Pupo, danas je Tvoj dana, danas je Tvoj rođendan. Gledam fotografije, suze ne mogu zaustaviti. Lagali su kada su govorili da će prestati bol. Lagali su kada su govorili da vrijeme liječi rane i da će vrijeme učiniti svoje. Niti je bol prestala, niti je rana zacijelila. Ovo je zasigurno jedina situacija u kojoj vrijeme nije saveznik. Danas bi slavili Tvoj 83. rođendan. Za nekoga, rođendan je samo još jedan dan u godini, a za nas su rođendani bili posebni dani. Nije bilo važno kome je rođendan, jer smo se svi ponašali kao da je rođendan svakoga od nas. Imali smo svoju priču, svoju notu koja je imala poseban štimung. Imali smo svoju boju. Obavezna rođendanska torta je posljednjih godina često bila zamijenjena zalivenom pitom od višanja jer to si volio. Flaša dobrog bijelog vina ili šampanjca i muzika kao podloga bila su ta naša boja. A onda bih te pozvala da plešemo jer ti si bio moj jedini i pravi partner za ples. U Tvom naručju sam lebdjela kako si znao često da kažeš, «ne osjećam te, ti ne plešeš, ti lebdiš». Ti si bio taj koji me je uputio i poslao na ples, koji je u meni razvio ljubav za muzikom, ti si bio taj koji si me oblikovao tako da sam se u mnogo čemu razlikovala od svojih prijatelja. Tada mi je to pomalo smetalo, a danas sam ti zahvalna na svakoj sugestiji, svakoj kritici, svakom trenutku koji si mi posvetio. O Bože, da znaš samo koliko boli. Govorio si da je došlo neko vrijeme u kome se ne možeš snaći. Gledala sam te čudno i nisam razumjela. Oprosti mi, bio si u pravu, došlo je vrijeme kome ni ja ne pripadam. Nisi razumio moju odluku da odem iz grada, a u stvari nisi bio spremam da se rastanemo. Bila sam u tom trenutku toliko sebična, nisam Tvoju poruku razumjela. Nisam razmišljala da Te moj odlazak boli. A Ti si bio toliko veliki da to nikada nisi ni rekao. Da sam ostala, možda bi danas slavili Tvoj rođendan? Možda ništa ne bi bilo od ovoga što jeste? Kada sam po drugi put krenula na svoj put, razgovarali smo, nisi u potpunosti razumio ali se opet nisi protivio. I opet si bio spremam da mi pomogneš. Uvijek si bio tu za mene, uvijek si me razumio i na svoj način pomagao. Znala sam dok imam Tebe da imam cijeli svijet. U stvari, danas znam da si bio ponosan zbog moje hrabrosti da se borim i da iskoraknem u neizvjesno i nepoznato. Nosila sam više drskosti u sebi od Tebe. To što si bio jedini muškarac u porodici to te je sputavalo u željama, namjerama i htijenjima.  Imao si obavezu prema svojoj mami, prema svojoj sestri, prema Dadi, Saški i meni, a zatim prema Nikoli i Stefani, a onda su došli Mattia i Martina. Toliko nas, a Ti si bio sam. A onda, onda si se razbolio i sve je pošlo krivim putem. Izgubio si volju da se boriš sve do trenutka kada si osjetio da odlaziš.  Onda je već bilo kasno.

Pupo, glupa korona me je omela da dođem k Tebi, stavim cvijeće u vazu i ispričam Ti čaršijske priče. Ali glupa korona me nije spriječila da napravim zalivenu pitu sa višnjama, napravim slavljenički ručak i otvorim bocu dobrog vina. Naravno, Andrea Bocelli je na repertoaru, a na «Besame Mucho» zaplesaću sama, zapravo, plesaćemo nas dvoje. Ovaj ples ja vodim, a Ti ćeš lebdjeti.

Pupo, volim te.

Tvoja platina.