Postoje stvari koje se ne izgovaraju — one se podrazumijevaju.
Uzdah, pogled, tišina… govore dovoljno.

Postoje priče koje traže da budu izgovorene.

Znam, ništa se ne mora. I znam koliko danas smeta svaki imperativ. Ali baš zato što smo naučili da se ništa ne podrazumijeva, pojavila se potreba da se neke stvari ponovo izgovore — jasno i bez zadrške.

Nekada su postojala ta „podrazumijevanja“. Ne kao pravila, nego kao tihi dogovor društva sa samim sobom.

Podrazumijevalo se da dijete jede ono što je servirano.
Podrazumijevalo se da kada dođu gosti, dijete zna svoje mjesto — ne iz poniženja, nego iz reda.
Podrazumijevalo se da se uči, jer je to bio jedini „posao“ koji smo imali. Nagrada nije bila svakodnevna, ali je imala smisao — ljetovanje, zimovanje, nove patike, ploče.
Vrijeme povratka kući nije se pregovaralo, u zraku se osjećalo. Podrazumjevalo se.
Zajednica je bila okvir u kojem si znao gdje pripadaš.

Poštovala se porodica.
Poštovalo se kumstvo.
Na slavu se nije zvalo — dolazilo se.

Slava je bila kolač, žito i vino, a sve ostalo nije moralo biti.

Nije bilo mnogo novca, ali bilo je dovoljno da se čovjek nahrani i da zna gdje pripada. I to je bilo dovoljno.

Sve to  i još mnogo toga, podrazumijevalo se. Bez objašnjenja. Bez rasprave.

I sada se pitam, da li je  u tom podrazumijevanju bilo nečeg pogrešnog?

Jer iz tog „podrazumijevanja“ izašli su ljudi koji su znali raditi, koji su znali biti roditelji i koji su znali da bez dobrog komšije nema ni mira ni sreće.

A onda smo počeli sumnjati u vlastite temelje. Povjerovali smo da su tuđe vrijednosti veće od naših. Počeli smo učiti da se ništa ne podrazumijeva i u tom procesu izgubili i ono što je imalo smisla. Usvajali smo obrasce koji nam nisu pripadali, prihvatali mjerila koja nismo razumjeli, i pokoravali se sistemima koji nas nisu gradili.

Kao da smo zaboravili riječi iz Poslanice apostola Pavla 7,23: „Kupljeni ste skupo; ne budite robovi ljudima.“

I jesmo postali  robovi tuđih očekivanja, tuđih narativa, tuđih definicija „ispravnog života“.

Danas se „teorije zavjere“ olako odbacuju, ali vrijeme pokazuje da se iza mnogih od njih krije nešto mnogo ozbiljnije — tiha promjena vrijednosti, postepeno brisanje granica između bitnog i nebitnog i razgradnja onoga što je nekada držalo društvo na okupu,  porodica i autoriteti.

Nismo ni primijetili kada se to desilo.
Samo smo se jednog dana probudili u svijetu u kojem se sve objašnjava, a ništa se više ne osjeća. Nametnut nam je narativ o patrijarhatu kao jedinom krivcu, a istina je mnogo složenija. U vremenu koje pamtim, nije bilo savršeno ali je bilo jasno. Znalo se ko šta nosi, ko za šta odgovara i gdje su granice.

Danas granice više ne postoje  ili ih se stidimo. I zato me ne čudi što mlađe generacije znaju mnogo, a razumiju tako malo. Znanje bez temelja nije znanje, to je buka.

Jutros gledam medije, društvene mreže –  1.Maj. Roštilji, pjesma, smijeh, slike za društvene mreže. I sve je to lijepo, ali se pitam,  šta zapravo slavimo? Prvi maj nije bio samo dan odmora, podsjetnik je na borbu, na dostojanstvo rada. Na vrijednost čovjeka koji radi. Jeli smo grah  ne zato što nismo imali više, nego zato što je to bio simbol.

Danas, u vremenu krize, zadužujemo se da bismo izgledali sretnije nego što jesmo. Zapamtite, “da bi izgledali” da bi sakupili lajkove, da bi nam se divili ?!

Možda smo izgubili mjeru? Možda smo, u želji da budemo moderni, postali prazni? Možda smo zamijenili vrijednosti za utiske, a suštinu za prikaz. I zato danas više ništa nije sigurno, ni odnosi, ni autoriteti, ni istine. Sve je podložno tumačenju. Sve je stvar izbora. A tamo gdje je sve izbor, ništa više nema težinu.

Zato ne govorim iz nostalgije.
Ne želim povratak u prošlost. Govorim iz potrebe da sačuvamo ono što je vrijedilo, da prepoznamo gdje smo pogriješili i da se vratimo sebi. Ne svemu što je bilo, nego onome što je imalo smisla jer bez tog „podrazumijevanja“ ostajemo bez oslonca. Bez mjere. Bez pravca.

Vratimo podrazumijevanja u društvo.

Ay, Carmela.