Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Blog post
Nekako mi se čini da ono domaćinski «sve po spisku» postaje sve učestalije… čujem na ulici, u marketima, redovima za koje kakva plaćanja, javnom saobraćaju i to onako sočno, narodski « j…sve po spisku», uključim Tv i prva misao mi je « j…sve po spisku» dokle više prostakluka, kad ne lezi vraže, igrana je predstava «Sve po spisku» , Tamara Skrozza napisala je knjigu «Sve po spisku», a Nenad Škundrić je autor zabavne radio i TV emisije «Sve po spisku sa Nenadom Škunrićem». Nisam mogla vjerovati, momak je genijalac! Kako mu je samo pala napamet ta sjajna ideja za naziv radio i TV emisije? To «sve po spisku» mu dođe kao pljuvanje u dalj, nova disciplina na balkanskim prostorima.
Kako da ne obaraš rekord pljuvanja u dalj kad ne možeš da dobaciš od 1.do 30. u mjesecu – nemaš za lijekove, nemaš vezu kod ljekara, računi uredno stižu, banke naplaćuju kredite , djeca traže da jedu i da se obuku, a ljudi ostaju bez posla i nitko ne pita kako narod živi. I hajde, recite vi meni kako izbjeći sočno, narodski «sve po spisku» ?! Ne daju ni kokice tko ljudi da jedemo, ukinuli su nam kino, a i pozorište je pod ključem. Ej…ne daju nam ni da se lijepo uredimo, da izvučemo svu onu finu složenu garderobu iz ormara koja se kupovala davnih i sretnih dana, i tako brižljivo čuvala za prilike kao što su predstave, koncerti klasične muzike, balet, promocije knjiga, izložbe. Pa cipele… lakovane, sa šnalom i bez šnale, sa nižom i višom potpeticom složene stoje u svojim kutijama, tužne i pretužne što nemaju priliku da osjete pravu svilu na izvajanom stopalu. I…ma ne može bez «sve po spisku» i da hoćete!
Kažu, «obiđite Luvr virtuelno», to vam je isto kao da jesi znaš «ono» , a zapravo nisi…ako jesi onda jesi, a ako nisi ne može da jesi. Hoću Mona Lizu da gledam u oči , hoću da vidim jednu od najvećih muzejskih slika (70 kvadratnih metara) Svadba u Kani , talijanskog umjetnika Paola Veronezea ili remek djelo Teodora Žerikoa , Splav Meduze za koju kažu da je presudna slika u pojavi romantizma. Osam kustoskih odjeljenja – Egipatke starine, Bliskoistočne starine, Grčke starine, Etrušćanske i rimske starine, Islamska umjetnost, Slikarstvo, Skulpura i Predmeti primijenjenih umjetnosti, grafike i crteža za koje je potrebno oko pet nedjelja za obilazak neko bi da nam zamaže oči sa 45 minuta. Površnost je postala glavni imidž Balkana.
Šalju nas na virtuelna putovanja, u virtuelni šoping, djeca se virtuelno obrazuju, virtuelno se zaljubljujemo , virtuelno se družimo, u pandemiji se uglavnom virtuelno i liječimo, čuveni su «Google doktori». Kada je gotovo sve virtuelno, a šta nam je to pa ostalo stvarno?
Stvarna je glad i slika «kopanja» po kontejnerima u većim gradovima. Stvaran je jaz među ljudima. Stvarno je moralno posrnuće društva. Stvarne su brojke koje pokazuju da se prostori prazne i zemlje postaju puste. Stvarno je da se porodica kao ćelija društva raspada. Stvarno je da su nam djeca u školama funkcionalno nepismena. Stvarno je da muškarci u Bosni i Hercegovini kriju sjajne žene da ne bi slučajno pokazale svoju dominantnost i superiornost. Otuda ta grčevita borba za opstanak patrijarhata i histerična potreba za dominacijom vjerskih zajednica.
Sve što je stvarno vezuje se uglavnom za ružno i tužno, a tužno je što više ništa isto biti neće. Ni ljubav više neće biti ista, za virtuelni svijet ni partner nije uvijek potreban.
Lako je reći «sve po spisku», a šta ćemo sa činjenicom što je iz dana u dan spisak sve duži – bliža i dalja rodbina, Bog, sunce, miš, svi sveci…ne škrtari se sa repertoarom. Psujte, zdravo je, oslobađa tenzije. Istina je da nas može uvaliti u razne neprilike, ali ako mogu Španci, Mađari, Italijani, pa zašto ne bi mogli i mi sa brdovitog Balkana?.
Znate šta, a možda «sve po spsiku» uspije da nas ujedini i ovo stvarno ružno i tužno ostane za nama. A znaš «ono» bude stvarnije nego ikada, nema virtuelne vožnje i odvlačenja pažnje, nego, «jesi bre!». 🙂
ŽIVJELO «SVE PO SPISKU», YES!
Blog post
«Žena i samopoštovanje»… zašto samo žena, zašto ne samo «SAMOPOŠTOVANJE» pa da se odnosi i na žene i na muškarce? Rekla bih da imamo neki problem sa samopoštovanjem pa otuda otvorena borba sa muškarcima. Nije nam baš jasna u potpunosti ta priča o ravnopravnosti. Idemo u susret Valentinovu, datum koji potire sve priče o emancipaciji žene. Nema žene koja «ne padne» na cvijet, poklončić, bombone, čokolade, intimnu večeru, sms poruku… sve se u trenutku zaboravi. Željne smo ljubavi, a umijemo da praštamo. One koje su same, znat će kako sebi da uljepšaju dan. Pravoslavci u duhu svoje vere i tradicije, 14.februara slavit će Sv.Trifuna , velikomučenika koji je stradao za hrišćansku veru. Smatra se zaštitnikom mnogih zanata, posebno ga slave vinogradari. A pošto je «In vino veritas» ljubav će prštati na sve strane, te će one mudrije ženice slaviti i ljubav, tj.Valentinovo. Maca koja umije da prede uvijek bolje prođe J Igra mačke miša, ambivalencija između onoga što se želi i što jeste je lice i naličje društva koje je izgubilo svoj kompas.
