Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Blog post
Pitate se vjerovatno ko još „normalan“ u ovo vrijeme razmišlja o mirisu savršenog muškarca? Misle, dragi moji, misle. Rekla bih — baš oni normalni.
A mi… ne znam kako Vi stojite sa odrednicom normalnosti, ali ja za sebe u posljednje vrijeme ne znam baš gdje sam. Ne uklapam se u milje naše svakodnevice. Gasim TV kada čujem p od politike. Kritikujem mnogo toga čemu mase kliču. Hrišćanka i krišćanka sam, a poštujem i postim sve hrišćanske/krišćanske i one druge postove. Borac sam za ideju antifašizma. Iz petnih žila se trudim da ostanem u Bosni i Hercegovini dok me mnogi tjeraju iz nje. Zalažem se za projekte koji se bojkotuju, a na dobrobit su ove divne zemlje…
Treba znati kada stati.
Ovaj, moguće intrigantan naslov, pronađoh u „LuxLife Newsletteru“ koji mi uredno stiže na email. Želim da vidim kako tamo neki drugi ljudi žive — i gdje smo mi u ovom globalnom selu koje se zove SVIJET. Znamo gdje smo, je l’ da… ali to ne znači da ne treba živjeti.
“It takes courage to love, but pain through love is the purifying fire which those who love generously know. We all know people who are so much afraid of pain that they shut themselves up like clams in a shell and, giving out nothing, receive nothing and therefore shrink until life is a mere living death.” Eleonor Roosevelt[1]
Nego da se vratimo mirisu savršenog muškarca.
Šta vam prvo padne na pamet?
Moja prva misao je — obaranje s nogu. Okrenem se u prolazu za nekim muškarcem. Njegova pojava, stil, stas i miris su tako upečatljivi da ne možete ostati imuni. Nije grijeh okrenuti se. (Da ne bude zabune — okrenem se iz istih razloga i za ženom koja sve to nosi.)
A šta je tu presudno — odijelo, stil ili miris?
Rekla bih: stil.
Stil je ono što povlači za sobom i miris. Muškarac od stila miriše na čistoću. Na notu koja je našem čulu bliska. Ostavlja trag za sobom.
Ah, ti olfaktorni signali… mogu probuditi emocije, vratiti nas prošlim vremenima, starim ljubavima. Neki mirisi jednostavno ostavljaju tragove koje je nemoguće izbrisati.
Važno je, momci, da budete uredni. Lijepo podšišani. Stilski odjeveni. Sa osmijehom koji govori više od riječi. Naočiti i duhoviti.
Prvi utisak je važan — bez obzira na godine. Za ljubav su uvijek prave godine.
Dodajte svom šarmu kap parfema. Diskretno. U skladu sa godišnjim dobom. Ali postoji jedan miris koji miri sva godišnja doba.
Creed — Green Irish Tweed.
Drven, cvjetni, mošusni. Limun, verbena, nana, list ljubičice, iris iz Firence, sandalovina, ambergris. Za svaku priliku. I uvijek ćete se osjećati posebno.
Kažu da je Davidoff Cool Water dostojna zamjena. Ne znam. Znam samo da je ovaj savršen.
Ali znam i nešto važnije.
Muškarac od stila može nositi i najjednostavniji miris — i opet biti zavodljiv. Jer on ne nosi parfem. On nosi sebe. Svoju notu muževnosti.
Što sam starija, sve više tražim prostor približavanja dva pola. Svijest o samostalnosti, uspjesima i snazi žene ne isključuje ljubav. Naprotiv. Sve to dobija puni smisao u susretu.
Jednom ću vam ispričati ljubavnu priču o Marijinom dvoru u Sarajevu. Ili priču o Muzeju u Zrenjaninu, napravljenom iz ljubavi prema jednoj ženi.
Pustimo muškarce da nas vole.
Njihova ljubav najljepše miriše.
A naš voljeni muškarac — miriše na sebe.
Na trag koji je neizbrisiv.
Počnimo i mi misliti kao normalni ljudi.
Za ljubav je potrebno samo jedno: da budemo ono što jesmo.
[1] „Za ljubav je potrebna hrabrost, ali bol kroz ljubav je vatra koja pročišćava i koji oni velikodušno vole. Svi znamo ljude koji se toliko boje boli da se zatvaraju poput školjki u školjci i, ne odajući ništa, ne primaju ništa, pa se stoga smanjuju sve dok život nije puka živa smrt. ” – Eleanor Roosevelt
Blog post
Razvodi brakova su zamenili baby boom koji se priželjkivao u pandemiji kako bi popravio natalitet. Opet smo promašili u procenama društvenih prilika, stvarno smo diletanti. Između partnera je zavladala netrpeljivost, višak zajedničkog vremena izbacio je na površinu svu trulež odnosa – nezadovoljstvo, nepoštovanje, nerazumevanje, oholost, samoživost i samodovoljnost. Poslednjih dvadeset godina je u znaku ženske emancipacije tako da su razvodi brakova čak šta više u trendu. Ne znam ni jednu razvedenu ženu da je nesretna i ucveljena, znam da su uspešne, slobodne i sretne. Čim je gospođa Evropa osetila plodno tlo krenula je da upumpava novac u ove napaćene prostore kako bi ugnjetavanu ženu izvukla iz kandži patrijarhata. A onda, mediji svoj prostor ustupaju nameštenim seksi aferama jer opet ženu treba prikazati kao žrtvu, a muškarce treba šta… kako ih prikazati, kao svemoćne, bogove na zemlji?
