Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Udruženje "Facultas za prosperitet mladih" upriličilo je danas u Sarajevu znanstveni projekt pod nazivom "Odnosi s javnostima i marketinška kultura u odgojno-obrazovnim ustanovama", a u okviru sedmog izdanja mozaičnog magazina uživo "Duga Presshura".
Uvodničar akademik Refik Šećibović smatra da je smanjenje očekivanog broja studenata, donacija i drugih izvora prihoda te istovremeni porast raznih troškova, izmijenjene potrebe studenata, očekivanja društva kao i povećana konkurencija i zahtjevi za unaprjeđenjem efikasnosti većinu odgojno-obrazovnih ustanova dovelo u situaciju da prihvate marketing koncept da bi ostale vitalne i relevantne u društvu.
- Međutim, mi još nemamo dovoljno razvijenu kulturu kvaliteta marketinga u odgojno-obrazovnim ustanovama niti planiranja obrazovanja. Najveći marketing je kad studenti mogu komunicirati s univerzitetima, a pojam student se promijenio u suvremenom društvu - kazao je akademik prof. dr. Šećibović.
Uvodničarka prof. dr. Marijana Šećibović govorila je o svojoj knjizi "Akademske veštine", koja promovira akademske vrline i govori o njima.
- Na taj način sam željela motivirati čitatelje da rade na sebi i osobnom razvoju, odnosno na istraživanje i samospoznaju. Znanost, umjetnost i vještina preduvjeti su za akademskog građanina. Mi smo nažalost u krizi, nemamo moralni otpor. Nama su neophodne službe za odnose s javnošću koje će prenositi informacije. Medije generalno ne zanima obrazovanje jer ne donosi profit. Mi zagovaramo strukovno obrazovanje novinara jer ne mogu svi pisati o svemu - kazala je prof. dr. Marijana Šećibović.
U okviru poetskog programa "Duga Presshura" pjesnikinja Ivana Krstanović predstavila je stvaralaštvo Jovana Jovanovića Zmaja, a profesor glazbe Enes Ibričević na gitari je izveo nekoliko skladbi iz klasičnog repertoara.
U okviru rubrike "Vječno zrele zelene melodije" urednik Marijo Pejić predstavio je naslovne glazbene tv špice kultnih ex-jugoslavenskih emisija za djecu.
- Osim što služi kao sredstvo zabave i opuštanja ili kao svojevrsna terapija, glazba je i izvrsno sredstvo komunikacije. U glazbenom kontekstu pošiljatelj je autor, odnosno izvođač. Primatelj je slušatelj, a prenesene informacije su zvučni efekt i tekst skladbe koji konstituiraju skladbu - kazao je Pejić.
Podsjetio je da su osamdesetih godina prošloga stoljeća poznati pisci i kompozitori pisali pjesme za djecu i naslovne špice za tv emisije za djecu koje su bile zabavno-edukativnog karaktera i značajne za razvoj svakog djeteta.
- Pozitivno su utjecale na sve djetetove sposobnosti (kognitivne, motoričke, afektivne, kreativne...), pomagale u razvoju njegove inteligencije, socijalnih vještina, empatičnosti, lakšeg izražavanja emocija i razumijevanja sebe i drugih te samopouzdanja - kazao je. Izdvojio je emisije poput "Kocka, kocka kockica", "Muzički tobogan", "Nedjeljni zabavnik", "Kolariću paniću"…
Organizator projekta "Duga Presshura" je Udruga "Libertas" u suradnji s Udruženjem "Planet poezija", a pokrovitelj Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS. Projekt je podržala Fondacija Schüler Helfen Leben.
(Vijesti.ba / FENA)
Medijski sadržaji
Visoka škola za turizam i menadžment Konjice je osnovana 2012.godine sa željom da bude strukovna škola koja će pripremati studente za posao. Na čelu ove visokoškolske ustanove nalazi se dekanesa prof.dr Marijana Šećibović, sa dugogodišnjim iskustvom u obrazovanju mladih, kako visokom , tako i srednjem.
Okvirni zakon o visokom obrazovanju BiH ne poznaje strukovne studije, te smo se tako osnovali kao Visoka škola, ali od svoje ideje nismo odustali. Okrenuti smo tržištu rada i studentu koji sa ove visokoškolske ustanove izlazi sa kompetencijama koje se traže za turizam i hotelijerstvo. Koliko se razlikujemo od ostalih visokoškolskih ustanova koje se bave turizmom, govore studijski programi – Geoturizam, Komunikologija i turizam i Menadžment u turizmu.
O programima i kompetencijama koje se stiču možete se detaljno upoznati na web stranici www.vstim-konjic.ba , a o našoj originalnosti i spoznaji šta turizmu Bosne i Hercegovine nedostaje upravo govore studijski programi Geoturizam i Komunikologija i turizam. Za rukovodstvo i profesore Visoke škole za turizam i menadžment Konjic, obrazovanje je ozbiljna stvar te ulaganje od strane studenata i njihovih roditelja amortiziramo znanjem i vještinama koje otvaraju vrata poslodavaca. Osnovna djelatnost Visoke škole je visoko obrazovanje, ali i kratke obuke iz oblasti mekih vještina koje se organizuju putem posebnog projekta Sarajevska škola poslovnih vještina Marijana Šećibović (www.sspv.edu.ba).
Smatramo da je naš kurikulum sa jasno definiranim vještinama i kompetencijama koje se stiču po završetku obrazovanja naša najveća prednost. U svom radu posebno sarađujemo sa organizacijama i privrednim subjektima vezanim za turističke usluge, hotelijerstvo, turističke zajednice, te jedinice lokalne samouprave. Visoka škola je relativno mlada institucija, upisujemo osmu generaciju studenata, te držimo da je najznačajniji dio našeg tima mladi nastavnički kadar, posvećen svojim studentima i razvoju naučno-stručne karijere u akademskom smislu.
Naši studenti koji se sa diplomom ove visokoškolske ustanove uspješno zapošljavaju i integrišu na tržištu rada BiH predstavljaju naš najveći uspjeh. Pokrenuli smo i implementirali projekte koje smatramo izuzetno značajnim u akademskom i opštedruštvenom smislu, što uključuje tri međunarodne naučne konferencije: – Implementacija Bolonjskog procesa u Jugoistočnoj Evropi; Regionalni Bolonja Forum; Vjerski turizam i teologija. U fokusu kratkoročne strategije razvoja je intenziviranje saradnje koju imamo sa hotelijerima i ugostiteljima, ali i napraviti poseban strukovni program zasnovan na principima izvrsnosti u turizmu i hotelijerstvu.
Svjesni činjenice da je privredno okruženje u BiH izazovno, te da postoji mnogo stavki na kojima moramo raditi kako bismo olakšali poslovanje i privredni razvoj, na Visokoj školi smo mišljenja da je izuzetno važno uvezivati obrazovni sistem sa potrebama tržišta rada, te izrada strategije zadržavanja mladih ljudi u BiH, sa ciljem poticanja privrednog rasta i napredne ekonomije.
Blog post
Patrijarhalno vaspitanje, nepotizam, korupcija, visoka stopa nezaposlenosti žena, segregacija u oblasti ljudskih prava, odlazak mladih i starih iz Bosne i Hercegovine su slike koje izazivaju beznađe i vode ka sigurnoj depresiji. U Federaciji BiH relativno je mali broj (10) centara za obrazovanje odraslih u odnosu na stvarne potrebe. Bosna i Hercegovina je zemlja diploma i certifikata, a ne zemlja kompetencija, kvaliteta znanja i karijera što predstavlja veliki problem u prilagođavanju evropskom tržištu rada. Prekvalifikacija može da bude jedno od rješenja kada je u pitanju „rješavanje problema” nezaposlenih žena, ali nažalost, u mnogim slučajevima nije uspješna. Prekvalifikacije na naš, bosansko-hercegovački način, svedene su na rutinsko, grubo sticanje certifikata, što nije smisao prekvalifikacije. Nedostaje nam holistički pristup koji bi pratio čitav proces od realizacije prekvalifikacije do praćenja i nakon završene prekvalifikacije – da li su ispunjena očekivanja od prekvalifikacije, da li je prekvalifikovana osoba postala ravnopravni partner ne samo na tržištu rada već i u svojoj zajednici. Potrebna nam je nova obrazovna politika koja će razvijati sistemsku empatiju prema pojedincu. Uvođenje WBL (work-based learning) sistema (sistem učenja kroz rad) omogućilo bi zaposlenim i nezaposlenim ženama sticanje novih pozicija u firmi ili nova zaposlenja. Ovakva vrsta radne prekvalifikacije predstavlja budućnost za žene iz BiH kako bi izašle iz beznađa u koje su dovedene zbog krutog obrazovnog sistema i loše vođene politike.
Ključne riječi: radna prekvalifikacija, nezaposlenost, kompetencije, nova politika
Esej u cjelosti možete pročitati ovdje!

Marijana Semič Šećibović rođena je 3.novembra 1967.god. u Kraljevu. Prirodno-matematički fakultet završava 1994. god. i nakon toga upisuje magisterij u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikaciju Univerziteta Singidunum. Doktorat brani 2009. god. na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Dosadašnje iskustvo stekla je svojim dugogodišnjim radom u obrazovnim institucijama u Banjoj Luci, Mostaru, Bijakovićima i Novom Pazaru, te radom u Vladi Republike Srbije kao načelnica u Ministarstvu obrazovanja, a kasnije kao savjetnica ministra u Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike za obrazovanje odraslih. Usavršavala se tokom studijskih boravaka u Gracu,Torinu i Briselu.
Trenutno je dekanesa i suosnivačica Visoke škole za turizam i menadžment u Konjicu za užu naučnu oblast Komunikologija. Na međunarodnim konferencijama učestvovala je kao autorica i koautorica. Autorica je knjiga: „Kuda dalje – školstvo i privreda Raškog okruga“, Kraljevo 2004., „Odnos štampanih medija prema reformi obrazovanja u Srbiji 2001/2007“, Beograd 2007., „Akademske veštine“, Beograd 2015., te “Mi, vi i oni o akademskim veštinama”, Beograd 2018. Koautorica je Programa za obrazovanje – SDP Rasima Ljajića „Država obrazovanja“, te knjige „Vodič kroz Bolonjski proces“, Kragujevac 2009.