I kada se spusti zavjesa i svi odu svojim kućama, ostajemo same sa pitanjem «tko sam zapravo ja»? Kakvo imamo mišljenje o sebi? Taj osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje čini samopoštovanje. Na jednoj strani su nesigurnost i strah, a na drugoj, ambicija, kreativnost i stvaralaštvo. Očekivanja od sebe i slika koju drugi stvaraju o nama budi nesigurnost i otvara pitanja – da li sam dovoljno dobra, lijepa, da li ću se dopasti drugome, da li je dovoljno dobro to što radim, da li sam dovoljno dobra majka, žena, ljubavnica? Uvijek preispitivanje i sumnja u sebe. Otkuda ta nesigurnost? Patrijarhat je odgovor na mnoga naša pitanja i dileme. Praštanje, odnosno potiskivanje je utkano u patrijarhat. Uredu je praštati ali ne i potiskivati. Vrisnite, recite šta vam smeta, važno je da čujete svoj glas, tek tada ćete biti svjesne svog bola. Posljedice ćutanja i «prelaženja» mogu biti kobne za zdravlje. Nathaniel Branden u svojoj knjizi «Šest stupova samopoštovanja» kaže da je zdravo samopoštovanje u biti okrenuto prema realnosti. Samo pazite, realnost ne znači da trebamo biti racionalne. Realno znači da prihvatimo sebe, vjerujemo u sebe i činimo bez straha ono što nam tijelo i um govore. Zdravo samopoštovanje traži živjeti bez grča, bez pritisaka i okova. Potrebna nam je fleksibilnost i spremnost da prihvatimo i suočimo se sa promjenama ma šta one nosile sa sobom. Znam da nije lako, ali vjerujte, možete uspjeti. Boli, ali bol će proći. I kada pomislite da se cijeli svijet ruši, znajte da ćete iz ruševina izaći i vidjeti sunce. Dante to divno opisuje u Božanstvenoj komediji na kraju Čistilišta pred ulazak u raj …
» Plam pakla i čistilišta
video si sine, i stigao na mojoj krmi
do mesta gde ja dalje ne vidim ništa.
Dovde te dovedoh s veštinom u mudroj srmi,
neka ti tvoja volja dalje staze otvara,
sada su iza tebe ostali putevi uski i strmi.
Gledaj sunce koje ti u čelo udara,
travu, cveće i drveće ti sada gledaj ,
što ga ovde sama zemlja rađa i stvara,
sve dok ne ugledaš veselih i lepih očiju sjaj…»
Taj sjaj u očima, prirodan ten, (uvijek se pogledajte u ogledalo prije nego izađete iz stana), lakoća govora i pokreta ukazuju na osobu punu zadovoljstva. Spremnost da se suočimo sa svojim vrlinama i manama, spremnost da primimo kritike i pohvale govori već dovoljno da prihvatamo činjenicu da «nitko nije savršen» J (teško je to nama curama prihvatiti). Način kretanja, odlučan hod (ne agresivan), uspravljeno tijelo, opuštena ramena, njegovane ruke…sjetite se Monice Belucci u filmu «Malena», gracioznost, šarm, ljepota…govori o nama, a mami uzdahe i svima je lijepo.
Zaboravite na sliku «ne znam gdje sam pošla i gdje sam došla», Monica Belucci može biti svaka od nas J
Blog post
Post na Facebook-u kolege Namira Ibrahimovića o završenom konceptu kurikularne reforme u Sarajevu u meni je izazvao buru emocija. Nespremnost politike da napravi iskorak u reformi obrazovanja ne da me je rastužilo, već buru gnjeva koju potiskujem u sebi je izazvalo da ispliva na površinu. Znam koliko je ljubavi, znanja i entuzijazma bilo potrebno uložiti u ovako veliki projekat. Koliko neprospavanih noći u kojima se mjeri svaka riječ sadržana u dokumentima. Preispitivanja, usaglašavanja, nerazumijevanja, strah od ishoda, od odgovornosti…to mogu samo pravi prosvjetni radnici. Nesprovođenje obrazovnih reformi i pisanje nakaradnih udžbenika istorije/historije su u rangu genocida. Držati mlade ljude u zatočeništvu iz straha od znanja ili iz razloga nezainteresiranosti zbog postojanja drugih prioriteta koji su uglavnom lične prirode je više nego strašno. Seku se krila mladim ptićima koja još uvijek nisu spremna da polete. Zbog čega? Svi smo mi taoci borbe koje se vodi između učitelja i učenika. Učenik je u jednom trenutku povjerovao u priču da sve što leti da se jede, ali na žalost, nije tako. Utakmica traje 90 minuta, a šahovska partija dok ne padne zastavica. I utakmica i šahovska partija zahtijevaju strategiju i taktiku. U učitelja je mudrost i iskustvo, a u učenika želja za uspjehom i lično dokazivanje. Opravdano, ali…opstati 30 godina na sceni, manipulirati svojim narodom, kupovati ga, a da on pri tome ćuti, da se ne buni je vrhunsko umijeće što učeniku u našem slučaju nedostaje. I onda…ispaštaju oni kojima se odsjeku krila prije polijetanja. Kako da suzbijem emocije i zašto bi trebalo da suzbijem emocije? Mnogi će reći da me se kurikularna reforma u Kantonu Sarajevo ne tiče. Iz ugla onih koji tako misle, potpuno je tačno. Nemam dijete u školi, unuci mi neće učiti školu u Bosni i Hercegovini i zašto bi me se sve to skupa ticalo? Samo ima tu jedan problemčić, oni i ja nismo isto i nikada nećemo biti isto, niti možemo biti isto. Mi na prioritete gledamo dijametralno suprotno. Za mene je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu, a za njih…ne znam šta je ali znam da obrazovanje zasigurno nije! Mnogo me se tiče, isti scenarij gledam po drugi put. Prvi put nakon manijakalnog rada u Ministarstvu obrazovanja u Srbiji, a drugi put sada nakon 17 godina i osjećanja su ista. I prvi i drugi put nacionalisti dovode u pitanje kurikularnu reformu. Samo onda, 2004.godine je bio važniji ustav Srbije od reforme obrazovanja, a sada je važnija islamska zajednica od reforme obrazovanja. Ima li sve to smisla???