Da nije malo mnogo? Odnos muškarca i žene nije sukobljeni odnos i ne treba da bude, to nije prirodno stanje. Kada se god suprotstavimo prirodi dobijemo jedno veliko NIŠTA.
Kako je opala gledanost rijaliti programa, a narod se navikao na prostakluk, bahatost i pornografiju trebalo je pronaći novu zabavu. Starlete su ušle u poslaničke klupe, a do juče poslanici, danas nasilnici, predatori, silovatelji, seksualni uznemirivači …Čini li vam se da ovde nije nešto kako treba? Prostakluk nasuprot kulturi. Ovde nešto duboko smrdi.
Pošto smo narod koji ima kratko pamćenje, hajde malo da ga osvežimo – ove naše starlete, danas partijske perjanice, kao učesnice rijaliti programa bile su spremne na sve – seks, svađe, tuče, za blud i razvrat su nagrađivane od 1.500 do 2.000 evra. Teška pornografija je odjedanput postala dostupna javnosti. Slobodi su klicali učesnici rijaliti programa a i javnost koja je uživala kraj malih ekrana. Ukupna slika sunovrata ličnih potreba, kulture i morala, sve je svedeno na animalni nivo (hrana, voda, smeštaj, razmnožavanje). Strah, stid i sram su preko noći nestali. Sofisticiranu kulturu treba uništiti, kulturne radnike valjati po blatu kako bi se u očima rijaliti javnosti doveli u istu ravan sa učesnicima rijaliti programa.
Ne postoje reči koje mogu opisati stanje u kome se kao društvo nalazimo.
Pišem o ženama, želim da se njihov trud i rad vrednuju u društvu, slušam o njihovoj obespravljenosti, a onda kao iz Aladinovih ćupova umesto zlata iskaču sve do jedne ledi Magbet. Jesam li ja to možda zavedena?
Da li ženu treba izvući iz kandži patrijarhata ili je spašavati od nje same? Pitam se kao i Eva Ras, «ko je ovdje žrtva»?
Blog post
Danas u ovom trenutku uopšte nije važno gdje živimo, nije bitno mjesto, svi živimo pod istim uvjetima – pandemija, brojimo mrtve kao zrele kruške koje padaju sa grane, trpimo politička maltretiranja poduprta ne inovativnim novinarima, truju nas medijskim programima, raznoraznim sapunicama pod izgovorom da je riječ o razbibrizi. Uvijek postoji izgovor i odgovor na duboko isplaniranu aktivnost zavođenja javnosti. A kada svemu ovome dodamo lične frustracije izazvane spoljnim dešavanjima na koje teško ili gotovo nikako ne možemo utjecati, zatim nezadovoljstvo svojim statusom i položajem na poslu, u porodici, nezadovoljstvo partnerskim odnosom, dobro smo i živi. Sve ovo toksično djeluje na naše tijelo i um, a svaki otrov koji permanentno unosimo u organizam vodi u sigurnu smrt.
Šta nam je činiti?
Najljepše Vas molim da se probudite iz dubokog sna u kome ste živjeli život kreiran po uputima drugih. Rođenjem su nam nametnuli model života koji su pa opet oni usvojili rođenjem i tako to doseže jako daleko jer radi se o modelima koji imaju svoju historiju, samo su finese u pitanju. Sigurna sam da u ovom trenutku nikome nije dobro ali svi mi imamo svoje izgovore i neke obzire i baš zbog tako nekakvih obzira živimo duboki san iz koga je moguće da se nikada i ne probudimo. I sada zamislite situaciju da život provedete u spavanju ili preciznije, u duboko komatoznom stanju? Ne vjerujem da je to Vaš izbor! A kako znam da to nije Vaš izbor, pa jednostavno, jer takav život nije ni moj izbor, a mi smo svi povezani na neki način. Neću ovoga puta da Vam govorim o tome koliko je važno reći NE, o tome sam već govorila ali čini mi se da to nije put ka buđenju.
Ovaj put uključuje animaciju čula – vida, sluha i mirisa. Šta vidite kada se okrenete oko sebe? Šta čujete? Šta osjećate? To su pitanja koja traže iskren odgovor.
Gledamo iste ljude, njihova tužna lica, svakoga dana se opraštamo sa dragim osobama. Gledamo ljude koji utiču na naše živote, zavlače ruku u naš džep, u našu privatnost, ulaze nam nepozvani u spavaću sobu. Gledamo svoju djecu koja su izgubljena jer ne vide put kojim bi krenuli, a mi smo u njihovim godinama imali ideale?! Gledamo partnere koji su mrzovoljni i tako daleki, ovo stanje neizvjesnosti dugo traje. Postajemo stranci, sve ređe razgovaramo. Gledamo stare i iznemogle, a ne možemo pomoći jer ni sebi ne možemo pomoći. Vidimo da se proljeće budi, vidimo behar ali i njega je prekrio snijeg. Hoće li napokon sunce otopliti naša srca i probuditi nadu?
