SVAKO IMA SVOG “MUČITELJA”

Ma kako teško zvučalo, istina je da svako od nas ima nekog svog «mučitelja» Figurativno, on je taj koji izaziva neku nevolju, nosi muku. Kličemo zahtjevima za tolerancijom i razumijevanjem, a ne kličemo svojoj slobodi. Kličemo jer kliče stado, lakše je podijeliti odgovornost, nego biti odgovoran za svoje odluke. Emocije, nostalgija, partnerski odnosi, roditeljstvo, misli, ekonomska zavisnost, patrijarhat, nerazumijevanje, hrabrost, odnos prema pojmu slobode, politička i medijska manipulacija, vjerska ostrašćenost, kultura, nacionalizam… Sve ovo i još mnogo toga da paradoks bude veći je uglavnom usvojeno od nama bitnih figura koje su nas oblikovale od prve godine života. Na osnovu toga su formirani naši obrasci ponašanja iz kojih su proistekle osobine, a one su pak uticale na formiranje ličnosti. Istina je da inicijalni obrasci ponašanja stvaraju sliku o nama ali zajednica u kojoj se razvijamo ima svoj utjecaj i nosi izvjesnu težinu. Očekivanja, uklapanje ili neuklapanje, prihvaćanje ili neprihvaćanje, palanački duh opet utiče na cjelokupnu ličnost, na dijela koja o nama govore. Zabrane i moralisanja obilježavaju naše živote, ta borba između razuma i emocija. Emocije prate rekli bi hedonističke interese, a razum teži da pomiri zahtjeve, norme ili standarde koje je postavila sredina i ono što je u nama. Da li je hedonistički interes voljeti ili željeti bolji život, bolji svijet ili težiti slobodi i neovisnosti? Zašto je problem da budemo ono što želimo, zašto je problem da živimo svoju istinu, zašto je problem voljeti sebe? Zašto zajednice ne prihvaćaju činjenicu da se svijet mijenja i da postavljeni standardi, norme i zahtjevi više ne mogu opstati?! Koliko ste puta samo čuli «uradi to tako jer tako treba». Zašto tako treba, tko kaže da tako treba? Puno je tog «ZAŠTO»!

Zarobljenost u prošlosti je najopasnija pošast današnjeg vremena. Ne upadajte u zamku «moralan Ja» i nametnuti osjećaj krivice.

Težite «ISTINIT/A JA», pokušajte da živite svoju istinu. Nije lako, ne volim priče o realnosti i ne bojim se  «nerealnosti» Viđenje tog nekog, niti mene , niti Vas ne obavezuje, to je samo Njegovo viđenje. Sva moja nastojanja da doprem do sebe i do Vas je u želji da što manje bola osjećamo. Ustupanje pred svijetom me više ne zanima, svijet treba da uvaži i Vas i mene da bi opstao. Sigurna sam da ne želite nikoga da povrijedite, ne sigurno Vaše bližnje i najvoljenije baš kao ni i ja, ali prihvatite istinu da ćete svojim iskorakom, svojom hrabrošću pomoći i njima. Ovo je teško i obično jako bolno, ali je važno da ne bude kao u Preverovoj, «Za Tebe ljubavi moja»:

"…Išao sam na trg željeza,

i kupio sam okove,

teške okove

za tebe ljubavi moja.

A zatim sam otišao na trg robova ,

I tražio tebe,

ali te nisam našao,

ljubavi moja."