Boli, sve to jako, jako boli. Kako bilo tko može čekati da država nešto uradi za nas, ona ne zna šta nama treba, mi smo kreatori svog okruženja. Mi uređujemo svijet u kome želimo živjeti. Eto, baš tu na ovom mjestu se uključuju emocije. One su sastavni dio našeg postojanja i funkcionisanja, one su tu, kod nekoga manje, a kod nekoga više izražene. Kod mene, očito više. Kroz život, onaj koji je počeo da se tiče mene, vode me isključivo emocije. Svjedoci smo da često čujemo rečenicu «Gubim kontrolu nad svojim životom, to se ne smije dogoditi.» Šta se ne smije dogoditi? Zašto se ne smije dogoditi? Da li postavljanjem barijere, unaprijed prekidanjem određenog odnosa oduzimamo sebi osjećaje? Čega se mi to zapravo bojimo? Sebe? Zašto? Pa šta iako zaboli, ne razumijem?! Osjećati bol, tugu je znak da smo živi, a životu se treba radovati. Strah od gubitka, od ostavljanja, nepriznavanja, neprihvatanja, nerazumijevanja, bolesti, odgovornosti…sve su to normalna osjećanja. Međutim, i gubitak i nepriznavanje i nerazumijevanje i odgovornost i bolest me tjeraju da idem naprijed. Ljubav koju nosim u sebi je sasvim dovoljna da se izborim sa strahovima, tako da o strahovima i ne razmišljam. Bitno mi je da sam zaljubljena, da volim, ljubav je moj pokretač, energija koja osvaja i najviše vrhove.
U svaku riječ, doživljaj knjige, kino predstave, filma, pregledanih kataloga slika, virtuelnog obilaska muzeja, kafea koji su mjesta mog hedonizma, privatnim i poslovnim odnosima, utkane su emocije. Nisam djetinjasta zbog toga, ne živim u bajci, čvrsto sa dvije noge stojim na zemlji, ali ne zaboravite da riječ emocija potiče od lat. riječi emovere što znači «pokrenuti».
Pokreću me da bez straha govorim šta želim i čemu težim, maštam, volim, pokreću me na kreativnost, borim se za zajednicu u kojoj živim, pokreću me na život, na radost stvaranja. Istina je da mogu biti opasne i to sam iskusila ali …
«Sve radosti koje postoje na ovom svijetu
Sve proistječu iz želje da drugi budu sretni;
Sve patnje koje postoje na ovom svijetu
Sve proistječu iz želje da ja budem sretan.»
Šantideva, budistički učitelj, VIII. stoljeće
Blog post
Veliki Đura Šušnjić je napisao «Znati i verovati», filozofsku naučnu raspravu o veri i ateizmu. Kako autor kaže «Vera – nesvesno, pismo upućeno u dubinu tajne.» Kada ne postoje odgovori ili ih ne možemo pronaći ili nismo zadovoljni nametnutim mislima, tražimo odgovor od religije. Sve ono što znamo ili bar mislimo da znamo, nauka uvek može preispitivati, a vera nas vodi na jedan drugi put, put prihvatanja mistike. Naš izbor je put kojim ćemo ići ali sam sigurna da svako od odnos u nekom trenutku pokuša da nađe odgovor od verskih učenjaka. U najtežim životnim trenucima opredelimo se za «Bože pomozi» iako za sebe kažemo da smo ateisti. Ovakve životne epizode otvaraju pitanja koja se tiču ličnog preispitivanja, znamo li mi uopšte ko smo?