Svakodnevno slušamo iste narative, glava nam puca od ponovljenih priča – tko je šta ukrao, da li je SIPA ušla u bolnicu ili nije, šta radi tužilaštvo, hoće li ili neće stići vakcine, imaju li svinjski žele u svom sastavu pa se zbog toga ne nabavljavaju, sukob sa antivakserima, razne teorije zavjere, nešto se šuška…itd, itd. I tako iz dana u dan, čovjek da poludi.
Šta u zraku osjećamo – miris smrti, smrt je svugdje oko nas. Nema djece na ulici, nema graje, piske, vriske, nema radosti. Više ni smog ne osjećamo, maske su prekrile lice.
Čula nam otupljuju. A možemo li tu nešto promijeniti – NE MOŽEMO!
Pa šta nam je činiti?
Promijenimo stvarnost, promijenimo svoje misli. Možda je to u ovom trenutku meni malo lakše reći jer posljednjih sedamnaest godina radim na sebi, na svom duhovnom rastu ali vjerujte mi da je to moguće. Posle toliko primljenih udaraca, toliko padova i podizanja, danas bez problema kažem «nemoj o tome da mi govoriš, ne prija mi ili me ne zanima» Naše tijelo govori umjesto nas, vjerujte. Danima me je boljelo uho, mislila sam da je upala ali ne, ja više ne mogu da primam iz dana u dan iste informacije. Udaljila sam se od izvora informacija, izašla u prirodu, bila sama sa svojim mislima i bol je nestala. Više ne slušam ono što mi se ne dopada i što mi se kao pjesmica ponavlja. To me iscrpljuje, toksično djeluje na moje tijelo i um. Negativne misli zamijenimo nekim lijepim događajem, nekom situacijom koja nas je nekada učinila sretnima.
Na grč i stres odgovaramo opuštanjem, zar ne?! Prisjetite se bola koji izazove grč u nozi, kako reagujemo, vrisnemo, uhvatimo se za bolno mjesto, masiramo, štipamo dok bol ne utihne a onda se opuštamo. E to opuštanje neka bude «protuotrov» na stres koji nam drugi izazivaju. Slušajmo muziku koju volimo, gledajmo film koji budi lijepe osjećaje, šetajmo šumom sami ili sa dragom osobom u najvećoj tišini, neka tišina bude veza između nas. Zamijenimo ljude oko sebe ako loše utiču na nas, to je bar najjednostavnije. Reći ćemo da nam je potreban odmor i bez daljeg objašnjenja. Svako ima pravo na odmor.
Kada ste posljednji put popili šolju toplog mlijeka sa medom ili čaj od majčine dušice pred spavanje? San nam je jako važan, iscjeljuje nagomilani stres, oslobađa se toksina i puni organizam novom energijom. U suprotnom, budimo se umorni, iscrpljeni, otečeni, sa raznoraznim bolovima, a pri tome smo neispavani i …sigurno je još jedan od loših dana pred nama.
Slušamo puno o meditaciji. Svako od nas treba da pronađe svoj način opuštanja. Da li kroz meditaciju, molitvu, šetnju kroz šumu, neku fizičku aktivnost, stvar je izbora, ali jedno je jako važno – MORAMO IMATI SAMO SVOJE VRIJEME, VRIJEME ZA SEBE, ZA SVOJE MISLI.
Ova nekakva druga realnost zahtjeva rad na sebi. Ne postoji dobar izgovor da ne krenete na svoj put jer Vaš put je put ozdravljenja, sve ostalo vodi u bolest. Osluškujte svoje tijelo ono je najbolji dijagnostičar. Ako Vas leđa bole, uzrok je nagomilani teret koji nosite na svojim plećima. I najjače drvo puca od tereta enciklopedija ako nema jake tiplove u zidu, a zamislite svoj skelet koji nosi dugogodišnji teret. I bol u želudcu nosi svoju poruku, ne možete nešto svariti ili ste se toliko već ukiselili od svih otrova koje ste godinama taložili. Srčani problemi…ljubav dragi moji, nedostaje ljubav, potrudite se. Mnogo toga možemo naučiti iz homeopatije što će nas probuditi, samo nemojte čekati da problem nastane da bi ste se probudili.
Taj novi put pomoći će da situacije drugačije tumačite, ljude vidite na jedan drugi način, mijenjate svoj odnos prema sebi i prema drugima. Stići će neka nova rješenja, drugačiji odgovori i reakcije.
Volite sebe i vjerujte sebi.
Blog post
TEBI, KOJA ŽIVIŠ U MENI
Znam da si mi se najviše obradovala, Tvoj unuk mezimac, Tvoj Acko je dobio kćer. Po drugi put postaješ prabaka, opet djevojčica. Djevojčice obilježavaju Tvoj život, baš kao davne 1913. kada si posle Galje rodila Olgu. I opet je snijeg, samo ne onakav kao pod Kavkazom kada je Olga ugledala svijetlo dana. Koliko je samo bilo potrebno hrabrosti i ljubavi da odeš u nepoznato i prilagođavaš se nekom drugom svijetu. Znam da je Varšava bila pod ruskom carskom vojskom, znam da su svoju kulturu pokušali da nametnu Poljacima, ali znam da si u duši ostala do svoje smrti katolkinja. Nikolaj te je osvojio šarmom i svojim stavom ponosnog carskog vojnika, pukovnika Terskog kozačkog puka. Mlad, zgodan, vižljast, u uniformi hrabrog vojnika – duboke čizme, sivo plave šalvare sa crvenim lampasima, opasan pojasom, a za pojasom zadeven turski pištolj i sablja do kolena, bijela košulja i « bešmet» (štepani kaftan) bez kragne. Elegantni brkovi davali su mu posebnu notu muževnosti. Priznajem, u takvog bih se i ja zaljubila 🙂 Ratnički duh, hrabrost, odvažnost, gordost, ljubav prema ženi i rodnom kraju sigurno su u tebi probudili ono za čim svaka od nas žudi – sigurnost i zaštita. A tko će bolje sačuvati i zaštiti ako ne kozak, uvijek spreman na borbu?!


