U nama ne žive samo naši izbori — u nama žive naši preci.

Teško je sklapati mozaik kada kockice nedostaju. Prazan prostor se popunjava historijskim činjenicama, kulturnom ostavštinom, priviđenjima koja su zapisana u genima. Naslijeđe je fascinantan tok koji se ne razumije a  i ne prihvata. Sve je prisutnija slika „ribe koja diše na suvo“.  Vrijeme jeste saveznik ali u našem slučaju, suočavanje sa površinom i dubinom čiji je ozbiljan saveznik nezainteresiranost je kao  cunami koji treba da zbriše  sve pred sobom i stvori novi brisani prostor za neki drugi izgled i sasvim drugačiji doživljaj. To linearno prihvaćanje jednoumlja je kazna koju trebamo prihvatiti kao činjenicu koja nam je data i tražiti puteve istine.

Nisam pod utjecajem svetih knjiga kako se tumače moje riječi u posljednje vrijeme.  A i da jesam, ima li nečeg loše u tome? Da li nas čitanje, promišljanje i saznanje spaja ili razdvaja? Zašto se pitanja ideologiziraju? Da li je moć, oblikovanje javnog mijenja, utvrđivanje identiteta, razdvajanje na dobro i loše , na mi i oni –  jedini vrijednosni okvir?

Istina je da me svaka nova stranica i Biblije i Svetog pisma  porazi otkrivši mi dubinu promišljanja, slikovitim govorom  i  putokazima koji prazninu čine sadržajnijom.

Istina je da „vrištim“ sramoti kojoj se kliče jer ona je kao i laž – što je više prisutna, prihvata se kao model „normalnosti“.

Istina je da svoju „udobnost“ tražim u velikom iskoraku jer razumijem genetiku. Oduvijek me fascinirala. A danas je u modi coaching koji je uveo porodične konstelacije. Preko noći počela je borba za prekidom „generacijskog prokletstva“, „obiteljskog prokletstvo“ , „prokleti lanac predaka“ – posao za coachinge.

Malo je reći da sam užasnuta, čujte „prokleti lanac predaka“. Još jedna ozbiljna igranka sa znanošću i dubokim emocijama. Možete li DNK promijeniti?

Iako mi suprug govori da se u posljednje vrijeme najčešće družim sa mrtvima obilazeći grobove roditelja i svojih predaka,  kao i uvijek kroz svoju tišinu nudim vam odgovore –  druženje sa precima me umiruje a u isto vrijeme budi  radost u meni. Život za ispričati i ljubav za pružati su već dovoljni razlozi za bogatu trpezu riječi.

Priča o muškim šeširima je priča kroz epohe – stil, status, kulturni identitet. Nimam klobuka dedka Janka ali imam uspomenu na nošenje šešira/klobuka koje je u Sloveniji bilo mnogo više od modnog detalja. Simbol dostojanstva, otmjenosti, ozbiljnosti i odgovornosti. Simbol i seoskog i građanskog. Donio je moj Janko svojim šeširom u Kraljevo duh elegancije i srednjoevropske kulture koja je bila jako izražena u Primorskoj pod utjecajem talijanske i austrijske mode. Taj kultni model Homburg sa jasnim udubljenjem po sredini, (tzv. “gutter crease” koji daješeširu formalniji i strukturalniji izgled u poređenju sa običnim šeširima bez prevoja).  

Rijetko će tko razumjeti da je moj dedek  Janko zapravo šeširom zadržavao vezu sa svojim porijeklom. Iako okolina nije pratila taj stil, on je ostao vjeran sebi. Šešir je bio njegov ponos. Ti njegovi pozdravi na ulici sa blago podizanjem  šešira za obod bili su namijenjeni  poznanicima u prolazu a pred damama (u svakoj ženi video je damu) i starijim gospođama ako bi stao da porazgovara, potpuno bi skinuo šešir u znak dubokog poštovanja.

Toliko sam sretna što slike žive u mojim sjećanjima. Uz balon mantil moj dedek Janko  bio je sinonim elegancije u tada neopisivo lijepom gradu Kraljevu.  

Još uvijek ima onih koji se sjećaju tog tihog, toplog i  kulturnog Slovenca koji je potražio spas 30.ih godina prošlog vijeka od fašističke Italije u gradu na Ibru. A sada ja moram otići u Ajdovščinu da bi razumjela Frojda „Besmrtan si kad te zavoli mnogo nepoznatih ljudi“.