Uncategorized
Uncategorized
Blog post
«Kada ja umrem i kada umru svi koji su mene poznavali,
biće kao da nisam ni živeo»
Džek Niklson
Kako su godine prolazile ili preciznije ali i mnogo tužnije, kako su godine pristizale, a nisu pitale za dopuštenje, strah od onoga što neupitno dolazi bivao je sve realniji. Sve više je bila obuzeta porodičnom sagom i porukama koje su se prenosile, a da zapravo nisu ni bile izrečene. Sve više se zatvarala u sebe. Da li se to Marijanca sudarila sa sobom ili je samo sve «tesnija koža» tražila svoje odgovore? Odrastanje u neverovatno spojivom i neverovatno održivom, a ipak spojivom i do kraja održivom okruženju podrazumevao je život po nepisanim pravilima i po «najboljem» modelu, a sve iz «najboljih namera». Neko ti sjebe život iz «najboljih namera» i to je OK? Sve što je trebalo biti jednostavno, sa nekim laganim sledom stvari, moralo se začiniti sa malo životne gorčine kako bi postalo komplikovano, jer samo ono što je komplikovano bilo je ozbiljno i važno. Sa tako komplikovano postavljenim stvarima mogli su se nositi samo odrasli za koje je bila rezervisana ozbiljnost i precenjena važnost. Svaki nedeljni ručak bio je pikantno začinjen svojom težinom. To nešto važno i teško bio bi «neko» ili «nešto» kao tema nedeljnog ručka, inače bi bilo dosadno. Epilog ručka je unapred bio poznat, nakon deserta koji je pravljen specijalno za «mamu» jer «mama baš to voli», svako se vraćao sebi odlazeći u svoje carstvo snova. Bilo je to vreme kada je iznad svega bio važan društveni status. Na lestvici prioriteta bilo je svega onoga što čini nobl – plemićke krvi, naobrazbe, otmenog ponašanja, odabranog kruga ljudi i zatvorene zajednice. Osećanja na društvenoj lestvici nisu imala šta da traže. Pitate se žašto, vrlo je jednostavno, osećanjima diriguju emocije koje je teško kontrolisati, najčešće nisu u harmoniji sa razumom te predstavljaju ozbiljnu pretnju da naruše godinama stican ugled i tako željeno mesto na lestvici uglednih obitelji. Biti tuđin, a popeti se «visoko» značilo je pažljivo slagati životni pazzle, komad po komad, detalj po detalj. Nije bilo jednostavno, sudarale su se želje sa mogućnostima, prilike sa neprilikama, sudarale su se kulture, sudarali su se svetovi. I mnogo godina nakon Olge i dalje odzvanjaju njene reči, odnosna njena jasna poruka, ostavljena unukama i praunucima u amanet: «vi nikada ne smete zaboraviti ko ste». Baš to «ko ste» Marijanci pravi problem i čini njenu kožu tesnom.
Sintagma «najbolje namere» to «prekomplicirano» vremenom smekša, damu neki patinasti, vragolasti davno zaboravljeni šarm, učini ga jednostavnim i vrlo simpatičnim. Taj vragolasti šarm još se samo može naći u sve bleđim sećanjima, starim filmovima Henfri Bogarta, muzici sa već davno zaboravljenih gramofonskih ploča u kućama starih gradskih porodicama u kojima se za rođendane i novogodišnje praznike i dalje ispija šampanjca iz isto tako zaboravljenih kristalnih šampanj čaša uz londonske štangle čiji se originalni recept može još samo pronaći na požutelim stranicama nasleđene kuvarice od prabake. To «prekomplicirano» u trenutku kada se ogoli postane tako jednostavno i banalno, a mnogi su patili i nesretni bili zbog «najboljih namera». Da, patili su i patnju su prenosili u nasleđe svojim još nerođenim potomcima baš kao zapisan genetski kod od koga se ne može pobeći.