Dolaskom u Jelisavetpolj nisi razmišljala o mogućem ponovnom odlasku, o selidbama, neizvjesnosti i strahu koji je prirodan u takvim okolnostima. Kako život zna da napiše roman i poigra se sa nama, tako se pobrinuo da Tvoja priča bude jedan lijep roman «Šta se desi sa najboljim namjerama». Najbolje namjere, iskrena ljubav, vesela priroda čine da preko noći postaneš odvažna supruga i požrtvovana majka koja se ponovo sprema za put, samo ovoga puta ne sama. Vihor rata, tamni oblaci, plač, jauk, glad i bol bili su Tvoji vjerni pratioci. Iz Rusije u Tursku, iz Turske u Srbiju u Belu Crkvu, a zatim u Kraljevo. Našla si se u Srbiji, zemlji tako dalekoj po svemu što si nosila u sebi. Kakav se to lom desio u Tebi, u tuđini, sama bez igdje ikog svog. Pisma sa majčicom su vremenom prestala. Put neizvjesnosti je bio Tvoj život. Kada samo pomislim na prtljagu koju si morala spremati, pakovati, vući za sobom kroz sve te zemlje, na prilagođavanja drugačijima od Tebe, od kulture koju si nosila u sebi, samo to žongliranje sa svojim emocijama…da li si uopšte smjela i da li si nalazila vremena da razmišljaš o sebi? Šta se desilo sa djevojkom iz varšavske građanske porodice? Tamo daleko su ostale plesne dvorane, zvuci Šopena, radost i ljubav koju je nosila mladost.
Govorio mi je tata o Tvojim manirima, vašim ručkovima i satima koje si mu poklanjala učivši ga lijepom ponašanju. Govorio je o Tvom malom stanu koji je bio oplemenjen slikama, voljela si umjetnost. Ali nije puno govorio o Tvojoj ljubavi prema slikaru, o tome se šutelo.
I opet rat. Prvi put su mladost i zaljubljenost pobijedili sve strahote izbjeglištva i stalne seobe. Odgovornost prema djeci je bila vodilja opstanka. U takvim okolnostima i godinama neizvjesnosti, Galja i Olga su dobile najbolje obrazovanje zahvaljujući porodici Karađorđević koji su prihvatili djecu carskih vojnika. Internat u Beloj Crkvi, guvernantu koja je brinula o curama… to je bila privilegija, poklon za svu muku koju ste doživjeli. Nažalost, godine su prolazile i opet ste se našli u ratnom vihoru. Ovoga puta, umor je prevladao, 1944. donijela si odluku da ostaješ u Kraljevu. Nikolaj napušta Srbiju, odlazi jako daleko, preko Njemačke za Ameriku, kozački duh mu ne da mira. I tako se Vaša saga završava. Nedaće, zlo, tuge i bol, nešto malo nalik bezbrižnosti i radosti je za vama. Ostala su samo sjećanja i seta da žive u Tebi. Nekako je kao u Miloševoj «U oproštaj mojoj ženi Janjini» :
«Ona i ja u dugogodišnjem braku,
Vezani zakletvom na zlo i dobro, vatra,
U kaminima zimi, u kampinzima, vatra gorućih gradova,
Elementarna, čista iz početaka planete zemlje,
Odnosila joj je kosu, samrtničku, sedu…
Voleo sam je ne znajući ko je odista bila …»
U oslobođenom Kraljevu nastavljaš svoj život napokon sama i slobodna. Željna ljubavi proživljavaš neku novu ljubav na svoj način, potpuno suprotnu od onih djevojačkih snova, jedan umjetnik je osvojio Tvoje srce. Svjesna razlike u godinama, odbijaš svako vezivanje. Borba koju vodiš u sebi, snaga ljubavi ne može se izbrisati kao da se nije desila. Umjetnik je otišao ali ostale su slike u našim stanovima koje i danas govore o jednoj ljubavi. Vodila si neki svoj život, budila duhove prošlosti koje si ostavila davne 1910. u Varšavi. Kult zajedništva porodice prenosiš na Olgu i njenu porodicu. Nedjeljni ručkovi postaju ritual koji se prenosi sa generacije na generaciju. Bio je to sve samo ne običan nedjeljni ručak – imao je svoju satnicu, zahtijevao je svečanu odjeću, svako je imao svoje mjesto za stolom, svoj pribor za jelo, znalo se kako se sjedi za stolom, kako se ruke drže za stolom, iz kojih i kakvih čaša se piju voda, sok, iz kakvih pivo, vino ili rakija. Kojim redoslijedom se služi hrana, kome se šta sipa u tanjir, obavezan desert posle ručka i naravno, popodnevni odmor. Takva «pravila» si Ti uvela i takva pravila draga moja Janjina, žive i danas. Istina je da nemamo priliku da praktikujemo redovne nedjeljne ručkove , živimo na različitim destinacijama, ali se zna kada se okupimo kako to sve treba da izgleda. Moja djeca su potpuno pelcovana Tvojim manirima, jer im je Tvoj Acko sve to usadio dok su još bili jako mali.