U šumi punoj vukova, lavova, zmija, divljih krvoločnih zveri nađe se po koja ptičica, zečići, srndaći, veverice, a u tragovima i čovek. Opstati, a ne uprljati se gotovo je nemoguće. Nemoć prouzrokuje bes, a bes vodi u sigurna dva pravca – bolest ili destruktivna ponašanja. Da se podsetimo, destrukcija potiče od lat.reči destruction što znači uništenje, rušenje, izazivanje propasti. Svakodnevno smo svedoci destruktivnog ponašanja naših političara. Uspešno sprovode projekat zaglupljivanja svog naroda u sprezi sa medijima koji im svesrdno pomažu. Ima izuzetaka naravno ali radi se o promilima a ne o procentima, na žalost. Podelili su nas po mahalama u kojima se broje krvna zrnca, u kojima je trač vrednosna odrednica. Kockaju se sa našim životima ne iz dana u dan, već iz sata u sat ne radeći za narod ( narod ih je birao, narodni su poslanici), već radeći na štetu svog naroda. Umiranje je postalo tako normalna svakodnevna pojava, a pod pandemijom COVID-a 19 sve se podvodi pod umiranjem od korone, sjajna prilika da se zabašure bolesti srca i krvnih sudova kao i maligne bolesti za šta je stres ozbiljan okidač. A stres ne dolazi od kolača i izležavanja na Sejšelima, stres nastaje usled nemogućnosti da se odgovori na sve zahteve koji su nam nametnuti. Poslednjih dana svedočimo borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama, a toliko je prisutno vršnjačkog nasilja, seksualnog i psihičkog zlostavljanja a o tome se progovori samo kada se nesreća već desi. Zašto…lavovi će pojesti ptičice ako zapevaju. Znamo ko su lavovi, a ko ptičice, a gde je čovek…oglasi se , ali kratkog je daha jer divlje zveri čine čopor koji obično noću krene u lov i čovek nestane preko noći. Iz tog razloga, ostaju samo tragovi ljudi. Zveri čine da neobrazovana javnost veruje u laži jer za značenje reči manipulacija se ne zna. Organizovane gomile su uvek igrale veliku ulogu u životu naroda, a danas je to važnije nego ikada. One su uglavnom nesvesne, u našoj šumi sve te krvoločne zveri reaguju nagonski . Razum naspram nagona/nesvesnosti gubi svaku bitku. Gomile nemaju druge podobnosti nego da razaraju, što i istorija dokazuje, a Gustave Le Bon to divno opisuje u svojoj knjizi «Psihologija gomile». Varanje, krađa i nasilje idu ruku pod ruku i dobro su razrađeni obrasci divljih zveri.
Danima razmišljam o izjavi g.Izetbegovića koja je obišla region a tiče se Srba kao lošeg naroda i znate do čega sam došla – uprljaću sebe ako budem pisala o tome, a u konačnici, to ne želim. Zahvaljujem se g.Izetbegoviću na iskrenosti poruke. Razumem strah koji vlada njime, nagonske reakcije su normalne za životinje koje su na umoru. Samo bih podsetila g.Izetbegovića i njegovu gomilu sledbenika da je otac turske nacije Mustafa Kemal paša Ataturk bio najveći prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. Njihov odnos doveo je do formiranja Balkanskog saveza u koji su uz Kraljevinu SHS i Tursku ušli Rumunija i Grčka. Mnogo bi se moglo o odnosu dvojice velikih vojskovođa pisati, ali je bolje da se takva štiva nalaze u udžbenicima istorije/historije nego štiva koja potpiruju mržnju među narodima. A ne zaboravite, udžbenici su idealno mesto za ideologije kojima se gomile vaspitavaju te nije čudo zašto se dešava sve što nam se dešava i zašto g.Izetbegović baš u ovom trenutku.
No, ima nešto mnogo lepše što želim da podelim sa Vama mojim dragim prijateljima koji zavire u po koji od mojih tekstova – da li ste znali da je Googl osnovao potkompaniju koja se zove «Kaliko» čiji je cilj da reši problem smrti. Od dve milijardi dolara sa koliko Googl raspolaže, odvaja 36% za naučne projekte na raznim poljima biologije među kojima su i projekti produžetka životnog veka. Bil Maris, predsednik Googl-ovog investicionog fonda, iskreni vernik u besmrtnost o istraživanjima i projektima kaže «ne pokušavamo da osvojimo svega nekoliko metara terena, nego da pobedimo u utakmici» Maris smatra da je bolje živeti nego umreti, a šta Vi mislite? Nije Googl usamljen u ovim istraživanjima, bogate zemlje ozbiljno rade na projektu besmrtnosti. Ništa nije nemoguće imajući u vidu razvoj nauke i tehnologije. Drugo je pitanje da li se nama takav koncept dopada ili ne, ali mi smo potpuno nevidljivi na karti moćnih sila. Kao zemlja ili zemlje koje su nekada bile zajedno, ne postojimo, a znamo i zašto ne postojimo?!
Imamo pravo na sreću, imamo pravo na slobodu izbora, ali kako kaže Harari «…ko bi želeo da živi u večnom jadu?»
Vratimo se vrednosnom sistemu, o kulturi je nezamislivo govoriti bez njenih vrednosti. Znamo šta znamo, svako od nas veruje u po nešto, ali da ne bi govorili da je život tamo negde, oglasimo se bez straha, život je ovde i sada!