Nekada joj se činilo kao da je pokupila svu težinu svojih predaka i onih sa zapada i onih sa istoka koji su se sreli u zemlji o kojoj nisu sigurno ni sanjali ni razmišljali kao obećanoj zemlji. Jednostavno, desilo se. On lep kao Apolon, plavih dubokih očiju , a ona, vitkog stasa, bele puti sa plavim očima ali izrazito strogog pogleda kakva samo može biti ćerka jednog kozaka. On ni sam nije znao da li je Italijan ili Slovenac jer Šturje je pripadalo Italiji, a kasnije Sloveniji. Ona je jasno znala odakle je, stigla je iz Jelizavetpolj u Azerbejdžanu , ali ko je, to je već bila teža odrednica. Otac vojnik, kozak, služio caru Nikolaju, a majka poljakinja, plemićke krvi. Sudar svetova između Nikolaja i Janjine, a u Olgi…samo je ona znala šta je unutra. Ali jedno je sigurno, od Janjine počinje saga o «najboljim namerama».
To “unutra” je unelo pometnju sa kojom se treba izboriti, kao da joj je u nasleđe ostavljen zadatak da završi priču sa «najboljim namerama» kako bi svoje naslednike oslobodila tereta i stege koje su obežile sve njihove živote. A da je bilo samo malo više mudrosti, hrabrosti, želje… da ih lični komfor kao zajednički imenitelj nije zaveo, verovatno bi sve bilo drugačije.
Blog post
SEKS JE LIJEK ZA SVE FRUSTRACIJE
Svet je baš nekako okrenut naglavačke. Ono što bi trebalo da bude gore je dole, a ono što bi trebalo da bude dole je gore. I ti se sada snađi i reci šta je valjano i ispravno. Ne smijem se više pričama kojima se drugi grohotom smiju. A i ne čudim se više njihovom grohotu, samo konstatujem da smo različiti svjetovi. Jesam li to izgubila smisao za humor ili sam samo ostarila? Ne gledam ni seriju koja je proglašena za hit zato što mi se nešto posebno dopada već je gledam jer ne mogu da shvatim da se sa oduševljenjem prihvaćaju narativi spletkarenja, preljube, laži i obmane. Seks bez ljubavi, muška sirovost i ženska napaljenost, požuda, požuda i samo požuda… i to je hit serija?! Gledam tako, zanima me dokle može da traje radnja bez sadržaja kao što me zanima taj svet koji sa velikom strašću prepričava svaku pogledanu i doživljenu epizodu, a sa ništa manje strasti ne iščekuje svaku narednu. Gdje je u tom metežu ljepota koju ne vidim?

Kriza srednjih godina je OK ali…poruke tipa muškarac srednjih godina, šarmantan, obavezno poslovno uspješan osvaja curu koja ima godina koliko i njegova kćer ili pak žena koja odlazi u krevet sa poslovnim partnerom svog supruga, da li je to nova normalnost koju treba prihvatiti? Moja Ti…nešto mi tu baš nema ljepote.
Razumijem da muškarci ne vole plačljivu, zapuštenu, dosadnu, džangrizavu i depresivnu ženu ali ona nije kriva za utjecaj hormona u obaveznoj menopauzi i osjećaja zapostavljenosti. To su osjećaji o kojima se ne govori, a Ona baš to želi. Samo želi da bude primećena. Razumijem i ženu koja ne voli da joj muž izlazi sa svojim društvom dok ona sedi kod kuće, čuva djecu i zabavlja njegove roditelje ili ne voli njegovu opsesiju fudbalom opet zbog zapostavljenosti ili joj možda smeta njegovo naprsno dotjerivanje, miris novog parfema i malo izmijenjeno ponašanje.
Sve razumijem, prava ljubav se desi ili ne desi, a svi žudimo za njom. Mislimo da nam se desila kada smo pristali da dijelimo zajednički život , a zaboravljamo da u toj mladosti zapravo i ne znamo šta je prava ljubav. To nešto što nam se desilo nekada je bila zaljubljenost, zgodna prilika da se ostvarimo kao roditelji, da postanemo odrasli i važni jer odrasli su važni, pitaju se. A onda, ako se desi ljubav, onda tek shvatimo šta je to bilo nekada i tada nastaju problemi. Hemijsku reakciju je teško zaustaviti kada započne, a biologija je ozbiljna nauka.