Od autorskih radova izdvajamo samo neke: „Aporije interkulturalne komunikacije“, 2015., „Uloga komunikacijskih vještina u obrazovanju za turizam“, 2014., „Istina i laži u akademskoj zajednici Bosne i Hercegovine”, 2014., „Moć i nemoć komunikacije u savremenom društvu”, 2014., “Emocije o politici i obrazovanju”, 2013.
Osnivačica je međuregionalnog projekta „Sarajevska škola poslovnih vještina Marijana Šećibović”.
Politička komunikacija je njeno polje djelovanja u kojem se bori za činjeničnu istinu i težinu riječi protiv manipulacije, a o čemu govore njeni nastupi u medijima, objavljeni tekstovi, kao i treninzi koje organizira za političke partije. U regionu je utemeljiteljica posebne naučne oblasti – Akademske vještine, koja je sve popularnija na mnogim univerzitetima.
Osnivačica je umjetničke škole u Kraljevu. 2012. god. osnovala je Visoku školu za turizam i menadžment u Konjicu, jedinu specijaliziranu školu za turizam u FBiH.
Sadržaj preuzet sa http://zenskamreza.ba/
Medijski sadržaji
Put u nepoznato i neizvesno – akademski svet
,,Ako hoćemo da ostanemo ljudi, onda postoji samo jedan put, put u otvoreno društvo. Moramo koračati dalje u nepoznato, u neizvesno, u nesigurno, i upotrebljavati um koji nam je dat kako bismo, upravo onoliko koliko to možemo, planirali za oboje: ne samo za sigurnost već i za slobodu”Karl PoperNaši putevi obično polaze od sretnih porodica koje u početku prave velike planove za svoje miljenike. Ambiciozni, obrazovani roditelji od najranijeg detinjstva kreću sa satima jezika, muzike, baleta, slikanja i sporta, a niko ne pita dete da li to uopšte želi i koja je to prava mera koja je njemu potrebna. Uključuju se sestre, tetke, bake, deke i sva bliža i dalja rodbina kako bi se stiglo na sate koji treba da otvore svetlu budućnost, jer sadašnjost nije lepa i ne obećava puno. Svi se nečemu nadaju – očevi, da će njihovi sinovi postati uspešni tamo gde oni nisu uspeli, recimo u sportu, a majke sanjaju da će njihove ćerke dobrim obrazovanjem, dobrom naobrazbom u slobodnoj varjanti (sati i sati stranih jezika, slikanja, plesa, klavira), uspeti da postanu velike doktorice, profesorice, sudinice, advokatice i da će uspeti da se dobro i bogato udaju. I tako se sve svodi na interes, jer krajnji cilj je materijalizovati godine ulaganja i nečijih snova. Među ambicioznim, obrazovnim roditeljima izdvajaju se i oni koji svoju ambiciju zadržavaju za sebe, pothranjuju je u sebi, a dete…pa dobro, tu je, neka se razvija svojim putem. To “neka se razvija svojim putem” je obično zamka za roditelje. U takvim porodicama letvice na lestvama uspeha se uglavnom prećutno visoko podižu jer se obično podrazumevaju. Roditelji obuzeti sobom zaboravljaju da se mnogo toga ne podrazumeva jer slika koju imaju o svom detetu ne znači da je ona prava slika. Nepoznavanje svog deteta često može dovesti do sudara svetova, bunt je prirodan sled. Javlja se kod dece koja nemaju kapacitet da ispune roditeljska očekivanja. Bore se sa uverenjem da nisu dovoljno vredni jer ne postižu ono što se od njih očekuje. Uglavnom biraju život buntovnika težeći svojoj autonomiji, suprostavljajući se roditeljskim željama. Na drugoj strani su, pak, deca koja ispune sva očekivanja, sve pohvale dožive od okoline ali pohvale i priznanja izostanu u porodici jer uspeh se podrazumeva. I tu je najveći problem, jer ne postoji niko na svetu koji ne želi da bude priznat, pohvaljen za nešto dobro, baš kao što ne postoji niko na svetu koji ne želi da bude voljen. Pohvale od okruženja ih motivišu, ali u isto vreme obavezuju i stvaraju taj osećaj da ukoliko ne uspeju, neće dobiti pohvale, neće biti voljeni jer naučili su (nose u sebi uslovni reflex) da budu nagrađeni i voljeni samo ako su dovoljno uspešni. Na tom svom putu “zadovoljavanja” okruženja izgube sebe, naprosto dođe trenutak kada ni sami više ne znaju šta zapravo žele. Povremeno se dešava i pojava otuđenja kod dece, doživljavaju sebe kao neka neprikladna bića. Radnje koje obavljaju i posledice obavljenog postaju njihovi gospodari. Duboko nezadovoljstvo je ono što živi u njima. Međutim, u ovakvom odnosu, otuđenje nije svojstveno samo za dete, ono se kod deteta javlja kao posledica otuđenja roditelja. Roditelj što je svesniji svoje uloge roditelja, vaspitača, edukatora, sve je više u nezavidnijoj poziciji jer je nemoguće da bude dobar i ostvaren na svim poljima. Uvek nešto trpi. Teško je biti dobar roditelj, a ne izgubiti svoje snove. Konformizam kao mehanizam begstva od odgovornosti za postupke, činjenje i dela je prividno lakši put kroz nesigurnosti i nedaće sa kojim se susrećemo. Erih From to objašnjava na sledeći način: “…stoga, radije opredeljuju da se sklone pod okrilje “gomile” i autoriteta nego da se otisnu na putanje rizičnog osvajanja sopstvene ličnosti i otvorenog sukobljavanja sa moćnim institucijama i pojedincima, koji će u odbranu statusa quo nastojati svim snagama da spreče osamostaljivanje i oslobađanje ličnosti”.[1] Sloboda izbora je najdragocenija sloboda, a tako obavezujuća.[2] Savršena je zamka za manipulaciju osećanja, želja, stremljenja i strahova jer u osnovi je ljubav koja u sebi nosi: odgovornost, brigu, poznavanje i poštovanje.Oni manje obrazovani roditelji, obično nesvršeni studenti prave još veći pritisak na decu kroz redovan obrazovni sistem: da budu što uspešnija, sa što boljim ocenama, poslušna, da se pridržavaju svih pravila koja im se nameću, kako ne bi doživela njihovu sudbinu. Na tom putu pokušavaju i da ,,unovče” svoju decu. Ma kako ružno zvučalo ili se kako grub činio izraz ,,unovčiti svoje dete”, on kazuje jednu veliku istinu. Postati veliki fudbaler, veliki košarkaš, veliki sportista ili, na drugoj strani, svetski poznata manekanka, put je za unovčavanje deteta. Ulaganja su neophodna, ali su rizična i uglavnom neizvesna. U neznanju, roditelji u svojoj pohlepi zaborave na dete, njegove želje i potrebe. Tokom svih godina napornih treninga i, raznih pokušaja unovčavanja – od neuspelih prodaja deteta kao igrača do dobitka minornih đačkih stipendija ili, u najbolju ruku, trčanja za loptom u nekom klubu koji je iznedrio velika imena i koji bi možda mogao da otvori perspektivu detetu, ono je izgubilo detinjstvo, izgubilo kontakt sa generacijom, izgubilo kontakt sa obrazovnim sistemom. U takvom okruženju, dete je samo još jedno u nizu izgubljene dece, iskompleksiranih i neostvarenih roditelja. Malo je onih koji uspeju na ovom putu. Kraj je obično tužniji od početka punog želja. Baš kao što L.N.Tolstoj kaže: ,,Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”[3]Postoji i treća kategorija roditelja u koju spadaju oni roditelji koji nikada nisu ni kročili na univerzitet. Možda je upravo ova skupina i najopuštenija u odnosu prema detetu. Roditelji iz ove skupine nemaju akademsko iskustvo, ne znaju šta nudi univerzitet i nisu u situaciji da nameću nešto što ni sami ne razumeju. Uglavnom su okrenuti skromnom, tihom životu koji im je dat i koji treba tako skromno i tiho živeti. U takvom svom svetu vaspitavaju svoje potomke, prenose im neke svoje moralne i etičke vrednosti i ne očekuju velike stvari. Sve što zapravo žele je zdrava porodica i, u budućnosti, zravi potomci.Kategoriju ,,problematičnih roditelja” ( alkohol, droga, incest ) ne želim ni da obrađujem, niti bilo šta o njoj da kažem imajući u vidu dubinu problema. U svakom slučaju, epilog kod ovakvih roditelja je uglavnom tragičan. Stara narodna poslovica kaže: ,,Iver ne pada daleko od klade”.Sigurno je da roditelji nemaju lošu nameru ali situacije pokazuju da ne razumeju prirodu deteta, njegov razvoj i sposobnosti. Retki su oni koji shvataju da dve iste osobe ne postoje. Treba prihvatiti činjenicu da je dete to što jeste, treba mu pružiti šansu da bude to što jeste, jedinstveno jer samo će tako biti slobodno. U ova teška i neizvesna vremena u kojima preovladavaju brojevi (nastradalih u ratu, otetih, umrlih, nerođenih, neobrazovanih, nezaposlenih), nasilje, netolerancija, netrpeljivost i ostrašćenost, teško je odgajati dete i biti roditelj za primer. Međutim, potrebno je da i roditelji prihvate svest o vaspitanju kao procesu koji traje, u kome svi uče jedni od drugih, uče da vole svoju decu koja mogu biti i uspešna i manje uspešna jer nije važno čime se dete bavi, važno je kako radi svoj posao – da li ga obavlja s ljubavlju, uživa u njemu, da li je sretno. Radost nije u takmičenju, radost je u nama, radost je u onome što radimo i što nas čini jedinstvenim. Uvek se setim price koju je Osho ispričao o Abrahamu Linkolnu – Kada je postao predsednik Amerike, njegov otac je bio obućar. Naravno, egoisti su se osetili uvređenim što je obućarev sin postao predsednik. Oni su bili aristokrate, i mislili su da je njihovo pravo po rođenju da zauzimaju visoke pozicije u vladi. Obućarev sin? Prvog dana, kada je nakon inauguracije Abraham Linkol držao svoj govor, jedan čovek je ustao. On je bio jedan veoma bogati aristokrata. Rekao je: “Gospodine Linkoln, ne treba da zaboravite da je vaš otac pravio obuću za moju porodicu.” I ceo Senat se smejao; mislili su da su ismejali Abrahama Linkolna. A Linkoln – on je imao potpuno drugačiji karakter – Linkoln ga je pogledao i rekao “Gospodine, znam da je mojo tac pravio cipele u vašoj kući, vašoj porodici, i da je to radio za mnoge druge, zato što niko ne može da napravi cipele kao on. On je bio stvaralac. Njegove cipele nisu bile samo cipele, on je ugradio svoju dušu u njih. Želim da Vas pitam, da li imate neku primedbu? Zato što i ja znam da pravim cipele; ako imate neku primedbu, ja Vam mogu napraviti drugi par cipela. Ali koliko znam, niko se nikada nije žalio na cipele moga oca. On je bio genije, veliki stvaralac I ja sam ponosan na svog oca!” Ceo Senat je zaćutao. Nisu mogli da shvate kakav je to čovek bio Abraham Linkoln. On je nazvao pravljenje cipela umetnošću, kreativnošću. I bio je ponosan zato što je njegov otac tako dobro radio svoj posao da se niko nikada nije žalio. Pa čak i pošto je postao predsednik Amerike, bio je spreman da napravi drugi par cipela ako bi se neko požalio. Čovek je izgledao smešno. Linkoln je insistirao: “Govorite! Zašto ste ućutali? Hteli ste od mene da napravite budalu, a sada, pogledajte oko sebe: napravili ste budalu od sebe.”