DANAS JE TVOJ DAN

Pupo, danas je Tvoj dana, danas je Tvoj rođendan. Gledam fotografije, suze ne mogu zaustaviti. Lagali su kada su govorili da će prestati bol. Lagali su kada su govorili da vrijeme liječi rane i da će vrijeme učiniti svoje. Niti je bol prestala, niti je rana zacijelila. Ovo je zasigurno jedina situacija u kojoj vrijeme nije saveznik. Danas bi slavili Tvoj 83. rođendan. Za nekoga, rođendan je samo još jedan dan u godini, a za nas su rođendani bili posebni dani. Nije bilo važno kome je rođendan, jer smo se svi ponašali kao da je rođendan svakoga od nas. Imali smo svoju priču, svoju notu koja je imala poseban štimung. Imali smo svoju boju. Obavezna rođendanska torta je posljednjih godina često bila zamijenjena zalivenom pitom od višanja jer to si volio. Flaša dobrog bijelog vina ili šampanjca i muzika kao podloga bila su ta naša boja. A onda bih te pozvala da plešemo jer ti si bio moj jedini i pravi partner za ples. U Tvom naručju sam lebdjela kako si znao često da kažeš, «ne osjećam te, ti ne plešeš, ti lebdiš». Ti si bio taj koji me je uputio i poslao na ples, koji je u meni razvio ljubav za muzikom, ti si bio taj koji si me oblikovao tako da sam se u mnogo čemu razlikovala od svojih prijatelja. Tada mi je to pomalo smetalo, a danas sam ti zahvalna na svakoj sugestiji, svakoj kritici, svakom trenutku koji si mi posvetio. O Bože, da znaš samo koliko boli. Govorio si da je došlo neko vrijeme u kome se ne možeš snaći. Gledala sam te čudno i nisam razumjela. Oprosti mi, bio si u pravu, došlo je vrijeme kome ni ja ne pripadam. Nisi razumio moju odluku da odem iz grada, a u stvari nisi bio spremam da se rastanemo. Bila sam u tom trenutku toliko sebična, nisam Tvoju poruku razumjela. Nisam razmišljala da Te moj odlazak boli. A Ti si bio toliko veliki da to nikada nisi ni rekao. Da sam ostala, možda bi danas slavili Tvoj rođendan? Možda ništa ne bi bilo od ovoga što jeste? Kada sam po drugi put krenula na svoj put, razgovarali smo, nisi u potpunosti razumio ali se opet nisi protivio. I opet si bio spremam da mi pomogneš. Uvijek si bio tu za mene, uvijek si me razumio i na svoj način pomagao. Znala sam dok imam Tebe da imam cijeli svijet. U stvari, danas znam da si bio ponosan zbog moje hrabrosti da se borim i da iskoraknem u neizvjesno i nepoznato. Nosila sam više drskosti u sebi od Tebe. To što si bio jedini muškarac u porodici to te je sputavalo u željama, namjerama i htijenjima.  Imao si obavezu prema svojoj mami, prema svojoj sestri, prema Dadi, Saški i meni, a zatim prema Nikoli i Stefani, a onda su došli Mattia i Martina. Toliko nas, a Ti si bio sam. A onda, onda si se razbolio i sve je pošlo krivim putem. Izgubio si volju da se boriš sve do trenutka kada si osjetio da odlaziš.  Onda je već bilo kasno.

Pupo, glupa korona me je omela da dođem k Tebi, stavim cvijeće u vazu i ispričam Ti čaršijske priče. Ali glupa korona me nije spriječila da napravim zalivenu pitu sa višnjama, napravim slavljenički ručak i otvorim bocu dobrog vina. Naravno, Andrea Bocelli je na repertoaru, a na «Besame Mucho» zaplesaću sama, zapravo, plesaćemo nas dvoje. Ovaj ples ja vodim, a Ti ćeš lebdjeti.

Pupo, volim te.

Tvoja platina.

SARAJEVO – TO SAM JA

Sarajevo je multikulti – dišem i živim za multikulti.

         Sarajevo je i Istok i Zapad – u meni je i Istok i Zapad.

         Sarajevo ima okus amareta i oči boje meda – taj gorko-slatki okus predstavlja  esenciju mog životnog stila.

         Sarajevo miriše na dunje – mamino slatko od rendanih dunja živjet će zauvijek u meni.

         Sarajevo je grad ljubavi – pišem i pjevam o ljubavi.

         Sarajevo ljubi i grli svakog putnika namjernika – želim da cijeli svijet zna samo za ljubav.

         Sarajevo je nepredvidljivo – sa mnom je uvijek neizvjesno.

         Sarajevo živi svoj život – ne zanima me šta drugi misle o meni.

         Sarajevo je gordo, stameno i kad mnogo boli – naučila sam da nosim i živim svoju bol.

         Sarajevo je Valter – neukrotiva sam.

         Sarajevo se nosi u srcu – ljubav se piše Tvojim imenom.

PRIČAJ MI O LJUBAVI

Toliko se stvari dogodilo u posljednjih petnaest dana o kojima bih mogla pisati ne tekstove već romane, ali ja ću nastaviti priču o ljubavi. Možda je razlog mog izbora dolazak ljeta, ili neka seta duboko u meni, a možda je samo riječ o nostalgiji… no, nije to toliko ni važno, priče o ljubavi su najljepše priče. One o velikim ljubavima imaju obično tužan kraj.