Samo ne razumijem zašto su turske sapunice trebale biti zamijenjene domaćim sapunicama? Toliko utrošenog novca za nametanje novo normalnog obrasca muško-ženskih odnosa? Na žalost, medijska rehabilitacija nemorala je zajednički imenitelj društvima koja ne znaju ni gdje su pošla ni gdje su došla.
Komplicirani su muško – ženski odnosi. Traže razgovor, razumijevanje i poštovanje. Na žalost, razgovori se sve češće pretvaraju u monolog ili pri pokušaju uspostavljanja dijaloga utrkujemo se da ispričamo svoju priču. Ne čujemo, ne slušamo, više smo zainteresirani za svoju priču nego za svog sugovornika ali ne zbog toga što nas drugi ne zanima već zato što želimo biti saslušani a potpuno zanemarujemo da i drugi isto žele. U želji za ljubavlju postali smo sebični a nije nam to bila namjera. Ne snalazimo se u artikulisanju osjećanja.
Moja Ti, zašto je tako teško biti iskren? Seks je lijek za sve frustracije.
Blog post
Koliko još prošlog mjeseca prisustvovala sam pravom verbalnom boks meču između milenijumske generacije i generacije ranih 70 -ih. Oni se ne razumeju a govore istim jezikom. Mnogo ružnih reči i poruka je razmjenjeno, a pri tome niko se tu ne ispričava niti pokazuje žaljenje za ružno izrečeno. Na žalost, ne vidim da će se išta i promjeniti sve dok jedni ne izumru a drugi ne zauzmu njihove položaje. To je matrica od koje se ne odustaje. Danima sam se osjećala loše jer u mom poimanju svijeta, autoriteti još uvijek postoje i treba da postoje.
Koliko juče, suočila sam se sa instant obrazovanjem neformalnih zvučnih škola u kojima se savršeno prodaje magla za velike novce. Naslućivala sam to negdje ali nisam željela da prihvatim baš zbog postojanja autoriteta, oni bi trebali biti čuvari integriteta. Međutim, proizvod je fenomenalno upakovan i svi su sretni i zadovoljni, i oni koji zarađuju i oni koji plaćaju. Školski primjer mekdonalizacije društva, radost bez žrtve. Kreatori ponude imaju isključivo finansijski interes kojim se stiče moć a njime gradi imidž na tržištu. Prodavci magle par excellence. A ovi drugi, korisnici proizvoda, sanjaju novac i moć koji treba da im omogući stječeni certifikat ili diploma. Zainteresovani su za proizvod ne zbog sadržaja već zbog stvaranja svoje nove slike u javnost. Važno je biti u javnosti, važno je biti slavan.
Ovo je vrijeme u kome svi igraju neku igru, u kome svi žele nešto postići, izvući korist samo za sebe.
Kako je IN instant obrazovanje , tako je IN i instant hrana. Mangu i avokadu, dodate rizi – bizi (ne misli se na grašak i rižu , već prazno, prazno 🙂 ) i gotov obrok. Smuti za doručak, poke za ručak, nema večere, čaša vina i u krevet. Instant hrana se naručuje preko mobilnih aplikacija. Naši milenijalci su opsednuti internetom i njegovim mogućnostima. Blogovi, vlogovi, influenseri, to je ono što privlači njihovu pažnju, oni vole zabavu i smijeh. Život doživljavaju na potpuno suprotan način od starijih generacija, ne doživljavaju ga ozbiljno. Teško im je da se u realnom svijetu dokažu i iskažu, oni govore nekim drugim jezikom. Rođeni su u vrijeme kada su se djeca još uvijek uspavljivala uz bajke, tako su nametnuti snovi i mašta iskorišćeni kao saveznici na društvenim mrežama. Slušati dobru priču, ispričati dobru priču, prikazati dobru priču je ono što privlači pažnju.