[4] Iz ove izvrsne priče treba naučiti da nije važno šta radimo, važno je osetiti zadovoljstvo zbog toga što radimo, važno je osetiti radost u sebi. Roditelji ne smeju da zaborave da i deca imaju svoja očekivanja, želje i htenja. Vaspitanje nije jednosmerna ulica - stvaranje, oblikovanje čoveka je složen i odgovoran zadatak na kome znaju i najveći da pogreše, a sve u želji i uverenju da rade najbolje za svoje dete. A možda ta ista naša dece deca ne bi poželela baš nas za svoje roditelje – možda nismo ni dovoljno lepi, ni dovoljno pametni, ni dovoljno imućni, ni dovoljno mudri, jednostavno…možda nismo dovoljno IN za njihovo vreme, njihovo okruženje, njihove želje i htenja ? A možda jednostavno i mi njih na o tom zajedničkom putu upoznavanja negde razočaramo. Da, da i ovakvim stvarima treba promišljati? S druge strane, obrazovni sistem nema puno toga da ponudi kako bi probudio kreativnost u detetu i otvorio kanale mašte kako bi se stvaralačke niti pokrenule. Škole su osiromašene, oronule, nedostaju im nastavna sredstva, savremena tehnologija, a u manjim sredinama još uvek ne postoje ni sanitarni čvorovi. Nastavnici su decenijama nezadovoljni i nedovoljno plaćeni, a samim tim i nemotivisani za transfer znanja. Ne možemo pobeći od činjenice da je još 60.tih godina prošlog veka, obrazovanje prestalo da bude budžetski prioritet države. Od tada je započeto mnogo reformi u obrazovanju, napisano je mnogo knjiga, a na pitanje šta je postignuto, nedostaju odgovori. Ogroman je raskol u našem društvu između nametnutog (sve društvene promene koje smo prihvatali, a nismo zapravo bili svesni posledica prihvatanog) i mogućeg (naše stvarne mogućnosti, znanje i spremnost za promene), kao i između stvarnih želja (našeg stvarnog opredeljenja za otvoreno društvo) i udvaranja silama moći. Tih ambivalencija u Bosni i Hercegovini ima previše. Pojam ,,ambivalentnost” polazi od latinskih reči ambo (oboje) i valere (vredeti). Označava stanje u kojem se javljaju kontradiktornosti u stavu ili osećanju prema jednoj istoj pojavi ili osobi. Kako bi to psiholozi opisali, to je stanje u kome je osoba zaglavljena između suprotnosti koje oseća i koje ne može da prihvati. Istovremeno postoje privlačenje i odbijanje, osećanje i ljubavi i mržnje. U sociologiji, ambivalentnost je podvojenost ili naizmenična privrženost zakonskim normama ili etičkim načelima struke (npr.u pravu, medicine, nauci uopšte). U političkim krugovima i na političkoj sceni posebno je izražena zbog unutarnjih sukoba koji uvek postoje. Oni desno, da bi se očuvali na vlasti primorani su da propagiraju vrednosti Evrope, a njihova izvorna načela su očuvanje nacionalnog puta. Oni levo, da bi dobili glasove birača i vratili se na vlast, moraju da govore ono u šta ni sami ne veruju: sklapanje saveza, razumevanje i tolerancija sa nacionalnim partijama na jednoj strani, kao i tesna veza odnosa načela socijalizma i modernosti, i sl. Toliko se primera može prikazati i dokazati tako da se ovde divno uklapaju reči Franje Vukoja, bosanskohercegovačkog aforističara: “U BiH postoji ambivalentan odnos i prema – ambivalenciji”.[5]Sa ovakvom slikom države i društva, vremenom i prilikama koji utiču na formiranje nekih još nedovoljno znanih i neznanih ,,hibridnih” karaktera, mlade ljude treba stimulisati i isprovocirati u njima one najdublje skrivene i neiskorišćene vrednosti kako bi krenuli u avanturu sticanja funkcionalnog znanja. Probuditi želju da učine društvo u kome žive zdravim, okrenutim trenutku, a ne prošlosti[6] ni fikcijama budućnosti, nije nimalo lak zadatak. Ako se ima u vidu i činjenica da je nauka put u nepoznato, neizvesno, da ne donosi puno novca, onda je zadatak još teži. Shvatiti da materijalno stvara zavisnost i vodi u ropstvo, a nauka oslobađa, nosi radost novih saznanja i stremi istini. Ako ovaj put prihvate kao igru ostaće duže deca sa svim životnim sokovima i vrednostima koje dete nosi u sebi - iskrenost, naivnost, ljubav i vedrina. Ratko Božović govoreći u svojoj “Tišini dokolice” o ideji igre, poziva se na misao Fridriha Šilera (Friedrich von Schiller) kojom tvrdi da se čovek ,,igra samo onda kada je u punom značenju riječi čovjek, a on je samo onda čovjek kada se igra.”[7] Treba istaći da su se stari Grci igrali više od svih naroda, da su bili velika deca. Vratimo li se Sokratu, vratićemo se značaju razgovora. Đuro Šušnjić bi dodao: ,,Od njih se svet učio razgovoru, a od Rimljana govoru. Zato su Grci imali mudrace, a Rimljani pravnike i govornike. Mi kažemo stari Grci, ali to je narod koji ne zna za starost, to je jedini narod u našoj povijesti koji nikada nije bio star: stari Grci nikad neće da ostare kao ni njihova umetnost. Ako učimo od njih, onda ćemo u sebi uvek imati nešto mlado i lepo, “nešto grčko u nama”’. Srećna su ona deca koja žive u slobodi, kao cvetovi.”[8]Možda se zapitate zašto se tako često okrećem staroj Grčkoj. Odgovor je vrlo jednostavan – okrećem se vrednostima, jer prošlost ma koliko da je daleka ima svoje vrednosti iz kojih treba učiti. Obrazovanje je ustanovljeno na načelima istine i dobra[9]. Na Platonovoj Akademiji nije se samo izučavala filozofija, izučavale su se matematika, geometrija, astronomija, muzika, etika, govorništvo i mnoga druga znanja i veštine. Svrha poučavanja je bila upoznavanje čoveka sa samim sobom, prepoznavanje temeljnih moralnih vrednosti koje treba svaki pojedinac da razvija. Ideal kome je Akademija težila bila je vladavina uma. “Među svim grupama orijentalaca koji su bili ,,kraljevi podanici”, Grci su pomoću obrazovanja mogli da se profilišu ,,kao privilegovana klasa, klasa po društvenom položaju daleko supe-riorna u odnosu na masu domaćeg stanovništva”[10] Aleida Asman (Aleida Assmann) smatra da su Grci pronalazači ,,večite misli čistog obrazovanja za čoveka”, osnivači svekolike kulture. Grci su kao vaspitači čovečanstva: “postali učitelji ostalih naroda zato što su otkrili princip koji pokreće zapadnjački duhovni svet, princip po kom se on razlikuje od svih drugih svetova koje znamo. Taj causa movens naše istorije je princip kulture”. [11]Dvadeseti vek obeležilo je tradicionalno društvo koje se zasnivalo na tradicionalnim zanatima, tradicionalnom sistemu obrazovanja (koji je stvarao nepotreban mentalni haos u glavama učenika i studenata sa raznim teorijama i teoretisanjima) i uvraženim mišljenjem da obrazovanje prestaje u mladalačkom periodu ili najkasnije sa ulaskom u doba zrelosti.Početak XXI veka promoviše preduzetnički duh čiji je imperativ celoživotno obrazovanje. Međutim, promovisanje celoživotnog obrazovanja upravo zahteva razvijanje veština i sticanje funkcionalnog znanja, zahteva to ,,ono” vraćanje sebi u kome pojedinac ispituje svoje mogućnosti. Koliko je važno shvatiti i usvojiti ovu činjenicu, dovoljno je otvoriti pitanje ekonomsko/političke paradigme vremena u kome živimo. Bez ikakve sumnje, reč je o neoliberalizmu. Robert Mekčejsni (Robert McChesney) definiše neoliberalizam na sledeći način: ,,Neoliberalne inicijative se opisuju kao politike slobodnog tržišta koje podstiču privatno preduzetništvo, nude potrošačima mogućnost izbora, nagrađuju ličnu odgovornost i preduzetničku inicijativu i suzbijaju delovanje mrtve ruke nekompetentne, birokratske i parazitske države koja ne može učiniti ništa dobro čak ni kad bi to pokušala, što najčešće nije slučaj”.[12] U ovakvom sistemu, demokratija je urušena jer u velikim korporacijama vlada totalitarni režim – zaposlenima se dele otkazi bez ikakvih obrazoloženja i griže savesti, profit je najvažniji, kako bi Majkl V. Ejpl (Michael W. Apple) rekao: ,,profit je neuporedivo važniji od života”.[13] Ejpl nas podseća na to da ne nasedamo na retoriku onih koji se u zagovaranju uvođenja tržišta i privatizacije pozivaju na autoritet Adama Smita (Adam Smith) kako bi opravdali svoje politike, jer je i sam Adam Smit prvi primetio da iza svakog bogataša stoji pet stotina ljudi koji žive u neljudskoj bedi.