Historija i književnost su  pune priča o velikim ljubavima. Čitajući i učeći o njima potajno smo željeli baš takve ljubavi, samo smo vjerovali da će naše ljubavi imati sretan kraj. Slušajući Ivu Robić, Đorđa Marjanović, Dragana Stojnića, Oliveru Katarinu, Stjepana Džimija Stanića, Leo Martina, Bobu Stefanovića vjerovali smo da su uvjeti za ljubav, duboka i nježna osjećanja. Na televiziji gledali smo «Šlager sezone», «Obraz uz obraz», prikazivao se jedan od najljepših ali i najtužnijih ljubavnih filmova «Sjaj u travi» i sve je bilo nekako kao u bajci u odnosu na ovo što danas živimo, a zove se ljubav.  Beskrajno sam tužna. Izgubilo se udvaranje koje je znalo da traje i po koji mjesec, sakrivanje radi poljupca, strepnja hoće li prići onaj koga želiš. Imam utisak da ni leptirići u stomaku više nisu kao što su nekada bili?! Vraćanje kući između 22.00 i 23.00 su danas zamijenili izlasci iz kuće u to vrijeme. Nisam «staromodna» ma šta to značilo, ali mnogo toga ne razumijem. Ničeg toplog, lijepog, a ponajmanje ljubavnog nema u muzici koja oblikuje današnju mladež. Mnogo je onih koji nisu nikada čuli, a ni slušali «Zvižduk u osam», «Samo jednom se ljubi», «Bila je tako lijepa», «Pričaj mi o ljubavi» , «Kaži zašto me ostavi», «Kažu mi da još si uvijek sama», «Odiseja», itd.  Sigurna sam da mnogi od njih ne znaju ni za priču o velikoj ljubavi Orfeja i Euridike ili priču o Šah Džahanu i njegovoj supruzi  Mumtaz Mahal i kako je nastala jedna od najljepših građevina na svijetu – Tadž Mahal. Na televiziji se prikazuju serije čija je glavna tema preljuba i osveta.

Ni udvaranje nije kao što je nekada bilo, tim lijepim pričama se današnja mladež smije. Ne skrivaju se radi poljupca, nisam sigurna znaju li za strepnju ili oni to možda nekako drugačije zovu?! Sve u svemu, za ovako unakažene mlade ljude svi smo kolektivno krivi, a nekako mi se čini da su roditelji izgubili svaki kompas.

Sigurna sam u još jednu stvar, mnoge pedesetogodišnjakinje žive puniji život od mnogo mlađih cura. Reći ćete da je u pitanju iskustvo, da sigurno je iskustvo važan faktor ali ono mnogo dublje je ljubav koju nosimo u sebi od davnina. Naučeni smo da volimo, da ljubav dajemo i da se za nju borimo. I sa pedeset žudimo za leptirićima, držanjem za ruke, sakrivenim poljupcima…u tajanstvenosti je sva draž ljubavi i zavođenja.

 A za kraj ostavljam vas sa refrenom pjesme «Pričaj mi o ljubavi» u izvedbi izvanredne Olivere Katarine:

«Pričaj mi o ljubavi

davno želim šapat tvoj.

Kad si pored mene ti,

čitav svet je samo tvoj."