Kod djevojaka je ozbiljno prisutna opsednutost lažnim sjajem, lažnim glamurom, “životom na izvolte”, instant sexom, snovima o instant zaradi, moći, ljubavi i imidžu. Sestre Kardašijan su uvele selfi na društvene mreže, diktiraju modne trendove i uz put skupljaju milione neradeći ništa zahvaljujući pratnjama i lajkovima. Dobro su se primile na našim meridijanima te tako i mi postadosmo bogatiji za influenserice, kakva sreća 🙁 Nema mjesta odakle nam ne šalju fotke ovakve i onakve, nisu gadljive ni na klozetske šolje. U njihovim glavama samo jedno je bitno – biti slavna. Kakav moždani hendikep.
Na Netflixu se prikazuje odlična serija “Projekat Ana”. Istinita priča o predstavnici milenijalaca koja sanja tipičan američki san – postati slavna i bogata. Poreklom od ruskih emigranata koji žive u Njemačkoj, “naslednica” Ana Sorokin je prevarila najuticajne ljude iz svijeta bankarstva i umetnosti. Život bogatašice je prikazivala na Instagramu sa putovanja, boraveći u skupim hotelima i posetama najskupljim restoranima. Njen san je bio stvaranje umetničke fondacija . Strast koja je Anu vodila kroz projekat govori o upornosti i sugestivnosti koju imaš kada nešto jako želiš. A onda se namesti da upoznaš prave ljude na pravom mjestu koji su spremni da pomognu jer vide svoj interes. Interesantno je da u prevarama koje je činila nije bilo manipulacije, Ana nikoga nije primoravala na nešto što ne žele, niti je bilo koga ucenjivala. Tipična predstavnica generacije, hladna, otresita, brzo misli, brzo donosi odluke, bez mnogo emocija. Međutim, postoji i ona druga ranjiva, dečija strana kojoj suze ni vriska nisu strane.
I ovdje je prikazan taj interes za dobrom idejom jer svi žele izvući korist. Na kraju kako to obično i biva, miševi pobegnu u rupu a glavu gube naivni. Obavezno pogledajte ovu priču, Ana Sorokin je ozbiljno uzdrmala najmoćnije ljude Amerike.
Na žalost, ovi novi klinci, ne znaju za Đoletovog dedu koji ore nebeske njive, a ni za baku koja čuva sve stvari i sliku njihovog sveca. Kroz maglu se sjećaju, ne mare za prošlost, cilj im je budućnost.
Plašim se budućnosti bez duha i emocije. Kada bi samo na trenutak ove generacije stale i porazmislile o stihovima…
“Niko ne zna šta ga čeka, dan šta nosi
svako juče ostavlja nam trag u kosi
doba prošlo i buduće, priča ista
sve što sija i ne mora da zablista.
Odiseja, odiseja,
staza trnja ili staza orhideja
odiseja, odiseja,život, to je samo nova odiseja.”
Blog post
Život u vremenu kakofonije i nije neki život. Jako retko čuješ nešto pametno jer zapravo i nemaš od koga da čuješ. Oni što buče i uče ni sami sebe ne čuju jer da čuju sakrili bi se u mišiju rupu. Oni koji bi imali šta da kažu su zaćutali. A kome bi trebalo šta i da kažu, kada se u kakofoniji i tako ništa nečuje.
Ne čuju se glasovi ozbiljnih profesora univerziteta koji govore o vraćanju svojih diploma, ne vide se redovi za vakcinaciju u kojima su mladi i stari, srednje kategorije gotovo i da nema. Oni koji vraćaju diplome su poniženi. Mladi čekaju u redovima za vakcinaciju da bi zbrisali iz zemlje, a stari, uplašeni za svoje živote u želji da još koju godinu prožive. Danas dekica pita doktorku na vakcinaciji “da li Vi nama stvarno dajete vakcinu?” Nepovjerenje i strah obelježavaju 21.vijek. Pretužno.
A koga je briga za jedne, druge i treće??? Nikoga. Kako bi Juvenal rekao “PANEM ET CIRCENSES” (hljeba i cirkusa) dajte narodu i to je dosta.