[14]Uvođenjem novih tehnologija, očekuje se eksplozija nauke i znanja. Navedimo samo primer Izraela koji ima više naučnika i inženjera po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja. Svakoj zemlji su potrebna naučna znanja da bi obezbedila uspešan opstanak. A znanje je na našim prostorima, ključni i nedostajući resurs.Kako u ovom haosu neizvesnosti i nemilosti, sačuvati mladog čoveka i uliti mu nadu da je funkcionalno obrazovanje jedini put ka svetlosti na kraju tunela. Sa jedne strane su škole i fakulteti u kojima je transfer znanja poslednjih decenija pod znakom pitanja, nemotivisanost je i kod nastavnika i kod učenika/studenata, a na drugoj strani je politika koja ni u jednom trenutku ne vidi da ulaganje u obrazovanje može doneti neki preporod. U potrošačkom društvu, sve je na prodaju, pa tako i obrazovanje. Više nema razlike između privatnog i javnog sektora. Ekonomska kriza je uslovila moralnu krizu, tako da je o vrednostima teško govoriti. ,,Podizanje” standarda u školama/fakultetima, stalna testiranja, zapravo odvlače od suštine obrazovanja. Obrazovanje nije na kilogram merljiva roba, obrazovni sektor nije tržnica na kojoj ako ne daš, ne možeš ni dobiti. Obrazovanje je najvažnija i najodgovornija stvar na svetu. A zločini koji se čine državnim ne ulaganjem u obrazovanje, ne ulaganjem u naciju, iznad svih su genocida koji su učinjeni i kojima se manipuliše kako bi se ostvarili politički poeni. Strahota je to koliko se svesno narod ubija, na najsvirepiji način - lagano, tiho, da ništa ne boli. Rezignirana sam, povređena, jer u ušima mi odzvanjaju reči Tomasa Mana (Thomas Mann): ,,Strašno je kada nježna i teška stvar, i suviše tanana za veliku rulju, dospije među ljude, pa svatko na njoj oštri svoje zube i na nju sipa najveće đubre – to je gotovo nepodnošljivo i odvratno, ne toliko zbog samih ličnosti koliko zbog same stvari koju treba žaliti.”[15]I pored svih problema i nedaća, bezobrazluka i primitivizma, laži i prevara koje su sinonim vremena i podneblja, duboko verujem u ideju obrazovanja zasnovanu na znanjima iz matematike, geometrije, filozofije, etike i muzike koja razvijaju misaone procese i, kreativnost i oslobađaju prostor za izgradnji ličnih stavova koji se temelje na spoznajama. Pobornici kapitalizma ovu ideju tumačiće kao zatvaranje i beženje od stvarnosti, ali ne, nije tako, ovo je put na kome pojedinac menja sebe i svoje okruženje. Pojedinac izvlači iz sebe samo najbolji deo sebe i posvećen je sebi, slobodi svojih misli, idejama, govoru i delanju. Kao takav, on je zapravo opasnost za potrošačko društvo jer je naučen da promišlja i oseća dubinu problema, nasuprot pojedincu koji prolazi ,,instant” obrazovanje.[16] Kako to Đuro Šušnjić lepo kaže : ,,biti po svaku cenu sistematičan, znači biti jednostran”. Pozivajući se na Ničea, potkrepljuje svoju sumnju u vrednost takvog sistema: ,,Ja ne verujem ni jednom sistematičaru i uklanjam im se s puta. Volja za sistemom nedostatak je poštenja.”[17]Iz svih navedenih razloga, a koliko samo ima još nenavedenih razloga sa morem otvorenih pitanja, stalnih dilema i preispitivanja koja muče moju dušu, prionula sam na ovaj ne tako jednostavan zadatak, pokušati da svima koji žele da se istinski obrazuju i, da budu sretni jer poseduju nešto malo, tako malo znanja (nikada ne zaboravite na Sokrata ,,Jedina prava mudrost je u saznanju da ništa ne znaš”), ukažem na veštine koje su neophodne za sticanje ne uspeha, nego satisfakcije da put u nepoznato i neizvesno – akademski put ima smisla.Reči koje su pred Vama, rasute kao najlepši biseri dubokih mora, pokrenuće dileme smisla učenja i sticanja znanja. Radite li to na pravi način, ma šta god pod ,,pravim načinom” podrazumevali? Jeste li istinski posvećeni ovom mukotrpnom procesu u kome ne vidite baš tako često smisao? Koristite li svoje raspoložive misaone resurse na pravi način? Kako ćete se osloboditi i lepo govoriti, predstaviti sebe, svoje ideje, misli i stavove? Zašto je važno naučiti pregovaranje? Kako prebroditi stres i boriti se sa svojim demonima? I, naravno, neizostavno pitanje bez kog akademski svet ne postoji jeste akademsko pisanje.Ovo su neke od veština koje zahtevaju sate i sate vežbi i stalno vraćanje izvorima, jer je na izvoru, voda najpitkija.I na kraju, samo jedna u nizu Ciceronovih mudrosti koju treba upamtiti i duboko u sebe usaditi, jer bez nje se na put ne polazi: ,,Kao što njiva, mada plodna, ne može rađati bez obrade, tako ni čovek ne može stvarati bez učenja”.
[1] Erih From, «Zdravo društvo», «Rad»-Beograd, 1970., str.14[2] «From ispoljava razumjevanje za svu složenost ljudske prirode, pokazujući da nije naivni optimista koji vjeruje da je put slobode lak, aili da smo «osuđeni da budemo slobodni», te da nemamo drugog izbora, ubedljivo dokazujući da je strah od slobode često jači od potrebe da se osvoji sloboda, jer čovek nije od rođenja slobodan, već to mora postati. Stoga, umesto samooslobođenja, pojedinci biraju mehanizam bekstva u neki vid «psihološkog ropstva» (autoritorna orijentacija, destruktivnost ili konformizam, što se na karakterološkom planu ispoljava u različitim vidovima neproduktivne orijentacije).»; ibid[3] Lav Nikolajević Tolstoj, „Ana Karenjina“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1964., str.7.[4] OSHO, «KNJIGA O SPOZNAJI», ID Leo Commerce, Beograd, 2007., str.152-15i[5]http://www.vecernji.ba/sto-znaci-ambivalentno-505281[6] Davno je još Platon upozorio «i u mitologijama,…kada ne znamo pravu istinu o davnoj prošlosti, sastavljamo priče koje su što je moguće više nalik na istinu (kurziv – moj), te i na taj način činimo laž (u rečima) potrebnom». Platon, Država, BIGZ, Beograd, 1976., str.63[7] Ratko Božović, „Tišina dokolice“, Čigoja štampa, Beograd, 2010., str.84.[8] Đ.Šušnjić, „Dijalog i tolerancija“,str.22.[9] Profesor dr Vladimir N Cvetković u Predgovoru Platonove Države, Platovo Dobro objašnjava kao »izvor, odnosno početak filozofskog razmišljanja, osnova za njegovo dalje razvijanje, podelu ali i utnuće.», Platon , «Država», Dereta, Beograd, 2005., str.VIII[10] Alaida Asman, „Rad na nacionalnom pamćenju“, Biblioteka XX vek, Beograd, 2002., str.14.[11] Ibid, str.84.[12] Robert Mc Chesney, ,,Introduction”, u Noam Chomsky, Profit Over People: Neoliberalism and the GlobalOrder, Seven Stories Press, New York, 1999., str.7[13] Michael W. Apple, „Obrazovanje na „pravom“ putu“, Fabrika knjiga, Beograd, 2014., str.038.[14] Ibid[15] Tomas Man, „Legenda o Josipu“,II str.1. u Đuro Šušnjić,„Cvetovi tla“, Čigoja štampa, Beograd, 1995., str.168.[16] «Otuda istinito znanje jeste znanje o opštem…Znanje o najvišoj opštosti biće najviša vrsta znanja, dok će «znanje» o pojedinačnom biti najniža vrsta «znanja».», Frederik Koplston, «Istorija filozofije» Tom I Grčka i Rim, Dereta, Beograd, 2015., str.202.[17] Đuro Šušnjić,„Cvetovi tla“, Čigoja štampa, Beograd, 1995., str.19.
O politici
SVE SE PRAŠTA OSIM USPJEHA „Imamo puno primjera da žene napuštaju određene političke opcije jer im se ne daje dovoljno prostora. Ne daje im se dovoljno prostora jer su pokazale da su sposobne, da mogu... To je problem bh. društva – ovdje vam se sve prašta osim uspeha.“
INTERVIEW.BA: Zašto ste se željeli baviti politikom i jeste li se pribojavali da će biti tako teško?
ŠEĆIBOVIĆ: Politikom se bavim posljednjih 30 godina. U Bosnu i Hercegovinu sam došla pre deset godina i mislila sam da ću dolaskom ovdje i završiti svoju političku priču. Došla sa iz Srbije gde sam bila načelnica u Vladi dr. Zorana Đinđića, načelnica za obrazovanje za tri velika okruga u Srbiji i htela sam da to bude završena priča, da se više ne bavim politikom. Međutim, da bih zaštitila sebe i svoj rad tu sam priču morala nastaviti. Drugi su me primorali da se i u ovoj zemlji bavim politikom. Oni koji se uglavnom mnogo pitaju, a malo znaju o stvarima o kojima se pitaju. Načinom rada, svojim govorom i onim o čemu pišem, pokazala sam da se ne bojim politike, muškaraca u politici, ali i da me se tiče ono što nam drugi nameću.
INTERVIEW.BA: Vjerujete li u fer izbore u BiH? Činjenica sa ste tokom izborne noći objavili status na svom Facebook profilu kojim građane Hercegovine pozivate na ulice kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo i sumnju u regularnost izbornih rezultata, govori da mislite da je izborni proces mnogo više od pukog biranja građana?
ŠEĆIBOVIĆ: Ne verujem da izbori, na ovaj način na koji se sada realizuju, mogu biti legitimni i legalni. Pokazalo se da onaj ko ima novac i medije on može sve. Za ovakvo stanje, na prvom mestu odgovorni su akademska zajednica i mediji. Akademska zajednica jer je njen dobar dio involviran u vodeće strukture ovog društva, a ako se nalaze unutra, oni su savetnici i saučesnici onih koji donose odluke. Lično sam videla kako starije osobe autobusima dovoze na birališta, a sve kako bi glasali za pojedine partije i naravno da sam reagovala. Moj bunt i revolt bio je status na društvenoj mreži kojim sam pozvala građane i građanke Bosne i Hercegovine da ustanu protiv toga, da se okupimo i kažemo – dosta je bilo! Taj status zapravo je bio pitanje odgovornosti. Jako me boli pitanje odgovornosti, to je i primarni motiv zbog kojeg sam se uključila u celu priču. A to pitanje odgovornosti je pitanje odgovornosti za neučinjeno. Sve što je neko učinio za to će i odgovarati, ali kada neko nešto ne učini, zanima me zašto nije učinio. Smatram da time činimo veću štetu.