Uncategorized
Da se razumemo – poštujem struku iznad svega, poštujem lekare iznad svega jer oni čuvaju naše zdravlje, jer moja tetka je bila najbolji lekar internesta za koju su govorili “dr. Semić leči ljude rečima”, moja sestra Jelena, moj andjeo, spašava i produžava živote onima koji se bore sa najpodmuklijim bolestima, moja kuma Branka omogućava ljudima da se bez bolova kreću, da život svoj čine podnošljivim, bez konsultacije sa dr. Ljubišom ne donosim nikakvu odluku kada su moji trombovi u pitanju…Imam divne prijatelje (ako počnem da ih nabrajam plašim se da ću nekoga izostaviti pa ne želim da se tako nešto desi) koji obavljaju jedan od sigurno najhumanijih poslova, brinu o našem zdravlju i bez njih naš život je nezamisliv. Medjutim, politika je učinila da se ČOVEK oseća poniženim, bezvrednim, sve ove divne ljude je ponizila a nas obične smrtnike podelila na poslušne i neposlušne. Zašto je neko neposlušan? Da li je neposlušnost ako neko ima sumnju, a nauka je i postavljena na sumnji, na stalnom preispitivanju?! Vakcina – ruska, kineska, evropska… alooooooo….Molim medije da prekinu sa vakcinalnom histerijom jer ljudi nisu stoka koja ide na žigosanje! Ako smo sve vreme pandemije slušali da je mnogo toga nepoznato u odnosu na virus, zašto bi sada za tako kratko vreme sve bilo jasno što se tiče vakcine?! Da li je dovoljno izreći – treba se vakcinisati? Nije dovoljno! Pretnja koja se odnosi na putovanja je vid psihičkog zlostavljanja pošto virus nema svoj karton a nema ni svoj pasoš. Toliko je sitan da prolazi i kroz zaključana vrata. Zaključavanja i izolocija su budalaština par ekselans. Dosta maltretiranja! Dosta ucene! Vakcina nije dovoljna ako ne promenimo klik u svojoj glavi, ako ne počnemo da brinemo o svom zdravlju, svom organizmu, porukama koje nam telo odašilje, načinu ishrane kao i okruženju u kome živimo. Ako pijemo zagadjenu vodu, udišemo zagadjen vazduh, hranimo se ne – organskom hranom, hoće li nam pomoći vakcina da sačuvamo svoje zdravlje?! Vakcina kao i svaki lek … jedno pokriva, a drugo…???Juče sam pisala o zabludama levice i desnice, potrebni su nam ljudi kojima će se verovati, koji nas neće psihički zlostavljati raznim ideologijama, potrebni su nam ljudi koji će se baviti potrebama čoveka. A onda se društvo neće deliti na poslušne i neposlušne. Neće biti govora o takvoj podeli, govoriće se o potrebama , naučnim otkrićima koje će uticati na poboljšanje naših života. Do tada… vakcina je OK ali morate poraditi na sebi, bez zadovoljenja tog uslova, vakcina nema mnogo smisla.
Blog post
Ljudski mozak je neverovatan, šta je u stanju sve da projektuje, osmisli, kako nam oblikuje misli, diktira ponašanje…Njegovo veličanstvo MOZAK! Koliko ga potcenjujemo, ne obraćamo pažnju na njega, sjetimo ga se samo u slučajevima kada čujemo da je neko imao moždani udar ili obolio od demencije. Kada nas boli glava, mislimo na cjelokupnu glavu, njenu spoljašnjost a ne na dijelove mozga. O čemu se radi …neznanju, površnosti, nezainteresiranosti ili možda gluposti? Nikada nećemo priznati glupost jer smo puni sebe, mislimo da smo najpametniji, najljepši i najbolji. Samokritičnost se izgubila u moru društvenog prostakluka. Šta se to dešava u nečijoj glavi ako javno izjavi, napiše da nekoga mrzi? Kada god čujem riječ «mržnja» osjetim jezu, strah mi obuzme tijelo i dušu jer pomislim na najgore, na uništenje drugoga, neprijateljski odnos prema drugome, fizičku likvidaciju, emotivno, psihičko i socijalno uništenje. Šokirana sam naslovom knjige Francuskinje Pauline Harmange «Moi les hommes, je les déteste” (I Hate Man), “Muškarci, mrzim vas”.
Pročitavši članak u Jutarnjem listu koji je osvrt na knjigu, zaguglah da vidim o čemu se radi. Mlada 26.godišnja Pauline Hermange spisateljica, blogerica objavila je svoj misandristički manifest. Želja da je čitaju samo prijatelji nije ostvarena, prvo izdanje od 450 primjeraka je razgrabljeno, do sada je prodato preko 2 500 primeraka, a u pripremi je izdanje za svjetsko tržište. Francuska se podigla na noge. Pri tome, Pauline je jedna vrlo simpatična mlada žena udata za muškarca kome vjeruje, koji ne spade u muškarce koje mrzi. Stalno se vraćam na njen lik i na njemu ne vidim trunku mržnje. Kratko potšišane kose, vedrog lica, krupnih očiju, pravilnog nosa i divnih filmskih usana …sve to govori nešto sasvim drugo od onoga što ova mlada žena piše, a piše ono o čemu razmišlja i što je u dobrom zaokupljuje. Knjiga se poziva na statistiku iz 2018.godine koja pokazuje da su 96% osoba osuđenih za nasilje u porodici bili muškarci, a 99% osuđenih za seksualno nasilje takođe bili muškarci. Podaci koji se sigurno ne razlikuju drastično kod nas i u evropskim zemljama, ali opet …postoji li druga riječ koja bi zamijenila riječ “mržnja”?
Pišem o ženama, želim tekstovima da ih potaknem na možda jedan novi način razmišljanja, borim se za njihova prava, želim curama da prenesem da je važno obrazovati se, ali volim muškarce i vjerujem u muško-ženske odnose. Pretpostavljam da u knjizi ima priče o patrijarhatu, poslušnosti djevojčica koje odrastaju u poslušne i pokorne žene, opisi da su muškarci lijeni, sebični, kukavice…ali sve sam to već puno puta pročitala, slušala, mnogo toga i doživjela ali opet ne mrzim, mržnja mi je strana.
Nakon ovako agresivnog naslova, stajem u odbranu muškaraca. Mržnjom se ne dobija rat, mržnjom se vodi rat, a ratove više ne želimo i nećemo voditi.
Otvorimo pitanja zašto muškarci ne žele da razgovaraju o feminizmu? Feminizam nije bauk i neće im nauditi, možda će samo malo uvesti reda u haos koji je zavladao?! Educirajmo ih suptilno, lagano, patrijarhat nije od juče, duboko je ukorijenjen u našem društvu. Njihovo odbijanje ove teme je odraz naše dvoličnosti – kada nam odgovara da budemo mažene i pažene, da nam se prizemne želje ispunjavaju tada nam ne smijeta patrijarhat, a kada hoćemo da proguramo svoja prava, onda smo ljuti protivnici patrijarhata.