Doduše, hljeba je sve manje, ali zato cirkusa nikada više. Društvene mreže su preplavljene fotografijama i riječima podrške Novaku Đokoviću. Uspeo je Novak i Vučićev referendum da stavi u drugi plan, a Bosanci i Hercegovci su zaboravili na sankcije i huškačke politike. Ipak je Novak reket broj 1. u svijetu, a narod to voli, voli pobjednike.
I sve bi to bilo OK da i ovoga puta nije poražena nauka. Postovi sa društvenih mreža i teorije zavjere su iznad nauke. Vrlo interesantno istraživanje u Crnoj Gori 2019.godine je uradila agencija IPSOS za UNICEF na uzorku od 1030 ispitanika[1]. I…rezultati su poražavajući “Svaki peti građanin/građanka vjeruju da su tekstovi o štetnim efektima vakcina na internetu tačni.” Medijski smo nepismeni, a medicina je ozbiljna nauka!
Kako ostati normalan? Da Vas pitam, koliko u toku dana života odživite, a koliko uloga odigrate? Uloge više nisu rezervisane za umjetnice i umjetnike, svako od nas je savršeni glumac/ica, uspjevamo da od nikakvog života napravimo nekakav život.
Ujutru se probudim kao supruga, do večeri sam mama psiholog, kuvarica, spremačica, blogerka, profesorica, medicinska sestra (hvala tati što je insistirao da završim dve godine med.škole, ono famozno usmereno obrazovanje) i navečer opet završavam sa ulogom supruge. Odživim život svoje čukunbake, prabake, bake, tetke i mame…zajedničko za njih je ljubav, požrtvovanost, pravednost i duboka tuga.
Prihvatanje i “šaltanje” iz uloge u ulogu i nije neki život. Velika je to zbrka. Ne ide to tako sa emocijama. Emocije su znate one niti protkane unutar nas, emocije su ono kada Vam se koža naježi ili Vas prođu žmarci zbog nekih riječi, nečijeg pogleda ili dodira, kada plačete i kada se smejete, kada galamite i kada ćutati. Emocije ne pitaju za vjeru, naciju, boju i jezik, dokaz je Novak Đoković.
Istina je da emocije zamagle puno toga na svom putu. Šopenhauer svijet razumije kao predstavu i kao volju. Svako od nas igra u nekoj svojoj predstavi, a volja je u nama, ona je sama za sebe.
Tekst završavama citatom sjajnog profesora Mihaila Đurića “Grčka tragedija je odigrala važnu ulogu u procesu samoosvešćenja grčkog čoveka, da je upravo on kroz nju i zahvaljujući njoj došao o svesti o sebi i svojim najvišim mogućnostima.”[2] i postavljam svima nama pitanje:
“Hoćemo li mi na nekom od krajeva ipak nešto naučiti?”
[1] https://www.unicef.org/montenegro/price/medicina-ne-donosi-zaklju%C4%8Dke-na-osnovu-fejsbuk-postova
[2] Niče i metafizika, str.293
Blog post
Mislite da je lako pisati?! Ne budite deca, nema teksta bez duše, bez patnje, bola i ljubavi.
Nema teksta bez duše, zapamtite. A duša…znamo li gde je? U filmu „Toma“ , Toma skida košulju i pokazuje na srce, a kod mene…kod mene je negde u dubini grudnog koša, tu negde, duboko, duboko u meni. Sigurna sam da je kod svakoga od vas duša na nekom posebnom, samo vašem mestu. U svojoj dubini krije sve vaše tajne.
Pišem kada se probudi patnja.