INTERVIEW.BA: Zbog svog javnog iznošenja stavova i mišljenja doživjeli ste i neprijatnosti... I to upravo u noći Općih izbora 2018.?
ŠEĆIBOVIĆ: Dobila sam prvo neumesan komentar, a nakon toga i privatnu poruku od moje političke suparnice. Poruka je bila reakcija na moj status i poziv građanima i građankama na bunt.
Reakcija je bio komentar koji obiluje govorom mržnje i prijetnjama:
„... i mnogo veće gube na Bosni su slomile zube, a tebe ćemo napenaliti nogom kročiš li u Sarajevo...“
Poruka me nije uplašila. Prijetnje sam i ranije dobivala. Iz Srbije su mi fašističke strukture prijetile, vrijeđale me i proglasile državnim neprijateljem. Nisam se uplašila, ali je neprijatno. Ovdje nije suština u strahu, suština je u tom govoru mržnje. Mnogo sam puta pokazala da me nije strah, ali retorika koja se svakodnevno upotrebljava u našem javnom diskursu je govor mržnje, nacionalizma... i protiv toga želim da se borim. Jer to je ono što mlade tera iz ove zemlje. Da li će mene neko napenaliti iz Sarajeva, zašto ne radim na Palama, da li sam sebi zatvorila vrata jer sam govorila nekom da je iz Miloševićevog režima i da sam se protiv tog režima borila, sasvim je nevažno. Važan je samo taj govor mržnje koji se širi među mladima i koji se treba iskoreniti. Ja iz BiH neću otići. To je prelepa zemlja i ljudi su divni. Ja želim da dam svoj doprinos. Učinit ću to kroz obrazovanje u kojem i primarno delujem. Želim da sutra mogu da kažem da sam samo jedna mrvica na stolu koja je pomogla jednoj mladoj osobi. Jer za decu se vredi boriti.
INTERVIEW.BA: Šta ste poduzeli nakon toga? Postoje li institucije koje štite žene u slučajevima poput vašeg? Bojite li se za vlastitu i sigurnost svoje porodice? Pomoć ste potražili od besplatne pravne pomoći koja postoji unutar inicijative „Besplatna pravna pomoć kandidatkinjama na Izborima 2018“?
ŠEĆIBOVIĆ: Obratila sam besplatnom servisu pravne podrške ženama na političkoj sceni BiH iza kojeg stoje Fondacija INFOHOUSE i Fondacija Cure iz Sarajeva, Centar za ženskih prava iz Zenice i Udruženje građanki iz Bosanskog Grahova. Tu sam dobila podršku u prikupljanju dokumentacije i njenom slanju nadležnim institucijama. Sva dokumentacija upućena je nadležnom tužilaštvu i Centralnoj izbornoj komisiji. Vrlo je važno da postoje ovakvi servisi u kojima neko čuje žene koje su izložene javnom pritisku. Da postoji neko ko ih sluša, ko im pomaže u rešavanju problema. Ovakvi servisi ohrabruju žene da progovore o teškoćama sa kojima se suočavaju. Žena kao žena je ranjiva i iskorak u novo i nepoznato je težak. Uvažavanje žene, njena stručnost i znanje treba da osigura njen ravnopravan položaj i odgovornosti kao i muškarcima. U pitanju je dug proces ali jako važan jer je u pitanju izgradnja kulture jednog društva. A da li se bojim? Ne bojim se jer smatram da radim ispravne stvari. Da li mi je ugodno? Nije mi ugodno jer energiju trošim na bespotrebna dokazivanja, a ne na produktivne i konkretne stvari. Mislim da bih mogla pružiti mnogo više, samo da me puste da slobodno delujem.
INTERVIEW.BA: Da li je vaš slučaj pojedinačni događaj ili govorimo o ustaljenoj praksi?
ŠEĆIBOVIĆ: Moj slučaj nije izolovan. Govorimo o pojavi koja je itekako prisutna u Bosni i Hercegovini, samo se o njoj nažalost ne govori. Imamo puno primjera da žene napuštaju određene političke opcije jer im se ne daje dovoljno prostora. Ne daje im se dovoljno prostora jer su pokazale da su sposobne, da mogu... To je problem bh. društva – ovdje vam se sve prašta osim uspeha. Uspeh se ne prašta i ne prašta se neposluh. A šta ovdje znači biti neposlušan! Znači misliti svojom glavom, zastupati svoje stavove i iznositi ih. Onog trenutka kada t kažete, vi više niste dobrodošli nigde. Pa i sama sam nedavno doživela veliko razočarenje kada sam saznala da je Nezavisni blok, opcija koju podržavam, jedina stranka koja na prethodnim izborima nije imala nositeljicu liste. A ja se toliko borim?!
INTERVIEW.BA: Dva mjeseca su prošla od izbornog dana...Šta je danas drugačije? Šta ćete dalje?
ŠEĆIBOVIĆ: Nastavljamo sa jačanjem Ženske političke platforme/mreže. Želimo da budemo korektiv i osnažujemo žene. Lično se zalažem za vraćanje kvalitetu u obrazovanju. BiH ima mnogo potencijala, ali se moramo opredeliti da je obrazovanje naš strateški cilj. Od obrazovanja sve potiče, ono oblikuje ljude i čini ih drugačijim. Zato se obrazovanje stavlja u drugi plan. Neko se boji da ćemo imati obrazovane mlade koji će slobodno misliti i koji će se suprotstaviti. Zato obrazovanje nije u fokusu naše države.
INTERVIEW.BA: Je li teško biti žena u politici? Šta je teže ženama u odnosu na kolege političare, muškarce?
ŠEĆIBOVIĆ: Biti žena u politici, na bosanskohercegovačkoj sceni je hrabrost. Najprije zbog jednog patrijahalnog odnosa koji vlada u ovom podneblju, ali i društva koje smatra da je ženi meesto isključivo u kući, a ne u javnosti. Kada kažem da je ženi mesto u kući, mislim na to da se na ženu gleda kao na onu koja treba da rađa i služi svom mužu. Današnje vreme zapravo žene oblikuje na način da je imperativ biti umišljena ljepotica, dobro se udati, a ne boriti se za svoja pravo. Takvo mišljenje zasnivam na dugogodišnjem radu s mladim ženama u obrazovnim institucijama, a upravo nam te institucije dozvoljavaju da stanje sagledamo iz pravog ugla. Hrabrost je biti žena u politici jer od samog početka nemate velike šanse. Muškarci su uvezani, poslove završavaju u kafanama, imaju dogovore.... Da žena nema dovoljno mesta na političkoj sceni pokazuje i činjenica da je na Općim izborima 2018. bilo jako malo žena koje su bile prve na listama. Zato je naš zadatak da mlade žene obrazujemo, učimo ih da pokreću promene i probudimo svest da se promene neće desiti dok one budu sedele u kući i budu poslušne svom partneru. Onda se n otvara i pitanje te poslušnosti. Da li je žena poslušna zbog egzistencije ili zato što to zaista želi? Žene jednostavno ne dolaze do izražaja. Odgovornije pozicije po automatizmu su rezervisane za muškarce, a za žene opet isključivo one koje se vezuju za majčinstvo, instinkt... Tako imamo učiteljice, odgajateljice, direktorice obrazovnih ustanova, ali teško da će biti direktorica nekog teleoperatera ili neke slične institucije. Ali žene se mogu suprotstaviti. Upravo su posljednji izbori pokazali da je retorika koju vode žene, političarke, mnogo umerenija i sofisticiranija i da javnost upravo to treba.
O politici
FRONTAL: Gospođo Šećibović, kao načelnica za obrazovanje Raškog, Rasinskog i Moravičkog okruga, a kasnije i savjetnica u Ministasrvu rada, zapošljavanja i socijalne politike ostavili ste dubok trag svojim radom u vladi premijera Đinđića. Danas ste, opet, uspješna poslovna i društveno-politički aktivna žena, koja živi i radi u Bosni i Hercegovini. Postoji li po vašem mišljenju razlika između položaja i statusa žena u Srbiji i Bosni i Hercegovini?
Veliko hvala na ovom pitanju, jer ovo pitanje zahteva zaista ozbiljnu analizu koja uključuje ne samo ženu već i sve one prilike i neprilike sa kojima se žena suočava tokom svog života, od rođenja, okruženja u kome sazreva pa i do ulaska u neku novu porodicu koja izvorno nije njena porodica, porodica koja nosi neke nove običaje, nove prilike i sve te neke situacije koje oblikuju jedan period u životu svake žene. Vreme u koje ste me vratili pre 17 godina je podrazumevalo i neku drugu Marijanu, mlađu ženu koja je bila puna entuzijazma, volje i želje za uspehom i dokazivanjem. Bilo je to neko vreme koje sada sa ove distance zasigurno mislim da se ne može ponoviti jer energija koju je nosio pokojni premijer Đinđić pa mogu slobodno reći i dobar deo njegove vlade bila je neverovatna. Niko nije postavljao pitanje dužine radnog vremena, obima posla, pa i plate, a sve to samo iz jednog razloga, osvojili smo slobodu. Sloboda je podrazumevala preuzimanje odgovornosti, a odgovornost je bila velika.
Nasleđe koje je ostavio Slobodan Milošević je bilo teško breme za nošenje. Urušenu zemlju sa urušenim sistemom vrednosti, trebalo je pokrenuti. Premijer Đinđić je to jedino mogao i uspeo u tome. Te tri godine do ubistva premijera pokazale su da Srbija ima dobre stručnjake, kvalitetne radnike, da u Srbiji ima znanja i stvari se mogu posložiti. U životu vam se ukaže prilika i iskoristite je ili ne, a ja za sebe mogu reći da sam priliku, pruženu šansu iskoristila na najbolji način. Bila sam mlada žena koja je sa 34.godine bila već majka dvoje male dece i koja je u tom trenutku imala svu podršku svoje porodice da bih mogla da se posvetim svojoj karijeri.