Otvorimo pitanje grubosti…neće vjerovati jer ni sama nisam vjerovala kada mi je suprug rekao “ti ne znaš da postoje grube žene”. Da , nisam znala, odnosno, nisam razmišljala da žena uopće može biti gruba, a eto…može. Da li se muškarci povlače možda iz razloga loših iskustava, a mi ih nazivamo kukavicama?!
Otvorimo pitanje ženske narcisoidnosti… pogledajte samo društvene mreže, napućena usta, raspuštene kose, haljine koje ističu svaku oblinu ili druga krajnost su polunaga tijela i poze koje šalju poruke da su dovoljne same sebi. Pa koji muškarac će prići takvoj curi? Pravi muškarci vole čednost a ne na izvolte. Čednost ne može da izumre ma u kom vijeku živjeli!
Reći ćete da su i muškarci narcisoidni, umišljeni, pokazuju svoje mišiće po društvenim mrežama…tačno je i oni su baš takvi ali lakše se mogu dovesti u red od nas. U dubini svog bića mislim da je muško ponašanje samo odgovor na naše ponašanje.
Muškarci su lijeni kažu žene, a znate li koliko ima lijenih žena…zašto uvijek gledamo u drugoga, zašto ne pogledamo sebe u ogledalu?
Muškarci su agresivni, jesu agresivniji su od žena ali ima i agresivnih žena. Sve više žena trenira boks, da li ste to znali 🙂 a nekada je to bio isključivo muški sport?!
Borba između muškaraca i žena nije borba između dva ljudska bića, to je borba dvaju ega . Tamo gdje ego dominira, nema mjesta za ljubav. Ako se vratimo Frojdu koji je definisao mržnju kao stanje ega koje želi da uništi izvor svoje nesrećnosti, onda je naša Pauline u dubokom psihološkom problemu.
Možemo puno komparirati ali jedno je sigurno MRŽNJI prema muškarcima nema mjesta. Razgovarajmo, poštujmo se, njegujmo povjerenje i ljubav. I biljka uvene kada je ne zalivamo.
Jedva čekam da knjiga mlađane spisateljice ugleda svjetlo dana na našim prostorima, a do tada želim da vjerujem da je Pauline mlada naivna žena koju će život još dobro oblikovati.
Živjeli naši dragi muškarci!
Živjeli naši očevi, muževi, sinovi, prijatelji i po koji ljubanik 🙂 !
Živjela ljubav!
Blog post
Hrabrost smo vezivali uz junaštvo, epske narodne pjesme, učili su nas da hrabri ginu za naše bolje sutra. Ne mora se život položiti da bi bili hrabri i da bi drugi govorili o nama kao herojima. Budimo živući heroji i živimo život po svome. Nisu nas učili da se ljudi u životu razlikuju po razini hrabrosti. Nisu nas učili da je hrabrost živjeti slobodno. Nisu nam govorili o strasti koja život čini punijim, sadržajnijim, nekako pravim kako ga mi zamišljamo. Strast se ponajmanje vezuje za seks, a mnogi misle da je strast jednako dobar seks. Kakva zabluda. Sa koliko strasti uživamo u stvarima koje nas čine sretnim. Obično su to one sitne stvari jer samo one čine život pravim. Sa strašću kuhamo, spremamo slastice, organiziramo žurke, posjećujemo kazališta, kina, utakmice. Sa strašću kupujemo cipele, torbe, naočale. Sa strašću slikamo, pišemo, plešemo, sviramo, pjevamo… sa strašću putujemo da bi otkrivali nova mjesta, neke druge ljude, nama nepoznate običaje i različite kulture. Strastveni smo sakupljači umjetničkih dijela, antikviteta…Volimo sa puno strasti, a kada smo ljuti i tužni opet je u pozadini strast.
Strast savršeno ide ruku pod ruku sa hrabrošću. Hrabro je živjeti strasno, strast zahtjeva mnogo, mnogo više onog teškog izrečenog «NE».
Hrabrost je reći «NE» kada svi govore «DA». Hrabrost je govoriti istinu u društvu u kome puno puta ponovljena laž postaje istina. Hrabrost je donijeti odluku bez obzira na posljedice kojih smo svjesni. Hrabrost je izaći iz loše veze ili braka bez obzira na sve ono što smo zajedno stekli. Hrabrost je promijeniti stabilan posao za nešto što sanjamo i pojma nemamo na šta će naša avantura izaći. Hrabrost je začeprkati po sebi i ponašati se kako nam srce govori. Hrabrost je biti ono što želiš. Hrabrost je živjeti svoj san, ali ja sam baš ona iz Preverove «Takva sam kakva sam»
«…Kad imam želju da se smejem,
smejem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Što nije uvek isti onaj koga volim.
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena…»
U mojoj hrabrosti čuči strah od Vaših ocjena i riječi, ali prežive ću 🙂 jer «takva sam kakva sam» 🙂
Blog post
Dok se mnogi raduju praznicima, mene posebno rastuže što zbog godina koje su prohujale i saznanja o ljepoti kakav život može biti. Praznici su prilika za okupljanje obitelji, za razgovore, zbližavanje, praštanje…praznici nas na trenutak vrate vrijednostima. Na žalost, kratko traju i nekako brzo zaboravimo na izrečene želje. Ali ono što nas ne napušta a to su planovi za koje često čekamo početak nove godine, živeći u uvjerenju da će se od 1.siječnja desiti nešto što će naše živote promijeniti iz korena. Toliko očekivanja od 1.siječnja, a da li nam taj prvi dan u novoj godini donese baš ono što očekujemo? Naravno, da ne donosi ništa osim mamurluka i osjećaja da smo se prejeli. Da, baš prejeli jer uvijek ta trpeza bude ispunjena delicijama kojima teško možemo odoljeti i onda ide ona čuvena rečenica «Vraćam se svojim navikama čim prođu dani blagdana». A blagdana u Bosni i Hercegovini hvala Bogu ima koliko ti duša ište, pa ako je do prolaska blagdana, onda to malo i potraje. Naša obećanja ostanu na klimavim nogama, ali zato čula ostanu zadovoljena i sretna a stomak pun i pomalo nesretan J .
