Između prošlosti koja nas je oblikovala i budućnosti koja nas zbunjuje – ostaje pitanje: šta je ostalo od čovjeka?

A možda baš da krenem od te odrednice – „budućnost“.

Šta je uopće budućnost? Postoji li? Ili je možda samo riječ o vremenu za koje mislimo da će doći, projekcija onoga što vidimo i očekujemo? I ima li u toj projekciji mjesta za ljudsko?

Ljudsko osjeća, smije se i plače, raduje i tuguje. Postoji ethos – običaji, narav, ćud. Međutim, Puškin i Jovan Sterija Popović danas su zastrašujuće aktuelni. Tragikomedija je naša zbilja, na svim frontovima: dezorijentiranost obitelji, nerealna očekivanja mladih, umišljenost virtualnih „zvijezda“… Zvoni mi rečenica: „Ona je poznata, prilaze joj i žele da se slikaju s njom.“

A tko je ona?

Povlače se pitanja iz Ujka Vanje – težnja za srećom i pitanje šta je zapravo sreća. Je li zadovoljstvo lajkovima, blicom, aplauzom, trenutnim punim buđelarom sreća? I na kraju, postavljaju se suštinska pitanja smisla življenja: pitanje ljepote, estetike i etike, veze lijepog i moralnog, čistog i rada.

A onda nastupa Sterija – umišljenost, malograđanski način života i shvaćanja. Umišljenost da nešto jesmo, a zapravo nismo.

Ako se sve ovo zove budućnost, onda je ona – tragikomična. I možda je došlo pravo vrijeme da se izgovori: “budućnost ne postoji”. Ako se izgubi smisao, a vidljivo je da nestaje, šta onda ostaje? Praznina. Jedno veliko NIŠTA.

One “hiše” iz 18.stoljeća , kako divna riječ za kuće koje su bile malene, u kojima se sve dešavalo u jednom prostoru – rađanje novog života, spavanje višečlane obitelji, spremanje hrane, objedovanje, ognjište oko koga su djeca trčkarala i zadirkivala se…Iz njih su izlazili veliki ljudi. Skladatelji, izumitelji, vjernici, zemljoradnici. Poštenje, čestitost, želja za doprinosom zajednici je bila potka koju su naši stari prenosili na svoje potomke. Dovoljno je zagrebati  po povijesti i uporediti  je sa sadašnjošću… I onda pitanje, zašto se vraćamo prošlosti i zašto je povijest „Historia est magistra vitae”.

Danas je zavladala hladnoća kao uvod u ono što donosi NIŠTA. Narativ o čežnji za velikim što praznijim prostorom, bez zastora, bijeloj I sivoj boji namještaja I zidova, bez knjiga i živih biljaka, tišina I samoća. Ta slika me podsjeća na kapsulu spremnu za katapultiranje. Lagano, ali sigurno nestaje život. Punoća života.

Posljednji trzaji su u vrijeme vjerskih praznika, ali ta okupljanja i čestitanja kratko traju I sve opet poprima onu tragikomičnost koja vodi ka NIČEMU.

Ovo nije pesimizam. Ovo je život pred kojom zatvoramo oči.  Ostaje nada kako kaže Cesarić:

“U moru života što vječno kipi,

Što vječno hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi –

I kad prođe vječnost zvezdanijim putem,

Jedna vječnost pusta.

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.”