Ono što je jako važno istaći, velika je razlika u poštovanju prema znanju koje žena nosu u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini je gotovo nemoguće da žena uspe ako nije pripadnica neke od vladajućih partija, a u Srbiji to baš i nije slučaj. U Srbiji se žena i njene sposobnosti mnogo više poštuju nego u Bosni i Hercegovini. Kada sam došla na mesto načelnice za obrazovanje za Raški, Rasinski i Moravički okrug (bilo bi dobro da našim čitaocima napravimo tu paralelu između okruga i kantona i funkcija – okrug u Srbiji je kanton u Bosni I Hercegovini, a načelnik okruga za obrazovanje u Srbiji je funkcija kantonalnog ministra u Bosni Hercegovini, pa često volim da se našalim, a u svakoj šali ima i zbilje kada se moje kolege ministri žale na obim posla, volim da im spočitam i kažem “to što Vi radite je apsolutno ništa, ja sam bila Vi puta 3 – imala sam u nadležnosti 200 škola, 200 direktora, a koliko je samo to učenika) nisam bila član Demokratske stranke koja je bila vladajuća stranka u Srbiji iz koje je i sam premijer. Na mesto načelnika sam došla po preporuci jednog uglednog profesora koji je u nekom period pratio moj rad u srednjim školama, aktivnosti u koje sam bila uključena van posla i jednostavno …dobila sam poziv od ministra, sada već pokojnog, prof.dr Gaše Kneževiča. Ukazano poverenje sam na najbolji način opravdala. Posao na koji sam kasnije otišla u Ministarstvo rada, zapošljava i socijalne politike je takođe podrazumevao puno odricanja, rada, ulaganja u svoje znanje. Sva ta enrgija je nešto što nedostaje mladim ženama u Bosni i Hercegovini. Energija je preduslov za ličnu satisfakciju da uradite nešto za sebe i okruženje u kome se nalazite.
Kako sam svakodnevno u kontaktu sa curama, mladim ženama (kao profesor na fakultetu), teško mi pada kada ne mogu da pronađem u njihovim očima tu iskru koja govori o želji da budu svoje, zadovoljne sobom i poslom kojim se bave. Imam utisak da im je puno toga teško, da su im mnogo, mnogo važnije druženja sa prijateljima, ispijanja kafe nego čitanje knjige, odlazak u pozorište, bioskop ili neku tribinu. Kako sam veliki ljubitelj pozorišta i trudim se da pratim pozorišni repertoar Kamenog teatra, sa žaljenjem moram reći da na svim tim predstavama ima jako malo, neznatno mladih ljudi, cura koja žele nešto da vide, nešto što će provocirati njihove stavove. Kultura je nekako taj segment koji može da vas ponese, da udahnete to nešto, dobijete krila, poletite i napravite dobre stvari. Kada šetate bilo kojim gradom u Bosni I Hercegovini videćete da sve mlade devojke, pa i žene dosta liče jedna na drugu – slično se odevaju, sve one koje nose duge kose su uglavnom ravnih, ispeglanih frizura, visokih potpetica, veštačkih noktiju. Tako ne izgleda žena koja se bori u društvu za svoj položaj, koja želi svojim znanjem da se nametne i dokaže da se bez nje ne može. Ova žena borac je svoja, ona liči samo na sebe i duh je ono što nju izdvaja od drugih. Deset godina boravka u Bosni i Hercegovini suočilo me je sa puno pitanja na koja ne mogu dati smislene odgovore kada je žena u pitanju, uvek mi nešto u odgovorima nedostaje – jasno je da je Bosna i Hercegovina patrijahalno na višem nivou nego Srbija, ali to nije smetnja, to može biti prednost bosanskohercegovačkoj ženi. Patrijarhat u mojoj glavi znači uređen sistem sa jasno postavljenim pravilima u kojima je žena sve samo ne zatvorena. Naprotiv, žena ima mogućnost školovanja, zaposlenja i ličnog ostvarenja. Njoj nije potrebna partijska knjižica za dokazivanje svog znanja.
FRONTAL: Ženska politička platforma kao vlada u sjeni i korektiv postojećih politika” najnoviji je projekat koji ste pokrenuli skupa sa jednim brojem entuzijastica koje se, čini se, kao i vi, nisu spremne pomiriti sa postojećim statusom žena u BiH. O čemu se tačno radi, i ko su dame koje pored vas nose ovu ideju?
Ženska politička platforma kao vlada u sjeni je dobila svoj naziv sa kojim smo se preko društvenih mreža predstavili javnosti, zovemo se NA POTEZU. Sam naziv grupe ekspertica govori da smo mi, žene od znanja i pera sada na potezu I želimo da pokažemo da u nama postoji to znanje, iskrena želja i namera da se dobre stvari urade za Bosnu i Hercegovinu i ovaj divan narod koji u njoj živi. Najpre godine muka, boli i tuge, zatim godine mrcvarenja, a na kraju osećaja da smo svi skupa postali taoci jedne grupe ljudi koji su se odvojili od običnih ljudi, koji žive u svojim svetovima, koji ne znaju za muku, glad, siromaštvo I tugu, sve ovo pobrajano je otvorilo projekat “NA POTEZU” kao vid pobune i traženje načina da se stvari promene. Vama će možda izgledati ideja utopijska, ali ja duboko verujem u ovaj projekat jer znam, prošla sam ovo stanje u kome je bosanskohercegovački čovek danas (krajem devedesetih poželjne destinacije za ljude koji su živeli u Srbiji su bili Australija i Novi Zeland).
Mnogo mojih prijatelja je odselilo i nisu se vratili i nikada se sigurno neće ni vratiti, tako da ovo sa čim se suočavamo danas u BiH nije meni nepoznato, samo sada znam kako to zaustaviti. Tih devedesetih sam još bila mlada i puno toga nisam znala, ali iskustvo i godine su najveći kapital koji možete poneti sa sobom. Naš program je usmeren na ključne segmente za razvoj svakog ozbiljnog društva – obrazovanje, kultura, zdravstvo, mladi i sport, očuvanje životne sredine i zapošljavanje. Ekonomija, privreda, pravosuđe…sve su to stvari koje izlaze iz obrazovnog sistema, bez dobro postavljenog obrazovnog sistema nema privrede, nema stabilne ekonomije, nemoguće je izboriti se protiv korupcije. Svaka ozbiljna država svoje temelje zasniva na obrazovanju.
Na žalost u Bosni i Hercegovini političari spomenu obrazovanje kroz svoje programe a da ih pitate nešto dublje da vam kažu, ništa niko ne zna. Dame koje nose ovaj projekat su prof.dr Amra Bratovčić sa Tehnološkog fakulteta, Univerziteta u Tuzli, mr.Zerina Hadžić, stomatologa, koja je trenutno na doktorskim studijama, mr. Ivana Krstanović, magistrica engleskog jezika, lektorica, prevoditeljica, članica Društva novinara BiH, mr.Ljubinka Kulišić, magistrica muzičkog izvođenja koju je inače bosanskohercegovačka javnost upoznala i kroz pokušaj građanskog otpora, “PODRŽIMO SESTRE KULIŠIĆ”, Maja Kostović, diplomirani menadžer u sportu koja pokazuje da sport nije samo rezervisan za muškarce, Amna Popovac, diplomirani elektroinžinjer i poduzetnica koju bosanskohercegovačka javnost poznaje kao društveno angažovanu mladu ženu koja dosta vremena provodi u radu sa mladima. Članica je mnogih udruženja i grupa kojima je cilj stvaranje boljeg poslovnog okruženja u BiH i obrazovanje mladih lidera. Naša Amna je članica Mreže žena graditelja mira. Naravno je ovo je naš početak, projekat je na početku, još puno prostora ima za žene koje žele svojim znanjem da doprinesu boljem životu u Bosni I Hercegovini. Tokom septembra meseca, predstavićemo se bosanskohercegovačkoj javnosti svojom platformom koja će dati jasno naše smernice i ciljeve. Čeka nas ozbiljan posao na jesen, obilazak gradova u Bosni I Hercegovini, širenje ideje i razgovor sa ljudima kako bi uspeli da spoznamo sve problema sa kojim se susreće običan čovek. Mi znamo jedno i to želimo – da budemo u funkciji običnog čoveka jer on je bogatstvo Bosne i Hercegovine.
FRONTAL: U BiH prisutna je diskriminacija više društvenih i socijalnih grupa po različitim osnovama. Jedna od njih je i različit odnos prema porodiljama u kantonima i entitetima kada je u pitanju i onako mizerna porodiljska naknada. Nisu li bosanskohercegovačke žene ovdje zakazale kada je u pitanju njihova međusobna solidarnost?
Solidarnost među ženama je inače veliki problem kod bosanskohercegovačkih žena. Da li je u pitanju ljubomora, zavist, šta je to u njihovim glavama, teško je doći do odgovora. Pitanje porodiljskih naknada je samo kap u moru kada se posmatra položaj žene u društvu. Ona nije stimulisana da rađa, da se ostvari kao majka. Politike su svojim nemarom, nebrigom, neiskrenošću jasno poslale poruku da dete rođeno u Sarajevu vredi više nego dete rođeno u nekom drugom kantonu jer porodilja u Sarajevu ima daleko veće doprinose nego porodilja u bilo kom drugom kantonu. Drugi problem je što poslodavci prilikom razgovora za posao, najpre pitaju mladu ženu da li je zasnovala porodicu i da li ima nameru rađati decu, a to je više nego strašno! Bosna i Hercegovina na jednoj strani se suočava sa belom kugom, mladi se sve teže odlučuju na bračnu zajednicu, a na drugoj strani su autistični političari koji su uglavnom skoncentrisani u centrima - Sarajevu i Banja Luci, pa ne vide napuštene kuće, napuštena sela, sporadično čuju da im se škole tamo negde zatvaraju jer dece nema, a i ne rađaju se. Njih se to ne tiče, oni tih problema nemaju, njihova deca su dobro zbrinuta. Nije rešenje u solidarnosti, bilo bi dobro da je ima više, rešenje je u sistemskom pristupu i poštovanju donetih, napisanih i usvojenih Zakona.
FRONTAL: Čini se da se glas žena o njihovom položaju u BiH ne čuje dovoljno u javnosti. Kao stručnjak u polju komunikologije, recite nam molimo vas šta je po vašem mišljenju razlog tome?