A onda ulijećemo u obaveze, gdje u toku dana žongliranjem promijenimo više uloga. U ranim jutarnjim satima dok ukućani spavaju smo u ulozi majke koja treba da pripremi i ostavi hranu za ukućane dok je na poslu, a u isto vrijeme smo i žene koje peglaju košulju ili spremaju garderobu koju bi muž trebao obući tog dana. Na posao stižemo kao vrlo zaposlene žene, «business woman», ako smo još u ulozi šefica, odgovornost je još veća. U toku dana, dobijemo dva do tri poziva od kuće pa se opet «prešaltamo» u ulogu majke, kćerke i supruge, tako da u toku radnog vremena odigramo četiri do pet uloga i to vrlo odgovorno, savjesno, baš onako kako se od nas očekuje. Sa posla se uredno vraćamo kući gdje nas po pravilu dočekaju djeca koja su željna svojih mama, muževi koji su željni pažnje, a i roditelji kojima treba nešto pomoći, a pažnje im nikada nije dovoljno. I opet ulazimo u ulogu kćerke, majke i supruge i tako dok sve ne otpratimo na počinak. Tek onda započinju obaveze jedne domaćice – peglanje, sudovi, čitanje i pripremanje za posao, pa tek kada sve završimo idemo na počinak. Šaltanje brzina baš kao šaltanje uloga je naša ženska neminovnost i umjetnost.
Naravno da se vremenom od svega toga umorimo i da nam je svega dosta. Žalimo se prijateljicama jer ukućanima ne vrijedi, oni ne vide šta je to što nas umara. Mame uvijek imaju odgovor kako su i one sve to radile i nikome se nisu žalile. Sigurno se nisu žalile ali velika je razlika u tim njihovim obavezama i našim obavezama. Vrijeme nekada i vrijeme sada ne može se ni u jednom elementu porediti. Važno je da sada naučimo lekciju koja treba da bude naša vodilja u godini koja je pred nama.
Prihvatimo činjenicu da ne možemo zadovoljiti sve potrebe našeg okruženja. Prihvatimo činjenicu da će bez obzira na sav naš trud uvijek neko biti nezadovoljan. Prihvatimo činjenicu da svaki period u životu prođe, tako da će i period iscrpljivanja proći samo se treba malo reorganizirati kako bi sa što manje posljedica iz njega izašli.
Odvojite vrijeme za sebe u toku dana i svima stavite do znanja da za vrijeme vaše kave sa prijateljicom ili za vrijeme yoge, fitnessa, plivanja ili ma kakve samo vaše aktivnosti, niste ni za koga dostupni. To je samo vaše vrijeme. Vjerujte, svi se priviknu na vaše obaveze samo treba biti u tome istrajan, ne popuštajte. Kada se pozabavite sobom, žongliranje i «šaltanje» ide puno lakše. Samo je važno donijeti odluku i okrenuti se prioritetima, a jedan od ključnih prioriteta ste vi sami! Kada jasno odvojite hitno i važno od hitnog i nevažnog ili važnog a ne hitnog i nevažnog i ne hitnog, vjerujte svi problemi lagano nestaju.
Danas je nekako vrlo IN imati svog coucha , on/ona bi trebalo da riješe ono što nas muči. Nema tog coucha koji će nam pomoći ako samo sebi ne pomognemo!
Predlažem da u novoj godini zaronite u jednu lijepu priču koja se zove «AUTOFAGIJA». Čišćenjem organizma od toksina, čistite svoj um, akumulirate jednu sasvim novu energiju i krećete na siguran put očuvanja sebe i svog zdravlja. Kao takvi biti ćete od koristi svima, a ponajviše sebi i svi oko vas biće jako zadovoljni.
Stvoriti ćete svoju rutinu, a ona je vrlo važna kod postizanja uspjeha. Kada svakoga dana ulažete napor, ponavljate određene stvari uspjeh je zagarantiran. Motivacija sa kojom ulazimo u novu godinu i očekivanja od nove godine treba da nas drže i u trenucima krize jer vraćanje iznova i iznova na početak sa jedne strane je gubljenje dragocjenog vremena, a sa druge strane budi sumnju u nama možemo li uspjeti.
Psiholozi nam preporučuju da bilježimo svoja postignuća kako bi održali motivaciju, a ja vas pozivam da prihvatite činjenicu da ste sami sebi najbolji prijatelj i da vas nitko neće podržati ako sami sebe ne podržite u svojim željama i namjerama.
I ne zaboravite, ušli smo u 2021.godinu, a 1. simbolizira jaku volju, odlučnost, individualnost, hrabrost i novi početak. Predstavlja Sunce i muški princip, desnu hemisferu mozga, intelekt, sve boje plamena te otuda veza sa neustrašivošću i akcijom.
Ne bojte se svojih želja, autofagija će vam dati dodatnu energiju da shvatite da je samo nebo granica jer kako kaže Bukowski «Čemu služi nebo, ako ne čovjekovoj težnji da ga dostigne?»
