Blog post
DRUGA VRATA
Malo šta me tako pogodi kao hladnoća djece. A onda se sjetim moje drage Nade:„Čestitam! Dobili ste okupatora i domaćeg izdajnika.“ Kako svako vrijeme nosi svoje breme, tako to „svako“ vrijeme nosi neprihvaćanja, nevjerovanja, odbacivanja, a onda buđenje. Grubo buđenje. Još malo bismo odspavali, ali nam se ne da. Ona vremenom već dobro znana dilema – ustati, razbuditi se ili ostati još malo bunovan? Možda je ta odrednica „domaći izdajnik“ malo gruba, ali zar u grubosti ne leži ono zrno istine – nedostatak empatije.
A kao da je još juče bilo – trudovi, prva nepoznata situacija, a onda pelene, neprospavane noći, bdijenje zbog visokih temperatura, tapkanje praškom da ne ostanu ožiljci od boginja,svi oni zajednički rađeni domaći zadacI,patnja zbog neuzvraćene prve ljubavi, pa srednja škola, pa fakultet, pa odricanja zbog ekskurzije koja uključuje gradove koje još niste stigli obići, upoznati, ali zato šaljete svoje dijete da vam ispriča o gradu svijetlosti o kome ćete nastaviti da sanjate. Spisak želja se puni famoznim patikama, pa prvom kožnom jaknom, pa prvim samostalnim ljetovanjima … i još puno toga prvog za vaše dijete, a vi ste to prvo nekako preskočili.
A onda, počinju da stižu odgovori – „možeš li to brže reći“, „nemam sada vremena“, „čućemo se“, „ne smaraj“ ili „svašta ti radiš na svoju ruku“ i još mnogo toga i mnogo grubljeg i ružnijeg. I pitanje, odnosno dilema o domaćem izdajniku više ne stoji.
Gdje se to griješi?
Da li je bezuvjetna ljubav toliko loša? A ne znam kako drugačije?! Može li to sa ljubavlju uopće nekako drugačije? Ljubav se ne stavlja na tas, nije mjerna jedinica, ona je kao oblak koji slobodno plovi prostranstvom bez kraja. Samo što u tom vječitom preispitivanju zaboravimo da nebo nije samo naše – svoj oblak ima i naš najvoljeniji „okupator“. Godinama je rastao, noseći u sebi sve one kapljice koje smo mi s ljubavlju ispratili u svijet, ali i teret njihovih novih borbi. Kada se u tom njihovom svijetu nakupe haotična nezadovoljstva, nesnalaženja i neispunjena očekivanja, taj teški oblak se sudari s našim. Umjesto blagosti, iz tog sudara rodi se olujni vjetar, spusti se neka nepoznata hladnoća, i sve počne da boli.
Udaljavanje boli.
Bavljenje sobom je u redu, ali odbacivanje ruke koja je nunala, kupala, grijala, hranila, obuvala, peglala, previjala posekotine, ogrebotine… nije u redu. Bezuvjetna ljubav nije slijepa i ne znači da se ne osjećaju tuga i razočarenje. A onda…tuga nekako postaje teška, davanje je stiglo do zida, riječi se odbijaju o tišinu, a daljnje insistiranje na bliskosti samo produbljuje ranu. Tada ljubav prema djetetu ne prestaje, ali se rađa nužna, tiha potreba, sačuvati sebe.
Oluja je zbrisala suze, neprospavane noći, teške glavobolje i počistila boli. Ali to novo stanje postavlja pitanje – Šta se dogodi kada roditelj, koji je cijeli život nekome otvarao vrata, jednog dana mora sam sebi potražiti druga vrata?