Sve ove godine bila si mi enigma, upoznavala sam te postepeno, fotografije su mi puno pomogle. Osjećam Tvoj duh u sebi. Selila sam se puno puta, kao čergar sve svoje nosila sa sobom. Ljubav je i mene ostavila u zemlji potpuno drugačijoj od one u kojoj sam odrastala. Živim u zemlji natopljenoj krvlju i boli ali u kojoj žive divni ljudi. Ljubav je jedini jezik koji razumijem i želim da govorim. Volim umjetnost, imala sam svog slikara baš kao i Ti, istančan ukus za lijepo je Tvoj naslijeđeni gen, volim fin nakit baš kao i Ti, volim da budem svoja čemu si i sama uvijek težila, češljam kosu nekako slično Tebi, a da do skoro toga nisam ni bila svjesna…ma znaš šta, mnogo mi se dopadaš 🙂 Sve mi se ovo jako dopada i zbog toga sam i jako sretna. Kažu da ljudi umiru… nas dvije dokazujemo da je duh suština života.
Draga moja, dok Ti pišem ovo pismo shvatam da ja sada imam baš onoliko godina koliko si ui ti imala kada si odlučila da ostaneš u Kraljevu. Istih smo godina kada donosimo važne životne odluke. Došlo je vreme sada i za moje smirenje, za pravljenje svoje oaze mira.
Danas je Uskrs, poklanjam ga Tebi, mojoj voljenoj Janjini. U Tvoju čast, napravila sam babku, poljski uskršnji hljeb… uspeo je, presretna sam!
Sretan Uskrs mila moja!

Blog post
Živimo makartizam na balkansko prostački način, veštičiji progon demokratije i ljudskih prava. Nacionalizam sa primesama fašizma je pobednik!
Pošto mi se ne sviđaš jer su mi rekli da ne treba da mi se sviđaš (a ja nemam pojma tko si), pošto nisi moj, pošto mi ne kličeš i ne ljubiš moju ruku, ruku sultana ili ruku najvećeg među najvećima ili ruku uglađenog evropejca koja je izgubila svoju čvrstinu baš kao i sama Evropa, moraš umreti ili nestati ili pristati na podaništvo. U protivnom, progoniću te, kompromitovaću te, život ću ti zagorčati i baš me briga što ću te uništiti. Samo si jedan u nizu koji se suprotstavio mojoj moći, a nisi trebao.
Rijaliti program, obaveštajna služba, istorijski/historijski/povijesni revizionizam i glupost su pobednici zahvaljući korumpiranim medijima. Droga, kriminal, prostitucija upakovana u svet poslovnih dama se legalizuje pod paskom «takvo je vreme». «Aleksandar od Jugoslavije» , Aleksandar Karađorđević je rekao «Ludak sam zagledan u Jugoslaviju», a ja sam jedna obična ludača zagledana u vreme u kome smo se današnje normalnosti zgražavali. Po školama su se organizovali časovi posvećeni štetnosti upotrebe narkotika, na prodavačice ljubavi gledalo se sa najvećim gnušanjem, a čika policajci su bili za uzor. Hahahahahaa…Za plač a ne za smeh, danas svi oni rade zajedno i to je normalno?!
Jesam li ja u zabludi kao što je Aleksandar od Jugoslavije bio u zabludi ?
Pandemija, vakcinacija, antivakseri, «da smo htjeli glumiti državu», a onda kao grom iz vedra neba, Leka (Branislav Lečić) je nekoga silovao. Zemljo, otvori se!
Potpuno su mi jasni antivakseri. Mogu objasniti kao onaj prirodni bunt koji je odgovor na nametnuti prostakluk i laž. Duboko podeljeno društvo ništa dobro ne može doneti. Pa zar antivakseri ne shvataju da rade za vlast? Bavljenjem teorija zavere otvara se prolaz za krdo slonova . Bavljenje političkim spletkama po kuluaorima, tvitovima, lajanjem na zvezde, kupuje se vreme za glumatanje državnika.
Za sve to vreme, službe rade svoj posao, traže novu žrtvu. Izbor je pao na Leku. Zašto Branislav Lečić? Jednostavan je odgovor – Leka se vraća na političku scenu, okuplja demokrate, oživljava zaboravljenu retoriku, a pri tome, zgodan je muškarac ima dva braka iza sebe sa «dosta» mlađim ženama, sjajna podloga za kompromitaciju. Na drugoj strani, Zakon o istopolnim brakovima treba usvojiti na bezbolan način. Trese se Srbija. Aleksandar od Srbije će progutati Zakon i objasniti svojim poslanicima da će se tako dobiti akademska zajednica koja im je do sada samo zadavala probleme, dobit će LGBT populaciju koja nije za potcenjivanje, dobit će NGO sektor koji se bavi ljudskim pravima, dobit će sve one bučne žene koje se pecaju na zlostavljanja o kojima se ćuti po deset godina. Virus velikih brojeva se brzo prima, odličan je za samopouzdanje. Aleksandar od Srbije će postati apsolutni vladar.