Patim za prošlim vremenima, bozadžijama i sodadžijama, kaldrmom, kafanskim i uličnim sviračima, neprežaljenim ljubavima, dragim ljudima koji su obeležili moj život, koji su mi preneli svoj duh. Poslednjih dvadeset godina slušam o uključivanju Roma….ej bre…kakvo uključivanje Roma, to su moja braća i sestre. J…ti proklete i prljave novce Evrope i njihov kapitalizam. U mom životu nije bilo veselja, pesme, bez braće Roma i sestara Romkinja. To se tako danas zove, a u moje vrijeme bili su to moja Ajša i moja tetka Ljilja i moj Medo i čika Arif koji je doneo najdivnije crvene ruže koje se sam ikada videla u životu na sahranu mog dede. Koračao je tako ponosno u svom crnom odelu i beloj košulji…moj čika Arif. Nisu to bili Romi, to je bio naš rod, naš rod najrođeniji. Zajedno smo slavili, Tanjica je dobila ime po mojoj mami, zajedno smo tugovali i plakali… Reditelj Aleksandar Petrović ih je opisao kao „najtajanstveniji narod u istoriji, neuhvatljive kao vetar“ i nije bilo reči o inkluziji. Inkluziju su nam uveli rasisti, a nama kao da su svrake popile mozak i zaboravili smo sve što smo do juče živeli.
Tako sam tužna što ove današnje generacije ništa, ama baš ništa ne znaju. Dragi roditelji roditelja male dece….pričajte svojoj deci i unucima o sretnom detinjstvu, pričajte o Fatimi, Ajši….pričajte o vragolastim i vrcavim lepoticama, o krvi koja teče njihovim venama. Pričajte o plesu koje ste učili od njih, pričajte o tome kako ste im zavidele na sluhu, osećaju za ritam, kako ste kopirali taj pogled ispod obrve, a tek kako smo se divili njihovim rusim kosama. Zaboravili ste onu…
„Aj ruse koso, curo imaš,
žališ li ih ti?
Aman, da ih žalim,
ne bi ti ih dala
da ih mrsiš ti… “ .
Gde su kafane, stoljnjaci sa crveno-belim kockama, na stolu obavezan sifon sode i bokal vina…
“Kazuj, krčmo, džerimo, džerimo
Kazuj pusto kaldrmo, kaldrmo
gde mi dragi nestade,
što mi srce odnese, odnese…“
Pojma oni nemaju ko je Usnija Redžepova, ne znaju oni ni za legende Oliveru Katarinu i Bekima Fehmiua, za kultni film „Skupljači perja“. Kad pusti glas Olivera Katarina
„Aj Romale, aj čavale“ ne može da vam se ne digne kosa na glavi , da telo ne zatreperi…Nema pesme, nema reči bez emocije. Film je prikazan 1967.godine na Kanskom festivalu gde je osvojio dve svetske nagrade – FIPRESCI za režiju i Veliku nagradu žirija, a Velikom zlatnom arenom za mušku ulogu je nagrađen na 14.filmskom festivalu u Puli.
Bekim je šarmirao Širli MekLejn, šarmirao i osvojio svoju veliku ljubav Branku Petrić. O Bekimu je možda najslikovitije govorio i pisao Miljenko Jergović, pa vam preporučujem da sve što vam dođe do ruke iščitate i upoznate tog neodoljivog Albanca čiji je staccato hrvatskih i srpskih i bosanskih i crnogorskih rečenica ušao u kulturnu memoriju jedne zemlje i jednoga vremena, kako maestralno kazuje Jergović.
Olivera Katarina je tih davnih godina uradila sama sve što su 80-ih i 90-ih uradili Brena, Haris i ostali zajedno. Jedan Salvador Dali je kleknuo pred Oliveru Katarinu očaranom njenom lepotom i glasom, a njeno izvođenje „Đelem, đelem“ (romska himna) odjekivalo je poznatom pariskom dvoranom Olympia.
Ovo su priče koje treba da se nađu u školskim udžbenicima. Sve smo postavili naopako. Život smo postavili naopako.
Dovoljan mi je trenutak koji dođe sam od sebe, ničim izazvan…onaj kada u meni nešto zatreperi i počinje film. Dobrog vina uvek ima da probudi tugu i žal …
Mogu vam ispričati divne priče, ali verujem da svako od vas može da ispriča svoje divne priče samo se treba osloboditi, pustiti emocije i priče će same krenuti.
Blog post
Mjesto na kome sve maske padaju.