“24 SATA DESANKINE POEZIJE” – OPOMENA ZA BUDNOST

Od toliko događaja u posljednjih sedam dana, pomiješanih osjećanja, ispražnjenosti…toliko toga za reći, a opet, pitanja, pitanja, pitanja i sva se vrte oko samo jednog – ima li šta više smisla? A onda kao grob iz vedrog neba, neko «mudar»,  samoljubiv odluči da je Desanka Maksimović «višak» u nastavnom planu i programu srpskog jezika za III i IV razred Gimnazije, društvenog smjera u zemlji Srbiji. Stao mi je dah i sav repertoar psovki koji sam naučila za pola vijeka kao bujica počeše da izlaze iz mene. Moj profesor Buda Tatić nas je naučio ne samo višim biljkama nego i sočnim psovkama koje su odlično opisivale karakterne ličnosti pojedinaca. Tada sa dvadeset godina nisam puno toga razumjela, sada znam i čvrsto držim do riječi, svaka Budina bila je od zlata. Malo je profesora koji se spominju mnogo godina nakon završenog fakulteta, ali Buda Tatić i Mladen Karaman su sigurno profesori koji će živjeti dok žive njihovi studenti. Ali da se mi vratimo najvećoj srpskoj pjesnikinji, Desanki Maksimović. Da vas pitam, koja je Vama omiljena Desankina pjesma, meni je teško odlučiti se?! Kada smo zaljubljeni, recitujemo «…ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira…» , kada se suočavamo sa prolaznošću života vraćamo se «Molbi mladosti», »…O , teške, sumorne radosti, o, slatki, ludi bolovi moje mladosti, nemojte otići od mene!...»…ili ona kada govori sama o sebi «Ja i ja», «O kad bih mogla samo jednom ja nekuda iza bregova pobjeći od sebe…» I mogla bih tako do duboko u noć da nastavim sa poezijom najveće srpske pjesnikinje, ali…ima li smisla, kome, kada će ovo i onako čitati vjerovatno moji istomišljenici. Nego, pokušaj koji nas je sve podigao na noge je samo slika posrnulog društva koje bi da bude nešto, a to za to nešto, odnosno "za pitu je potrebno materijala" što bi rekao pokojni ministar prosvete i sporta Vlade Republike Srbije, prof.dr Gaša Knežević. Tako je moj ministre, za pitu je potrebno materijala, ovi to nemaju, nema tu ni malo šlifa, o kulturi znaju onoliko koliko im je dao beogradski asfalt, ali to nije dovoljno. Društvene mreže su zapaljene  glupošću, odlukom Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja da se zbirka «Tražim pomilovanje» izbaci iz trećeg i četvrtog razreda srednje škole. Pitam se zašto i do kada će se stvari ponavljati u zemlji Srbiji, hoće li Predsjednik Aleksandar Vučić imati snagu Vojislava Koštunice koju je smijenio Ljiljanu Čolić zbog «Darvina»? Da se razumijemo, ne bi se Koštunica odlučio na takav potez da se SPC nije ogradila od ministarkine izjave, nije imao izbora. Kao da je juče bila ta 2004.godina, svinjarija je krenula kada je oboren Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Čudim se dragoj koleginici Dejani Milić Subić (koordinatorka u Zavodu za unapređenje obrazovanaj i vaspitanja) koja pokušava da pravda donijetu odluku kao da je zaboravila našu zajedničku borbu 2003.kada smo obilazili cijelu Srbiju želeći da se izborimo sa retrogradnim nacionalistima i omogućimo djeci u Srbiji bolje obrazovanje. Jako sam sretna što sam napravila taj omaž (knjiga «Odnos štampanih medija prema reformi obrazovanja 2001/2007.») svega što smo manijakalno radili vjerujući pokojnom premijeru Dr. Zoranu Đinđiću koju je imao viziju moderne Srbije. Listajući knjigu  da se podsjetim detalja, tuga me obuzima zbog izgubljenog vremena, loših politika, nemuštih političara i njihovih poltrona koji imaju samo jedno u glavi – uvući se u zadnji trap ministru kako bi se lagadno živjelo, ma šta to «lagodno» značilo.  Kako mi je samo žao tih praznih glava koji žive palanačku filozofiju «bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu». Sve bi to bilo u redu, da prazna glava nije opasna, jer kako su govorili naši stari «glava što praznija, to bezobraznija».

Mnogo je pitanja, tema i dilema, npr. Dostojevski, mogu li ga razumjeti sa 18 godina u vremenu kada je papir zamijenio tablet, ili kako djeca u Srbiji da razumiju Mešu Selimovića kada znaju samo za Republiku Srpsku kao entitet Bosne i Hercegovine, ili kako to da za Cecu ima mjesta u udžbenicima, a Desanka je «višak».

Opet se vraćam 2003.godini i ishodima, ishodi obrazovanja su važni! Važno je ono što učenik usvoji i pamti, a sigurno je da velika većina neće razumjeti «Derviš i smrt» jer nema pojma tko su derviši, šta su «ajeti», a šta tekija. Predlažem da ovo djelo i sva njegova dijela tumače bošnjački mislioci kako bi otvorili prostor za kritičku misao. Ako hoćemo najbolje za našu djecu, treba i da im ponudimo najbolje, treba da im ponudimo istinu pa da shvatimo da u zemlji Srbiji ne žive samo umni Srbi, već itekako ima umnih Bošnjaka.

A neka nam Bog bude u pomoći sa stručnjacima iz obrazovnog sistema/obrazovnog sustava u čitavoj regiji. Desanka Maksimović je samo opomena za budnost. Ne bi bilo zgoreg da organiziramo performans «24 sata Desankine poezije» gdje bi čitali objavljene i neobjavljane tekstove, možda tako nešto naučimo i razumijemo.

