Lutam noćima tražeći te u svakoj ulici,
iza svakog ćoška.
Ni na starom mjestu pod mostom te nema više.

Ruka mi je hladna.
Nema onog poznatog stiska, ruke u ruci,
a ni probušenog džepa,
svilene postave kaputa od kamilje dlake
koji se prenosio u nasljedstvo.

Smejali smo se muškom rodoslovu,
zamišljajući i brkate i bradate
koje je grejala ta ista kamilja dlaka,
koja poznaje svaki naš pokret
ruke i tijela.

Niko prije nas nije uspio
ono što mi jesmo – pocijepati postavu.

Kako smo se smejali
kada su nam kažiprsti izašli van!

Počelo je da puše
i više nije bilo tako toplo.

Jesu li taj bušni džep i nadošla hladnoća
nešto možda predskazali,
a da nismo osjetili?

I dalje mi odzvanja smjeh
i ono:„Privij me uz sebe,biće nam toplije.“

Gdje si nestao?

Zovem te u snove.
Ni tamo ne dolaziš.

Ja znam da to nije kraj,
jer za nas kraj ne postoji.

Reci mi…

Možda čekaš u redu da se postava zakrpi?
Da me uhvatiš za ruku
i odvedeš na mjesto
gdje Živagova balalajka svira,
i kamilja dlaka ponovo mir pronalazi,
tamo gdje nas hladnoća više ne dotiče,
jer nas ista melodija prepoznaje.

Ljubljana, 15. oktobar 2026.