Mjesto na kome tigrica prelazi u srnu, a srna u tigricu.
Mjesto gdje započinju najljepše igre, gdje snovi prelaze u javu.
Mjesto usklađivanja pokreta i ritma.
Mjesto plesa kome osjećaji diriguju ritam.
Mjesto usklađivanja želja, požuda i fantazija.
Mjesto gdje strahove progutaju snovi.
Mjesto gdje se sklapaju najljepša i najslađa primirija.
Mjesto uspavanki, bajki … mjesto ljubavi.
U njemu sve miriše na nas.
Blog post
„Mi smo bića drugog reda“ kaže Vedrana Rudan. Ne slažem se. Volim da čitam Njene kolumne, volim žene sa stavom ali da su žene drugog reda, to nije istina. Živjela sam sve ove godine u zabludi tražeći u patrijarhatu razlog za položaj žene u društvu.
Ali ne…hajde da okrenemo taj ugao gledanja i ovako postavimo taj famozni niz: majka-sin-supruga (snaha) – sin. Majka je institucija, stub oko kojeg se svijet okreće. Prisjetite se priče svojih prijateljica koje su se noćima gušile u suzama jer „mama“ je figura koja joj zagorčava život. Mama je najbolja u svemu – mama najbolje kuha, mama najbolje sprema kolače, mama najbolje pegla košulje, nema ivice na rukavima, mama zna da liječi bolje od svakog doktora, mama se namučila u životu da bi On bio danas ono što jeste. Žena, supruga, za sto godina svog života ne može biti kao Njegova majka, ali Ona će imati istu ulogu kod svog sina. Obrazac se prenosi sa generacije na generaciju, sin bi trebao da oponaša svog oca koji je od malih nogu naučen da se divi majci. A onda, supruga od sina će imati isti problem kao njegova majka ali i njoj se u jednom trenutku smiješi uloga majke hrabrosti pod uvjetom da „izdrži“ na putu iskušenja.
I kada ovako pogledamo sliku dobro obrisanim očalama neće biti da je žena biće „drugog reda“. Itekako se pitamo, itekako smo važne, itekako imamo utjecaja samo je ipak nešto u nama te imamo potrebu da sebe prikazujemo kao žrtve. Mnoge dozvoljavaju ili se nađu u situaciji žrtve, nažalost, ali opet iz nekih drugih razloga . Obično je odgoj uzrok patnje i bola, a opet od koga, od majke. Ona nas oblikuje, postavlja standarde, kreira „svijet po našoj mjeri“, a onaj koji nas izvlači iz stega je otac, muškarac koji je bolećiv na svoju kćer koja će jednoga dana postati majka. Figura za divljenje i duboko poštovanje. Hajde da izvučemo tu ženu „između“ i da je osnažimo da ne igra ulogu žrtve već da igra ulogu jake žene, pa i ona ima svog sina koji će jednoga dana postati nečiji suprug, ili kćer koja će postati nečija snaha, supruga pa majka.