Protiv Leke će se voditi Kafkin proces dok se ne podignu muškarci i ne tuže sve one nekadašnje curice, današnje karijeristkinje koje svojim atributima brane svoje koleginice .
Dečki, zaustave ovaj cirkus. Prekinite predstavu da ne bude sve završeno pre nego i počne. Ne zaboravite, danas Leka, sutra neko od vas!
Cirkus će jednoga dana otići sa brdovitog Balkana ali žrtve se ne mogu vratiti.
A do tada…
«Možeš ignorirati i povući se od patnji svijeta, to je nešto što si slobodan da uradiš i što je u skladu s tvojom prirodom, ali možda je baš ovo povlačenje jedna od patnji koje možeš izbjeći.” Kafka
Blog post
Ne smijem da uključim televizor ne bi li se suočila sa brojem umrlih u današnjem danu, a dan još uvijek traje. Užas! Vidjeh na nekom od portala fotografiju, red ispred pogrebnog preduzeća u Sarajevu, u pitanju je zakazivanje dženaze. Srce će mi pući. Haloooooooo… ima li normalnih ljudi više ovdje ili su vrane kojih noću ima najviše po Sarajevu svima kolektivno popile mozak?
U redu je, imamo političare kakve imamo, znamo da ništa ne valjaju ali u trenutku kada ljudi umiru, kada nemamo dovoljno respiratora u bolnicama, mi vodimo nekakve politike i tražimo nekakve saglasnosti za uvođenje reda, odnosno za uvođenje vanrednog stanja?! Mani te se procedura, odluka nekakvih tijela po skupštinama, nije vrijeme za igrarije. Ljudi moji, vrag je odnio šalu. U ovom trenutku, uopće me ne zanima tko je kriv što nema dovoljno testova, što građani BiH moraju da plaćaju PCR test iz svog džepa, ne zanimaju me antivakseri, njihovi stavovi i razlozi, ne zanima me šta tko misli o virusu, sve to će doći na red kada se uspostavi red u našoj maloj zajednici koja se zove Bosna i Hercegovina. Pljujemo po vlastima zbog Vučićeve donacije, ok, treba da pljujemo i pljuvat ćemo ali posle ne sada, posle, kada završimo imunizaciju svog stanovništva. Neka nam Vučić donira još vakcina, super, samo da one zaustave pomor. Covid 19 ne zna za 90.te. Uvjerena sam da postoji razlog za Covid 19 kao i mnogi od vas ali i to će doći na red, sada je važno spasiti živote. Sjeti te se one narodne «strpljen, spašen», ona treba da bude naša vodilja u ovom trenutku.
Nego, ono što muči mene jeste pitanje , šta po pitanju vakcina/cijepiva rade vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, gdje su one??? Vjeruju li u Covid 19 ili ne…ne zanima me! Znam koliku moć imaju, znam koliko novaca nabavljaju za zidanje hramova, crkvi i džamija, znam koliko je vjerskih službenika umrlo/ preselilo uslijed posljedica koronavirusa, znam da dijaspora upumpava novac vjerskim zajednicama, znam za ktitore…imam puno godina pa mnogo toga znam. Bilo bi više nego pošteno da vjerske zajednice upotrebe svoj autoritet i poslušaju Papa Franju koji poručuje «Ne možemo stavljati prepreke u borbi protiv izazova koji ne poznaje granice. Svi smo na istom brodu.”
Treba stvoriti uslove, svako tko želi vakcinu/cjepivo da mu se omogući. U suprotnom, riječ je o ubistvu sa predumišljajem jer uskraćuje se jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na život. Tko želi da se kocka sa svojim životom, njegovo je pravo izbora ali nitko nema pravo da ugrožava živote onih koji žele vakcinu/cijepivo.
Ukoliko se vjerske zajednice ne probude iz svog dubokog sna, na pomolu je scenario u kome će hramovi ostati prazni, a onda…kome I čemu će služiti te velelepne građevine???
Nije važno tko u ovom trenutku nabavlja vakcine/cijepivo, važno je da se pomor zaustavi, pa neka to budu i naše vjerske vođe, meni ne smeta.
Blog post
“Seks i grad” je super serija za slobodno umne cure, cure koje čvrsto stoje na zemlji ili bar misle da čvrsto stoje na zemlji, a do njihovih pametnih glavica ne dopire misao koliko je i sama zemlja krhka, kada ne očekujemo i ona puca. Jedna u nizu zabluda sa kojom živimo. Ne znam ni sama da li sam neku od epizoda propustila? Znam da sam mnoga jutra dočekala neispavana ali zadovoljna jer sam uživala u pričama super cura. Iako sam sebe doživljavala kao ženu koja zna šta želi i vjerovala da sam modernih shvatanja, Samanta mi je ipak bila previše slobodna, onako «too much». Moja modernost je pala na ispitu 🙂 Glamur koji su one živjele bio je samo lijepa ljuštura koja štiti tu krhkost, želju za pravom ljubavlju, toplim domom i porodicom. Maestralno upakovana priča za Balkan u kome još uvijek dominira patrijarhat.