Blog post
Vrijeme je za životnu priču po svojoj mjeri
Želim da u Novu godinu svi ljudi ovoga svijeta uđu nekako pametniji, mudriji i zreliji, da djeca nikada ne progovore o ratovima, da ne uče u školama o ratovima i da ne dožive ratove, da ne bude gladnih na planeti Zemlji, da vjerski vjerodostojnici propovijedaju ljubav kako im svoje knjige nalažu, da se manu politike i svoj boravak i djelovanje vežu isključivo za svoje hramove, da sačuvamo prirodu iz koje crpimo život, da očuvamo rijeke, jezera i mora, da učitelji imaju najmodernija učila, da svoj djeci svijeta obrazovanje postane dostupno, da ljekari imaju najmoderniju opremu za liječenje, da starački domovi budu mjesta gdje će naše bake/none i deke dostojanstveno dočekati svoju duboku starost…
Želim svijet u kome uopće neće biti važno tko je predsjednik ili premijer jedne države, želim svijet u kome nećemo zavisiti od lokalnih šerifa i bjelosvjetskih prevaranata u odijelima političara, želim svijet u kome će jedina odrednica biti ČOVJEK bez obzira na boju kože ili nacionalnu i vjersku pripadnost, svijet u kome će vladati red i poštivati se Zakon, svijet u kome će najbolji kreirati društvene politike, medije koji će objektivno i stručno izvještavati…
Ne mogu gumicom prošlost da obrišem ali želim da čarolija zvana «ŽIVOT DOSTOJAN ČOVJEKA» započne sa novom godinom.
Posljednjih pet decenija, Nove godine su se dočekivale po hotelima, restoranima i kafanama, u svečanim haljinama i odjelima sa lijepo počešljanim frizurama, a kako je vrijeme promicalo dočeci su se lagano preselili u stanove i trgove. Dekor su činili borovi crveno-zlatne boje, svjećice, prskalice, svjetleće lampice, pokloni ispod bora umotani u najljepši karo papir sa velikom mašnom i naravno, bogata trpeza. Obavezna ruska salata, suho meso, pihtije, sarma, pečenje, bijela torta uz šampanjac…bila je to prava gozba. Svi su se radovali dočeku Nove godine, sa vjerom i nadom u bolje sutra pristizale su Unicefove čestitke na kućnu adresu sa svih strana svijeta. Kako su to samo bila lijepa vremena.
Ćiri bu …Ćiri ba…
Kako se pripremati za doček Nove godini dok jedni umiru na respiratorima, drugi ostaju bez posla, treći su gladni, ostaju bez krovova nad glavom…sa kim podijeliti radost ??? Uvjeti koje nismo mogli predvidjeti sasvim je normalno da stvaraju nelagodu i teskobu. Stres koji je vjerni pratilac novogodišnjih priprema je sada podignut na još veću razinu. Veoma je važno da ovog puta u prazničnom ozračju postavimo pravila u svom okruženju kako bi svi zajedno zdravi ušli u Novu godinu. Grlite samo one za koje mislite da su sigurni ako uopće takvih još ima. Šalove, kapice, pletene rukavice i donje rublje koje smo sasvim dovoljno nakupili tokom božićnih i novogodišnjih blagdana, zamijenite jonizatorima, osvježivačima zraka, nekom lijepom knjigom, šoljom za čaj uz mješavinu čajeva koju ćete sami osmisliti, šoljom za kakao uz organski kakao…sa malo pažnje učinite da santa leda počne da se topi u vama i vašim bližnjima.
Posegnimo za Feng Shui trikovima – očistimo kuću, očistimo svoje tijelo i duh. Duško Radović nam poručuje « Promenite šarke na prozorima svoje duše. Kad god ih otvorite, oni cvile.» Sve što vam ne treba, što je staro, pocijepano, ono što dugo ne koristimo izbacimo iz svog stana, napravite mjesto za novo. Nered blokira našu energiju. Izvadite iz kutija sačuvan novogodišnji nakit i uredite prostor, odagnati ćete loše misli i dom će vam zablistati. Glavna tajna je da u ponoć kada dočekamo Novu godinu, otvorimo prozore i poželimo dobrodošlicu novoj godini. Ispraćamo godinu pacova, godinu štetočine, velika šteta je nanijeta čovječanstvu i planeti Zemlji. Sada ulazimo u godinu bika, poželimo mu dobrodošlicu. Znamo da ga ne smijemo iritirati jer bik se tada naljuti i jako je opasan, treba biti dobar prema njemu i biće nam dobro. Njegova tromost ne smije da nas iritira, dovoljno je da budemo zahvalni što smo izašli živi iz ove godine i da polako sa puno strpljenja idemo u susret novim događajima.
Ova naša retrospekcija je zapravo Čehovljeva priča «Prvi čin može da napiše svako, drugi pisac, a treći samo genije.» Vjerujem da u svakom od nas čuči mali genije, probudimo ga, napišimo taj treći čin u kome ćemo zaigrati glavnu ulogu. Vrijeme je za životnu priču po svoj mjeri.
Naviru mi slike djetinjstva, okićenih borova i svih muzičkih instrumenata koje mi je donosio Djed Mraz. Kada sam zapalila kuću svjećicom sa bora, nesvjesna da sve gori oko mene pjevala sam Čolinu «Gori vatra», a sada svi skupa zapjevajmo «Glavo luda»
Glavo luda,
sve se mijenja,
šta će nama izmirenja,
ako nije srce vruće,
sve je nemoguće.
I ko ne želi,
da se mijenja,
vole ga iz,
sažaljenja,
pamti to,
za ubuduće,
jer sad je nemoguće!
Promjenila riba more,
rob čuvara,
zvijerka gore,
kožu zmija, duga boje,
a ti,
samo
tjeraš svoje.
I zavede me,
u bespuće,
živjeti je nemoguće,
nemoguće znaj!
La la la la la la la la la la la la la la ….
SRETNO U NOVO LETO!