovatna brzina obrta preti nestajanju i spranju fleka, a koje zapravo nisu nikakve fleke. Samo fikcija “čistunaca” opsednutih jednostavnošću i spajanju nespojivog. Kožne patike, najlon čarape i svilena haljina. Trenerka i torba sa lažnim potpisom svjetskog brenda. Na kafi se raspravlja o ekologiji, a garderoba stiže iz masovne proizvodnje preko kineskih aplikacija. Gramofon se vraća u modu, ali umjesto muzike skrolaju se telefoni. Piju se skupi smutiji za zdravlje, dok se u isto vrijeme sa društvenih mreža gutaju otrovi koji polako ispiraju mozak. Primjera je bezbroj. Ružno više nije izuzetak. Postalo je stil. To boli.

A toliko je mjesta odakle se može naučiti.

U stvari, mnogo je takvih mjesta nestalo, sada sam gotovo sigurna da su takva mjesta namjerno ugušena. Nisu nas odgajali algoritmi. Odgajali su nas urednici, knjige, filmovi, pozorišta, razgovori za stolom. Modni časopisi nisu prodavali samo odjeću; prodavali su ideju stila. Televizijske serije nisu bile samo razonoda, govorile su kako izgleda prijateljstvo, ljubav, hrabrost i dostojanstvo. A danas, trendovi nastaju preko noći na društvenim mrežama. Djevojke prate influenserke, a algoritmi na TikToku odlučuju šta će postati hit. Umjesto likova sa malih ekrana, stil diktiraju djevojke iz stvarnog života koje svakoga dana snimaju drugu odevnu kombinacju. Samo, ne bi bio tako veliki problem kada bi garderoba bila jedina stvar za kritiku. Životni stil, u njega je sve spakovano, on je lični pečat osobe.

Životni stil koji se kroz obitelj njegovao, pažljivo gradio i sa modernošću selektivno nadograđivao, nestao je. Ostali su još po neki tragovi kao i obaveza za ispričati priču. A zbog čega se pričaju priče? Zbog ljudi koji su bili kreatori nekog vremena i njihovih dijela. Ljudi odlaze ali ostaju zapisi kao svjedoci vremena.

Tako, prije nego su algoritmi postali nešto “važni”, gledao se Sex i grad. Netflix prije Netflixa na Balkanu. Bio je više od hita, bio je prozor u slobodoumni svijet. Svjetionik za cure koje su mislile da čvrsto stoje na zemlji ili su u svom naivom prkosu mislile da zaista stoje. Tako prkosne sa izvajanim člankom u visokoj potpeci kojom smo zakoračile u eru modernosti nismo razmišljale koliko je i sama zemlja pod našim nogama krhka. I kako lako kada ne očekujemo, ona puca. Bila je to jedna u nizu zabluda sa kojom se živjelo.
Mnoga jutra sam dočekala neispavana ali zadovoljna i nekako poletna, uživala sam u pričama tih njujorških super cura. Upijale smo njihov stil, fore, njihovu smjelost.
Iako sam sebe doživljavala kao ženu koja zna šta želi i vjerovala da sam modernih shvatanja, Samanta mi je ipak bila previše slobodna. Onako — „too much“.

Moja modernost je pala na prvom ispitu.

Glamur koji su one živjele bio je samo lijepa ljuštura koja štiti krhkost, želju za pravom ljubavlju, toplim domom i porodicom. Maestralno upakovana priča za Balkan, u kome još uvijek dominirao mit o patrijarhatu. Tako je bilo jasno gdje je kome mjesto.

U jednom trenutku sam vjerovala da sve mogu sama. I zaista sam mogla. Taj „paketić“ dvoje djece nosila sam u svom džepu i ponosno se šepurila svojom hrabrošću i odlučnošću. Sve je to išlo nekako dobro. Bili smo trojac bez kormilara. Danas znam da smo imali sreću. Pratilo nas je mirno more.

A onda…

Želja za posebnim cipelama.
To nisu one koje se skidaju zbog žulja. To su one u kojima se lebdi po oblacima.
I naravno, kada nešto jako poželite, svemir se potrudi oko vas ali na svoj način. To treba prepoznati. U naše živote se ušetao potencijalni kormilar, ali i on je poželio posebne cipele. Ni jednog trenutka zajednička želja nije bila upitna, ali nije bilo jednostavno odbaciti stare cipele, dobro razgažene navikama, običajima, očekivanjima, iskustvima, tajnama, bolima i izdajama. Razgažena cipela je kao najudobnija fotelja.

Cipele koje su znale svoj put (privatna arhiva) 

Ali dođe trenutak u životu kada i fotelju, baš kao i cipelu, treba zamijeniti. Kada vratim film, bez imalo pretencioznosti mogu reći, pobijedila sam sebe.

Ona nestrpljiva cura izborila se sa tajnama, izdajama, nezavršenim i neispričanim pričama, sa strahom od straha.

Kako?
Vjerom u ljubav.

Ljubav ne može biti  jednostrana. Ako ljubav stanuje u nama, ona je u zraku i svatko je osjeća. Jedini odgovor na ljubav je ljubav.  Kao što Pasternak kaže:

«No redosled ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbeći.
Sam sam — greh sve jeste i neverstvo, Nije život što i polje preći.»

Vremenom smo postali četverac. „Paketić“ je krenuo svojim putem, a ja ujutro imam sa kim kafu popiti, imam koga zagrliti i poljubiti, imam sa kim se i posvađati.

Svađa u mom slučaju ide teže, jer naš kormilar ne umije da se svađa. Ali to nije problem. Postoji neko ko me čuje. Ne razgovaram sa zidovima.

Prijateljice sam zadržala. One su moje, ma gdje bila. Samo što naši razgovori više ne liče na one razgovore kada smo imale trideset pet. Danas znam da posebnost cipela nikada nije bila u potpisu. Posebnim ih čini čovjek koji u njima hoda.

Možda je zato Keri bila u pravu:

„Teško je hodati u cipelama singl devojke. Zato je najmanje što možemo učiniti za sebe — da nabavimo neke zaista posebne cipele.“