U jednom trenutku sam vjerovala da sve mogu sama i zaista sam mogla. Taj «paketić» dvoje djece sam nosila u svom džepu i ponosno se šepurila svojom hrabrošću i odlučnošću. Sve je to išlo nekako dobro , bili smo trojac bez kormilara. Danas znam da smo imali sreću, pratilo nas je mirno more. A onda…želja za posebnim cipelama, to nisu one koje se skidaju zbog žulja, to su one u kojima se lebdi po oblacima.
I naravno, kada nešto jako poželite svemir se potrudi oko vas, ali na svoj način (to treba prepoznati). Tako se u naše živote ušetao potencijalni kormilar koji je također želio za sebe posebne cipele. Ni jednog trenutka se nije dovodila u pitanje zajednička želja ali nije bilo jednostavno odbaciti one stare cipele dobro razgažene navikama, običajima, očekivanjima, iskustvima, tajnama, bolima, izdajama…Razgažena cipela je kao najudobnija fotelja, samo što dođe taj trenutak u životu kada i fotelju baš kao i cipelu treba zamijeniti.
Kada vratim film bez imalo pretencioznosti mogu reći da sam pobijedila sebe. Ona nestrpljiva cura se izborila sa tajnama, izdajom, nezavršenim i neispričanim pričama, strahom od strahova. Kako se to postiže – VJEROM U LJUBAV! Ljubav ne može biti jednostrana, ako ljubav stanuje u vama, vaš partner je mora osjećati. Jedini odgovor na ljubav je LJUBAV. Kao što Pasternak kaže :
«No redosled ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbeći.
Sam sam – greh sve jeste i neverstvo
Nije život što i polje preći.»
Mi smo vremenom postali četverac, «paketić» je krenuo svoj put, a ja ujutru imam sa kim kafu popiti, imam koga zagrliti i poljubiti, imam sa kim se i posvađati. Svađa u mom slučaju teže ide jer naš kormilar ne umije da se svađa, ali to nije problem, postoji neko tko me čuje, ne razgovaram sa zidovima. Prijateljice sam zadržala, one su moje ma gdje bila, samo što naši razgovori više ne liče na one razgovore kada smo imale po 35 🙂
Sa ovim godinama i još puno životnog soka, mogu samo da potvrdim misao Keri koja poručuje «Teško je hodati u cipelama singl devojke. Zato je najmanje što možemo uraditi da pomognemo sebi, to da nabavimo neke stvarno posebno cipele.»
Blog post
Rock’n roll i turbo folk , zaigrala se velika raja pa sve više turbo, a sve manje rock’n roll-a. Kada se turbo folk pojavio krajem 80.tih prošlog vijeka nismo ni slutili da će se održati, napamet nam nije palo da će se tako lako primiti i duboko korijenje pustiti. Divno je to Rambo Amadeus objasnio «Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva, pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem.» One najniže strasti je probudio u Homo sapiensu te otuda danas slika bahatosti, organiziranog kriminala , utjerivanje straha i vjerske indoktrinacije. Objasnit ću Vam kakve veze ima turbo folk sa bahatošću, kriminalom i ostalim navodima. Slike razgolićenih ženskih tijela, uzane pantalone koje više otkrivaju nego pokrivaju, mini suknje, dekolte sa kojim je sve na izvolite, vrtoglave potpetice , napumpane usne, jednom rečju – prenaglašavanje ženskih atributa izazivaju muškarca da uskoči u ulogu ratnika – jak, nabildan, pun adrenalina, težnje za novcem i potpunom dominacijom. Jedino što takvog muškarca zanima je moć koja dolazi od bogaćenja preko noći. Svima nam je dobro znan ološ koji je vedrio i oblačio 90.tih sa svim ovim karakteristikama. Ništa se suštinski nije promijenilo, matrica vladanja je ostala ista samo sada imamo «fina» odjela, uštirkane bijele kragne sa uzanim ili širokom čvorovima na kravatama. Doduše, više je uzanih čvorova jer ovdje se o modi ama baš ništa ne zna. I nije samo da se o modi ništa ne zna, o mnogo čemu se malo ili gotovo ništa ne zna. A stil, to je već sajns fikšn. Nije mi namjera ovim tekstom da se bavim turbo folkom, namjera mi je da ukažem na društvene devijacije koje podzemno podrivaju u ovim nesigurnim i neizvjesnim vremenima.
Zabrinjava me što ne postoji reakcija. Ljudi su postali imuni na prostakluk i sirovost, vremenom mu se čak i priklanjaju, u njemu vide neki vid zabave. Ne iznenađuje ali razočarava, narodu je potrebna zabava. Ali da li baš ovakva zabava, zar je moguće da nam je pamćenje tako kratko ili je možda u pitanju površnost, nezainteresiranost, sebičnost, samoživost…važan je trenutak zadovoljstva, a sutra, «o tome ću misliti sutra».
Djeca, mala i velika sve to gledaju, upijaju i oponašaju. Ona mala su još i bezopasna, ali zato ona velika ni malo. Prodavanje magle, krađe i ubistva su postale obrasci ponašanja opasnih momaka sa uzavrelog asfalta. Opet se vraćaju u modu. Imaju novac, jeftine droge, voze jake mašine, oko njih su uvijek zgodne cure, a i slušaju turbo folk. To je taj samoživi gen koji svakoga dana prebrojava krvna zrnca i jedinica mjere za koju zna je – nacional patriotizam. Patriotizam na balkanski način.