Uvijek smo uvučeni u nekakav trokut , da li sa majkom, najboljim prijateljem, vjerom, porocima, fudbalom, karijerom, ljubavnicom…trokut nas prati u životu. Kako kaže Marko (Dragan Nikolić) u filmu „Nešto između“, „Vrlo je komplikovano…Otvorena kultura, razni uticaji… Jugoslavija između Turske, Beča i Venecije“ E tako je i u našem trokutu, „nešto između“. Naslijeđe Turske, utjecaj Beča, a žal za Venecijom. Paša, kultura i ljubav, idu skupa , zar ne? Poveznica je žena. Između je žena. Nema ni paše, ni kulture, ni ljubavi bez žene. Ona je muza, velika inspiracija. Prisjetimo se samo Gale, Dalijeve vječne inspiracije ili Dore Mar, Pikasove tužne muze, ili naše čuvene Lenke Dunđerski u koju je smrtno bio zaljubljen Laza Kostić …sve one su umele da izazovu ono što je najpotrebnije umjetniku, bez čega je umjetnost nezamisliva – ljubav, bol, sreća, radost i patnja…zabranjena ili platonska ljubav. I sve to samo u jednoj ženi. Na ovogodišnjem festivalu u Veneciji, Zlatnim lavom za životno djelo je nagrađen talijanski glumac Roberto Benjini nama najpoznatiji po ulozi Gvida u filmu „Život je lep“. Nagradu za životno djelo je posvetio svoj ženi „Biti žena je misterija koji mi muškarci ne razumemo. Gručo Marks je bio u pravu kada je rekao “muškarci su žene koje nisu uspele to da budu”. I to je istina. Nisam uspeo da budem poput tebe, Nikoleta. Ako sam u mom životu napravio nešto lepo ili dobro, to je uvek bilo kroz tvoje svetlo. Naša je ljubav bila na prvi pogled, zapravo na večni pogled “
Dopada mi se ovaj prostor Balkana, ne mogu zamisliti život na nekom drugom mjestu. Uvijek neka borba, nadmudrivanje. Sila, snaga, ratnici, umišljeni spasitelji, naše mesije su obrasci nametnutoga ponašanja i kulture koja treba da bude jedini obrazac života na Balkanu. Tako se stvarna lažna slika patrijarhata.
Pustimo patrijarhate, matrijarhate i ostale obrasce vladanja. Savršeno gubljenje vremena u životu koji je i sam po sebi prekratak. Ne takmičite se, već uživajte i zapamtite: „Ako hoćeš da dobiješ igru, moraš da dupliraš ulog“.
Imate svoje sinove i kćeri, a i supruge ste! Dupli ulog 🙂
Blog post
Sanjala sam ozbiljan i odgovoran svijet, a onda sam se probudila i vidjela da je tako dosadno biti ozbiljan.
Shvatila sam da u tom svijetu nema života, nema cvijeća, ptica i rock’n rolla.
Shvatila sam da u tom svijetu nema snova.
Shvatila sam da se u tom svijetu rano umire.
Hvala mojim trombovima što me probudiše iz tog sna i vratiše me onom znatiželjnom i vragolastom djetetu koje voli i raduje se životu.
Hvala svim zluradim ženama i njihovim tračevima, probudile su uspavano samopouzdanje u meni – lijepa sam, dopadljiva, šarmantna, imam vragolicu u sebi i baš me briga kako me drugi vide, važno je kako sebe vidim 🙂
Hvala onim muškarcima koji me nisu razumjeli, koji su me se “bojali”, za koje sam bila “mnogo”, koji su me zaobišli, spasili su me dosade.
Hvala roditeljima što me nisu razumeli, to nerazumjevanje me vodi ka ličnom tronu.
Hvala mojoj Stefani što je #kulišicafulišica te mi otkriva “kuliša” svijet u kome je zajebancija najpoželjnija stvar.
Krpice se kupuju preko neta, stan je mjesto u kome se presvučeš i prespavaš, igra je moto života.
Ne postoje nametnuta pravila i običaji.
Interesovanja su okrenuta ka putovanjima, druženjima, filmu, muzici, slikama, knjizi…kultura će spasiti svijet.
“Kuliša” svijet postavlja visoke standarde.
Iznad svega cijeni znanje i visoko je senzibilan na pravdu.
Glupost, nevaspitanje, bahatost i laž su najveće pošasti “kuliša” svijeta.
“Kuliša” je biti svoj/svoja 🙂
Hm …visoki standardi, nema trača i politike, praznih priča i dosadnih ljudi.
Nije lako odreći se ustaljenog ritma i svakodnevice, nije lako ali je POTREBNO da bi se živjelo. Čak su i naučnici sa Rochester Medical Centra u New Yorku 2013.godine radili empirijsko istraživanje na populaciji od 15 do 56 godina kako bi sotkrili šta znači biti “cool”. I…baš kako sam opisala, “cool” osobe su društveno prihvaćene, buntovne i vrlo senzibilne.
Divno je biti živ i biti ja!
Kanite se mlaćenja prazne slame!
Živjela Stefana, živjele sve #kulišicefulišice !