Mediji su u dobrom zakazali. Uglavnom se svi sete žene za 8.mart, poslednjih godina je u modi Valentinovo, žene su interesantne pred izbore kada se otvori pitanje njihove zastupljenosti na famoznim listama ili se pak okrenu ženi kada ona/one postignu neke od vrhunskih rezultata u sportu, nauci, umetnosti, te ih ne mogu izbeći. Nažalost, političke stranke su preuzele uređivačke politike u medijima. Međutim…postoji nešto što se zove i neposlušnost i nemoguće je sve koji se pobune otpustiti sa posla. Nekako su i novinari zakazali, moralno zakazali. Sve vuče jedno – drugo, na sceni su uzročno-poslednični odnos i zato svi trpimo.
FRONTAL: I pored toga što se svaka politička partija barem deklarativno zagovara veći uticaj žena u politici, te u svojoj organizacionoj strukturi ima neku vrstu pokreta koji okuplja i proklamuje navedeno, svjedoci smo da je i ovaj put veoma mali broj žena na prvim na stranačkim listama. Kako konačno otrgnuti barem komad moći koju, očigledno, muškarci u strankama ne misle dobrovoljno predati?
Postavlja se ključno pitanje – da li je i jedna žena rekla da želi da nosi listu, da li je i jedna žena rekla da želi da vodi jednu političku partiju, da li je i jedna žena spremna da izađe glasno i kaže JA ZNAM, JA MOGU, JA TO ŽELIM! Ja to nisam čula. Ne vide muškarci u Bosni i Hercegovini ženu na vodećim pozicijama. Ona može biti direktorica vrtića, osnovne ili srednje škole, možda negde i dekan/dekanesa nekog fakulteta, retko rektorica, ali direktorica velikih kompanija, u Bosni I Hercegovini, NE! Nekako je tužna spoznaja da su žene u Bosni i Hercegovini prećutno pristale na to “drugo” mesto, to neko mesto iza, mesto na čekanju. To je nedostatak one energije sa početka priča, jer ne verujem da žena ima problem sa samovrednovanjem. Energija i koren u vaspitanju su zadrške za uspeh!
FRONTAL: Na kraju, žene su kroz našu, balkansku istoriju, u najtežim trenucima uvijek bile najjače. Ima li onda mjesta sumnji da će ipak na kraju izboriti za ono što im pripada?
Hm…jako teško pitanje. Sa jedne strane imamo Euripidovo shvatanje “ženama škodi preterano razvijen intelekt”, zatim Demostena koji je sve sažeo u sledećem “Imamo prijateljice zarad užitka, naložnice zarad svakodnevnog telesnog zdravlja i supruge da nam rađaju potomke”, a na nekoj trećoj strani je Pikaso, dobar poznavalac žena. Za njega “Postoje samo dve vrste žena- boginje i otirači. A opet, jednoj pudlici, ništa nije tako slično kao druga podlica. To važi i za žene”. Nekako je sve žena u Bosni i Hercegovini sažeta u ovim opisima. Ali ja duboko verujem da mi možemo uspeti, ako ništa drugo, nateraćemo muškarce da nas prihvate kao ravnopravne partnere kako u politici, tako i u svim ostalim sferama društva.
Autor: Denis Čarkadžić
Frontal
O politici
Marijana Šećibović je dekanesa Visoke škole za turizam i menadžment u Konjicu, a njena uža specijalnost je područje komunikologije. Dolazi iz Kraljeva u Srbiji, ali se prije deset godina preselila u Bosnu i Hercegovinu. Sa profesorom Refikom Šećibovićem, svojim suprugom, 2011. godine je osnovala Visoku školu za turizam i menadžment u Konjicu, jedinu specijaliziranu školu za turizam u BiH. Marijana je osamnaest godina radila u oblasti obrazovanja u Srbiji. Od 2001. do 2004. godine bila je načelnica obrazovanja za Raški, Rasinski i Moravički okrug u Vladi Republike Srbije u vladi pokojnog premijera Zorana Đinđića, a naredne tri godine obnaša funkciju savjetnice ministra za obrazovanje pri Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike u Ministarstvu ekonomije. Pored profesorskog i akademskog angažmana, u BiH se Marijanin društveni angažman proteže i na politički i zagovarački – članica je predsjedništva političke partije Nezavisni blok, te je nedavno samostalno pokrenula i ideju kreiranja Ženske političke platforme/mreže, zagovaračke inicijative čiji je cilj da postane respektabilan faktor na političkoj sceni BiH.
U Srbiji je Marijana napravila mnogo toga u profesionalnom smislu. Uz smijeh prepričava kako joj je suprug govorio da BiH nije za nju: „Govorio je 'Ti si oštra', a ja sam odgovarala da je Bosna i Hercegovina idealna za mene. I dalje mislim da je tako.“ Kao univerzitetska profesorica koja predaje komunikologiju, mnogo pažnje posvećuje komunikaciji, te smatra da sve nedaće u društu proističu iz lošeg razumijevanja, odnosno nedostatka međusobnog slušanja. Obrazovanje je, pak, u fokusu njenog rada i djelovanja. „Obrazovanje je nešto od čega sve zavisi, i od čega sve počinje“, kaže Marijana.
Nakon što su se preselili u BiH, odakle je njen suprug porijeklom, nisu mogli pronaći zaposlenje. „Dvije i po godine smo putovali od severa do juga BiH ne bi li opstali. Svake sedmice smo prelazili po 1000 kilometara.“ Marijana je pokušala dobiti angažman na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, te je prijavila izlaganje na jednoj konferenciji na temu odnosa štampanih medija prema reformi obrazovanja u Srbiji od 2001. do 2010. godine. „Nakon izlaganja, pokojni profesor Vladimir Štambuk, koji je predsedavao sesijom, pitao me je u kojoj sam ja to Srbiji živela. Ja sam mu rekla 'Profesore, Vi i ja nismo živeli u istoj Srbiji. Vi ste bili miljenik sistema, a ja sam bila protiv tog sistema.' Ako ne prihvatite ono što se od vas traži, vi ste nepoželjni. Ja sam tim izlaganjem sebi zatvorila vrata na Palama.“ Kako bi mogli raditi, Marijana i Refik odlučili su osnovati Visoku školu za turizam i menadžment, gdje danas studenti/ce mogu izabrati između studijskih programa Menadžment u turizmu, Geoturizam (jedinstven u jugoistočnoj Evropi), Menadžment informacionih tehnologija, Osnove menadžmenta i Komunikologija i turizam.
Zagovaranje politike dobrih rješenja i ideja
Loša situacija u oblasti obrazovanja u BiH je djelovala kao motivacija Marijani da započne neku novu priču, i da pokrene inicijativu Ženske političke platforme/mreže. „Želim da pokažem da žene znaju, mogu i umeju bez problema voditi jednu državu. To nam je prije nekoliko dana poručio i španski premijer, kada je od 17 ministarstava 11 dodelio ženama.“ Marijana je radila sa ženama iz različitih političkih partija (SDA, HDZ 1990, SDP...) na treninzima iz oblasti komunikacije i javnih nastupa. „Kad god sam radila sa ženama, moja poruka je uvek bila – budite solidarne. Žena treba da glasa za ženu. Ako mi ne podržimo jedne druge, ne možemo očekivati da će nas muškarci podržati. U ovoj tradicionalnoj i zatvorenoj sredini, gde vlada palanački duh i gde živimo palanački mentalitet, nemoguće je očekivati da vas muškarci podrže.“ Ženska politička platforma/mreža je produkt Marijanine želje da kreira prostor za društveno i zagovaračko djelovanje sposobnih i edukovanih žena koje mogu napraviti promjenu u BiH.