Za razliku od ološa 90.tih koji su bili zatvoreni u svoje torove ovi su malo uznapredovali pa im više nije mrzak ološ ni preko Save ni preko Drine, važno je samo nekoga odraditi, a para vrti gdje burgija neće.
O kada bih samo mogla svim ovim «patriotama» koji ne mogu zaspati dok nekoga ne odrade da ugradim čip koji će uticati na njihove loše misli. Kada može jedna Švedska da čipuje ljude, zašto ne možemo mi, pa mi hrlimo toj obećanoj zemlji. A dok nabavljamo vakcine mogli bi poručiti i koji kontigent čipova 🙂 mnogo je zla.
Umjesto reklama puštala bih kultne scene i muziku iz filma «Valter brani Sarajevo» Sjetite se, «Dok je ljudi mjeriće se vrijeme»
«Vreme prolazi, moramo nešto poduzeti.
Ti si učinio koliko si mogao, sada je na mene red.
…Gazda, mogu li ja šta da pomognem?
Meni ne, ali sebi možeš. Izuči dobro svoj zanat, trebat će ti za cio život.
Dok je ljudi mjerići se vrijeme. »
A imenom Hajrudina Šibe Krvavca odjenuti ulicu u Sarajevu, nemojmo se više pred svijetom sramotiti!
Blog post
Vest da su turističke agencije i hoteli u FBiH dobile od države po 700.000 KM je izazvala šok u meni od koga se danima ne mogu oporaviti. Naravno da mi je drago da u ovo vreme pandemije bar neko nešto dobije ali…za Fakultet koji obrazuje studente za rad u turističkim agencijama, turističkim zajednicama, hotelima, ugostiteljskim objektima, javnim upravama, za obrazovanje nema novca! Donosioci odluka već dugi niz godina žive u nekom svetu koji ne poznaje realne potrebe visokoškolskih institucija, odnosno, da se precizno izrazim – ne poznaju se potrebe onih koji njima ne pripadaju! Ne samo da se ne poznaju potrebe, već se guše svim sredstvima kako bi oteli i prisvojili tuđe jer sami ništa ne mogu napraviti. Da pojasnim, privatne visokoškolske institucije su u istom položaju kao i privatne turističke agencije, kao hoteli i ugostiteljski objekti. Na fakultetu rade profesori, doktori nauka i magistri koji su ozbiljne škole završili i koji obrazuju one koji treba ovu zemlju da povedu putevima prosperiteta. Odgovornost je velika, a država se prema umnim ljudima ponaša kao maćeha koja odbacuje djecu koja na nju ne liče. Nisu njena, ne trguju znanjem, gnušaju se laži, prevara, manipulacija i svih alata koji maćehu održavaju na vlasti.
Ko ne umre od korona virusa, umreće od nedela Vlade FBiH!
Turizam će i ove godine pretrpeti ozbiljan potres. Vakcine još uvek nema u FBiH i ne zna se kada će doći, pojavljuju se novi sojevi virusa, u okruženju se mere pooštravaju i bez vakcinalnog kartona ili PCR testa neće biti moguć ulazak u bilo koju državu. A i da se uđe, bez punog ugođaja nema odmora. Da ima pameti u ovoj zemlji, političari bi okupili stručnjake u krizni tim koji bi radio na revitalizaciji turizma. Kako je svaka kriza šansa, ovo je sjajna prilika za edukaciju turističkih i ugostiteljskih radnika. Statistički podaci ne idu u prilog kada je u pitanju stručnost u turističkoj industriji. Svega ima unutra, a ponajmanje turističkih i ugostiteljskih radnika. Ovakva situacija je uslovljena najpre mišljenjem da za rad u hotelima i ugostiteljskim objektima nije potrebno znanje, potreban je novac i radna snaga koja će da sluša i na brzinu se edukuje prema potrebama. Ovakvo mišljenje je samo rezultat odnosa vlasti prema obrazovanju. Ovde se znanje ne ceni jer ako se znanje otvori, ugroziće manipulatore.
Strah je alatka koja se neprekidno bruši.
Plaču Neretva, Sana i Una, Jablaničko, Boračko i Plivsko jezero, plače Plivski vodopod jedan od dvanaest najlepših na svetu. Ovo su najupečatljivija mesta koja svojom lepotom mogu dovesti milione i milione turista u našu malu ali prelepu zemlju. Ali kako u svakoj priči postoji “ali” koje devojci sreću kvari, tako udružene pandemija i neulaganje u znanje i ljude će i ove godine učiniti da samo domicijalno stanovništvo uživa u lepotama svoje zemlje. Od domaćeg turiste niko se neće obogatiti jer domaći turista je iscrpljen i istrošen. Osvajaće brda i vrhove oko svoje čaršije, za to nije potrebno pogonsko gorivo, noge koje još dobro služe, par sendviča i flašica vode, to je sve što treba.
I kada se završi sezona, opet će “svojima” da se upumpa novac, a deca zle maćehe koja su preživela boriće se sa upalom pluća ili će disati na aparatima.
Tako je to sa ulaganjem u znanje u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Moram ponoviti još jedanput, “Ko ne umre od korona virusa, umreće od nedela Vlade FBiH!”