Za kraj ili neki novi početak neka ipak ide  Meša Selimović :

«Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak Svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

PS. Ovo što je navedeno u "Dervišu" je zapravo zbir ajeta iz različitih sura. Prva rečenica je interpretacija 1. ajeta iz sure "El-Kalem, druga 16. i 17. ajeta sure "El-Inšiqaq", treća je interpretacija 1. i 2. ajeta sure "El-Qijameh", a četvrta 1. i 2. ajeta sure "El-'Asr". U svakom slučaju, tu se ne radi o doslovnom prijevodu, već o nekoj vrsti intepretacije. (https://static.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=4971)

DILEMA&NADA

Kemo je pjevao «Vratio sam se, živote otjer'o sam dane sive…» a u meni tinja strah. Vrati ti se čemu, gdje je život u kome «opet kuca strana lijeva»? Ovdje ili tamo? Gdje je to tamo? Gdje je to mjesto? Nekome je dosta to što ima, neko mjeri po kvantitetu, a neko po kvalitetu. Ima li kvaliteta bez kvantiteta? Ima li duha bez materije? Tamo gdje on želi ići ima svega što moj duh traži, a ja…očito je da sam se napila vode sa Sebilja pa mi je teško krenuti na put. Znam da je tamo sigurnije, znam da su tamo bolji ljekari, da je život sigurniji, da me nitko neće gledati poprijeko zbog ekavice, znam da je Skadarlija mjesto za mene, znam da su tamo moji prijatelji, na očigled, tamo mi ne bi trebalo ništa nedostajati. Tamo je sve, naizgled, tamo mogu «budna sanjat». Kakva je to varka, kako su samo uspjeli da nas postave u situaciju da vagamo svoj život. Baščaršija, Skadarlija ili Gardoš, Dva jelena, Reka ili Topić vinarija, Narodno pozorište, Scena Stupica, Atelje 212, Pozorište na Terazijama ili Narodno pozorište, Sarajevski ratni teatar SARTR, Kamerni teatar, Baščaršijske noći, tamo su knjižare, velika je ponuda, tamo se organiziraju svjetski spektakli. Mnogi bi rekli da se mjesta ne mogu porediti … da, sa jedne strane i ne mogu se porediti ali se zasigurno mogu vagati. Oni koji žele od života nešto više, onu punoću koju život nosi, mogu da imaju dilemu. Tu punoću ovdje nam tamo neki neuki i primitivni uskraćuju jer su konzervativni, ne znaju za više od onoga što su njihove potrebe, oni vrijednosti mjere kvantitetom. Njihovo poimanje kvaliteta je vrlo upitno.

Kada se udaljim i pokušam da posmatram sa strane i bez emocije, sve što vam mogu reći da i jedni i drugi imaju toliko smeća koje prijeti da nas sve skupa uguši. Koronavirus je izvrsno ogolila naša društva, naše prilike, lopove, paralizirala privrede, otjerala turiste i prepustila da se sami snalazimo. Glupost naših političara je dovela do prestanka dugogodišnje muže Istoka ili Zapada, svi smo sada u istom čabru. Zajednički nam je kriminal, neko će reći ovdje je puta tri, reći ću vam, tamo je puta tri, četiri ili pet. Što je bara veća, više je krokodila. Razlika je u podmetanju, ovdje vam se podmeće ispod žita, tamo vam rade otvoreno o glavi, ovdje ne znaš s kog boka će ti prići, tamo idu pravo u prsa. I jedni i drugi imaju akademsku mafiju, s tim da je ona tamo puno sofisticiranija. I jedni i drugi ne mare za nauku, projekti /novac su samo kod podobnih. I jedni i drugi imaju Službe koje savršeno sarađuju kada imaju zajednički interes, glave padaju jer para/interes vrti gdje burgija neće. A interes je odstraniti sve što misli drugačije, sve što zna, što ima viziju…to je opasno za konzervativce. Da, ima jedna velika razlika – ovdje čovjek ne znači ništa, ovdje čovjek nema svoju vrijednost, ovdje je svejedno hoćete li ostati ili otići, čak je bolje da sami odete, neće  se ruke na vama uprljati. Tamo, nema ni tamo čovjek slobodno misleći neku vrijednost, ali tamo je važan svaki čovjek jer svaki je glasač, a sve dokle se pita moguće ga je kupiti i tako svoje glasove uvećati. Nikada se tamo ne bi desilo da nemar političara dovede u pitanje konstitutivnost naroda, tamo se vodi ozbiljna politika ma šta ona podrazumijevala što ovdje baš nije slučaj. Tamo iako niste njihov, a nešto znate, pozvat će vas jer im trebate, a onda je na vama da pristanete ili ne, a ovdje, ovdje vas nikada neće pozvati ako znate, a niste njihov, ovdje se znanje ne cijeni.

 Tamo puše košava, a ovdje bura. Masline, vino, smokve, trešnje i more su moje opredjeljenje. Idem na put, ali se vraćam…»sve dok u meni živi nada, život je lijep, život je sada.»