„Ja zagovaram politiku koja nije politika konfrontiranja, nego politika iznošenja dobrih rešenja i dobrih ideja. Smatram da ima puno kompetentnih žena u bh. društvu i da ništa ne predstavlja prepreku da i žene budu reper postojećoj vladi. U sklopu platforme ne vidim samo političarke, nego i žene iz raznih priča, koje imaju znanje i hoće da pokažu da mogu biti nositeljice odgovornosti. Ovde se sve svodi na postupke koje činite. Ja potenciram odgovornost za neučinjene stvari. Ako ste bili u prilici da nešto učinite, a niste to učinili, vi ste za to odgovorni. Ako ste imali mogućnost, a niste učinili ništa dobro, to je vaša odgovornost, veća nego ako ste nešto 'profulili' u poslu“, pojašnjava Marijana. Njena ideja je da platforma djeluje kao vlada u sjeni, i da služi kao korektiv postojećih politika. Pri kreiranju platforme, Marijana je u obzir uzela četiri ključna stuba, a to su zdravstvo, obrazovanje, kultura i pravosuđe. „To su četiri stuba na kojima počiva snaga jednog društva. Od obrazovanja zavise privreda i ekonomija. Zdravstvo je bitno jer, ako nemamo zdrave ljude, nemamo s kim raditi. O stanju kulture ne trebamo ni govoriti, a na kraju, funkcionalno pravosuđe je bitno kako bismo prekinuli lanac korupcije i mita.“
Mnogo žena u bh. društvu radi sjajne stvari, ali Marijana kaže da su u pitanju pojedinačni napori, dok, ako se umreže, žene mogu postići mnogo više, i dati najbolji dio sebe za određeni cilj. „Žene su uključene, i imaju želje i intencije da nešto promene nabolje, ali nisu na mestima odlučivanja. Ako se umrežimo, ako izvršimo pritisak, postoji prostor za uspeh.“ Marijanin cilj je ohrabriti bh. žene da kažu svoje mišljenje, i da postanu svjesne da mnogo toga zavisi od njihove uključenosti u javni život i djelovanje. „Naše tradicionalno vaspitanje od žene očekuje da bude majka, domaćica, ljubavnica, da zadovolji sve ono što se od nje očekuje, a niko ne pita šta žene očekuju od sebe. Ako može jedna tradicionalna Španija da napravi taj presek i da kaže: 'Sada su na redu žene', ako to može i jedna Kanada, jedna Francuska, zašto mi to ne bismo mogli na Balkanu?“
Sa znanjem ste dobrodošli na svako mjesto
Njena želja je također povećati i nivo zagovaranja u oblasti obrazovanja. „Često kažem da obrazovanje u BiH ima genocidan karakter. Jasno mi je da to zvuči ozbiljno, ali manjak ulaganja u obrazovanje i nebriga o mladima rezultiraju uništavanjem naroda. To jeste ozbiljna reč, ali i ovo su ozbiljna dela. Taj manjak ulaganja i nebriga o ljudima imat će ozbiljne posledice.“ Kao osoba koja svakodnevno radi sa mladim ljudima, Marijana izražava žaljenje što mladi u BiH nemaju puno ambicija, i uglavnom su fokusirani na to kako da što prije zarade novac. „Studentima i studenticama govorim da, ako imate cilj, želju, ambiciju, nije vam potrebna veza da dobijete posao. Znanje niko ne može da vam uzme. Bilo gde da se nalazite, sa znanjem ste dobrodošli na svako mesto.“ O trendu masovnog odlaska mladih ljudi iz BiH, Marijana kaže: „Mislim da oni ne odlaze zato što nema posla, nego zato što više ne mogu da iznesu pritisak koji politika stalno diže među ljudima. Osnovno kršenje ljudskih prava je kada kažete da u BiH žive tri konstitutivna naroda. A šta su ovi ostali? Kada svojim studentima i studenticama svakog 1. oktobra podelim indexe, stavim im unutra isprintanu pesmu Rudyarda Kiplinga Ako. Kažem im da sačuvaju tu pesmu, jer mnogo je iskušenja u životu, a na kraju je najteže biti čovek.“
Pored svog posla, Marijana nastavlja sa svojim društvenim angažmanom, jer vjeruje da je obaveza akademskog građanina/ke da bude društveno angažovan/a. „Ako to ne bih radila, osećala bih se strašno beskorisnom u životu. Uvek ima prostora da date jedan deo sebe. U Kraljevu sam ostavila Srednju umetničku školu, u BiH ću ostaviti fakultet. Za života sam napravila dve obrazovne institucije. I kad razmišljam o tome, pomislim – malo li je! Ali, ja verujem u projekat koji sam pokrenula, jer znam da postoje žene koje su sjajne stručnjakinje u svojim oblastima, koje imaju šta da kažu, koje su vrlo respektabilne i ne boje se da iznesu svoje mišljenje.“ Ona smatra da, ako država ulaže u svoje ljude, ljudi su dužni to državi vratiti. „Ekonomski institut u Beogradu je devedesetih godina radio istraživanje o tome koliko košta pravljenje jednog intelektualca/ke, od početka obrazovanja, pa do kraja studija. Devedesetih godina je to bila cifra od 300 000 dolara. U proteklih 25 godina, recimo da je ta cifra porasla na 500 000 dolara. Ako je pomnožimo sa 80 000 mladih koji su prošle godine otišli iz BiH, postaje nam jasno koliko je novca izašlo iz BiH.“
U narednom periodu, Marijana će raditi na stabilizaciji ideje Ženske političke platforme/mreže prije predstojećih izbora. „Želela bih da spremno dočekamo to što nam dolazi, te da u periodu kada se budu dešavale kampanje možemo ljudima da sugerišemo šta treba da promene. Mislim da su promene moguće i da su nužne. Ako ove jeseni nešto ne promenimo, bit ćemo u dubokom problemu. Ako ne budemo delovali, svako u svom domenu, nećemo ništa promeniti. Očekujem da se do jeseni dobro konsolidujemo, i da spremno dočekamo i one koji dolaze i one koji ostaju, i da kažemo šta ne valja, te da predložimo šta bi moglo funkcionirati bolje. Niko nas ne treba posmatrati kao protivnice, nego kao dobronamerne savetnice i saradnice.“
Blog post
Prije nepunih 21 dan slavilo se Valentinovo i svi su se jako, jako voljeli po društvenim mrežama. Dok se nije raspala velika država, Valentinovo su retki slavili, a onda smo se izborili za demokraciju/demokratiju pa smo napravili od svojih života «paradu pijanstva i kiča» što bi rekao Đole Balašević. Sterijine Feme šetaju našim palankama, a Nušićeve gospođe ministarke su ogledalo vlada koje imamo. Interesantno je ići u susret 8. martu da vidimo tko šta slavi.
U Srbiji se uvođenjem demokratije deo vlasti odricao 8. marta kao komunističkog praznika bez obzira što se na ulicama histerično prodavalo cvijeće, parfimerije su ostajale bez prosečno skupih parfema, pa čak i zlatarske radnje su dobro radile tih dana. Najskuplji pokloni su bili rezervisani za učiteljice, po koju nastavnicu, razrednicu, neku suprugu, ali su 8. marta najviše profitirale ljubavnice. To je ona nagrada koja slijedi za ukradenu ljubav. Vjerujem da se u ovih 20 godina nije puno promijenilo, navike su čudo
U Hrvatskoj po mojim skromnim saznanjima sve na nekoj višoj razini, SDP je bio u vlasti pa su se žene organizirale kako dolikuje. Naravno da se opozicija gnušala praznika, ali praznik se ipak slavio. Vjerujem da su karanfile i u Hrvatskoj pobijedili buketi ruža i još koje kakvih cvijetića , a što se tiče poklončića…što ste na višoj razini, poklončići su skuplji
A u našoj lijepoj BiH da nije Fondacije «Cure» ne bi znali šta se slavi 8. marta. «Cure» su rijetki izdanak čiji se pelcer prima, sramežljivo, ali se prima. Da ne povjerujete, svi veliki hoteli u Sarajevu su već od sutra, 6. marta puni, sve je rasprodato, od 6. marta se slavi 8. mart…to mu dođe ko Ivkova slava J Pokloni se podrazumijevaju, u Bosni i Hercegovini uz poklon obavezno ide i cvijeće.
Zbog parade neznanja, da se podsjetimo šta je 8. mart - davne 1857. u Njujorku, žene zaposlene u tekstilnoj industriji su demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plata. Te iste žene su dva mjeseca kasnije osnovale svoj sindikat. Najpoznatiji je događaj iz 1908. kada je Njujorkom marširalo 15.000 žena tražeći kraće radno vrijeme, veće plate i demokratsko pravo glasa. U Kopenhagenu je 1910. organizovana prva Međunarodna konferencija žena u organizaciji Socijalističke internacionale. Njemačka ljevičarka Luiza Cic inspirisana Amerikankama, predložila je organizovanje Međunarodnog dana žena. Inicijativu sprovođenja dana žena preuzela je njemačka feministkinja i ljevičarka Klara Cetkin sa idejom borbe za jednaka prava i demokratsko pravo glasa.
U BiH bi trebalo žene da ovog dana izađu na ulice i da se bore za priznavanje svog znanja, svojih sposobnosti, svoje mjesto u političkom životu jer žena je u politici iskorištena. Nametnuta evropska pravila ogolila su lica i naličja naših samoprozvanih političara. Kada ih malo bolje pogledate, nit glasa, nit stasa. Još je nama i dobro kakvi nas predstavljaju. A Feme i gospođe ministarke su njihovo ogledalo.
E moja Bosno i Hercegovino…
PS. Dragi moji, možete me 8. marta naći u Spazio Gourmentu, nedjelja je, a ja nedeljom uživam u «Jutarnjem listu», velikoj kafi s mlijekom i duhu Italije na Marin dvoru.
Medijski sadržaji
Paneuropska unija Bosne i Hercegovine organizirala je sinioć u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu okrugli stol na temu “Drugačija Bosna i Hercegovina za modernu EU” na kojem je bilo riječi o izazovima koji su pred Bosnom i Hercegovinom u procesu dobijanja statusa kandidata za članstvo u Europskoj uniji.
Uvodničari su bili mr. Senad Šepić, poslanik u Predstavničkom domu PS BiH, prof. dr. Marijana Šećibović, dekanesa Visoke škole za turizam i menadžment Konjic, prof. dr. Elmir Sadiković, profesor na Fakultetu političkih nauka UNSA i Zekerijah Smajić, analitičar, novinar i urednik.
Moderator okruglog stola bio je predsjednik Paneuropske unije BiH Vanja Gavran, koji je apelirao da politički zvaničnici u BiH ozbiljno i odgovorno pristupe Upitniku sa oko 3.000 pitanja što ga je Europska komisija nedavno uručila predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Denisu Zvizdiću kako bi zemlji što prije bio dodijeljen status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. “Važno je okrenuti se krucijalnim pitanjima, a ne ovima kojim se političari, nažalost, trenutno bave” – rekao je Gavran.
Senad Šepić rekao je da je potrebno prestati s politikama sukoba i “dogovornog konflikta interesno povezanih elita” te zemlju pokrenuti naprijed kroz rješavanje konkretnih životnih problema građana. “Teme kao što su Ustav, prekrajanje granica i pitanje praznika nisu prioritetne za građane. Najpotrebnije je uspostaviti pravnu državu jednakih šansi za sve, zapošljavanje, zaustaviti odlazak mladih iz BiH i ravnomjerno razvijati cijelu BiH” – istakao je Šepić. Podsjetio je da je sa grupom parlamentaraca i predstavnika nevladinih organizacija osnovao “Blok za Evropu” koji će raditi upravo na ovim pitanjima.
Marijana Šećibović govorila je o potrebi ulaganja u “moderno obrazovanje” koje je orijentisano ka jačanju ne samo bazičnih već i primjenjivih znanja. Podcrtala je da je obrazovanje glavni faktor jedinstva i integracija unutar društava i ujedno najbolja investicija za budućnost, te šansa za bolju i ljepšu BiH u kojoj će mladi ostajati.
Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu doc. dr. Elmir Sadiković govorio je o aktualnom političkom trenutku u regiji i Europskoj uniji, te o izazovima koji su pred Bosnom i Hercegovinom na putu ka članstvu u Uniji. Naglasio je da je proces integracija Bosne i Hercegovine u EU najvažniji društveno-politički proces za BiH u ovom trenutku. Iznio je stav da će prilagođavanje uslovima koje diktira EU i sam proces intergracija u EU zasigurno zahtijevati ozbiljne reforme Ustava BiH. Pozvao je na relaksaciju unutrašnjih političkih odnosa i na rješavanje socio – ekonomskih problema građana.
Ekspert za pitanja evropskih integracija, novinar i urednik Zekerijah Smajić izrazio je sumnju u iskrenost namjera političkih lidera da zemlju uvedu u Europsku uniju. Rekao je da su Dejtonski sporazum i nemoral glavni uzroci svih problema u BiH te da su mladi u BiH oni koji moraju iznijeti reforme kako bi zemlja krenula naprijed. Naglasio je i da sami mladi moraju pokazati više volje i želje za prosperitet svoje zemlje, a ne da budu indolentni i da se mire sa postojećim stanjem. „Trenutni geo-politički odnosi u svijetu mogli bi utjecati da se BiH primi u EU ubrzanijim tempom i ova prilika se treba iskoristiti“; kazao je Smajić.