Život u vremenu kakofonije i nije neki život. Jako retko čuješ nešto pametno jer zapravo i nemaš od koga da čuješ. Oni što buče i uče ni sami sebe ne čuju jer da čuju sakrili bi se u mišiju rupu. Oni koji bi imali šta da kažu su zaćutali. A kome bi trebalo šta i da kažu, kada se u  kakofoniji  i tako  ništa nečuje.

Ne čuju se glasovi ozbiljnih profesora univerziteta koji govore o vraćanju svojih diploma, ne vide se redovi za vakcinaciju u kojima su mladi i stari, srednje kategorije gotovo i da nema. Oni koji vraćaju diplome su poniženi. Mladi čekaju u redovima za vakcinaciju da bi zbrisali iz zemlje, a stari, uplašeni za svoje živote u želji da još koju godinu prožive. Danas dekica pita doktorku na vakcinaciji “da li Vi nama stvarno dajete vakcinu?” Nepovjerenje i strah obelježavaju 21.vijek. Pretužno.

A koga je briga za jedne, druge i treće??? Nikoga. Kako bi Juvenal rekao “PANEM ET CIRCENSES” (hljeba i cirkusa) dajte narodu i to je dosta.

Doduše, hljeba je sve manje, ali zato cirkusa nikada više. Društvene mreže su preplavljene fotografijama i riječima podrške Novaku Đokoviću. Uspeo je Novak i Vučićev referendum da stavi u drugi plan, a Bosanci i Hercegovci su zaboravili na sankcije i huškačke politike. Ipak je Novak reket broj 1. u svijetu, a narod to voli, voli pobjednike.

I sve bi to bilo OK da i ovoga puta nije poražena nauka. Postovi sa društvenih mreža i teorije zavjere su iznad nauke. Vrlo interesantno istraživanje u Crnoj Gori 2019.godine je uradila agencija IPSOS za UNICEF na uzorku od 1030 ispitanika[1]. I…rezultati su poražavajući “Svaki peti građanin/građanka vjeruju da su tekstovi o štetnim efektima vakcina na internetu tačni.” Medijski smo nepismeni, a medicina je ozbiljna nauka!

Kako ostati normalan? Da Vas pitam, koliko u toku dana života odživite, a koliko uloga odigrate? Uloge više nisu rezervisane za umjetnice i umjetnike, svako od nas je savršeni glumac/ica, uspjevamo da od nikakvog života napravimo nekakav život.

Ujutru se probudim kao supruga, do večeri  sam mama psiholog, kuvarica, spremačica, blogerka, profesorica, medicinska sestra (hvala tati što je insistirao da završim dve godine med.škole, ono famozno usmereno obrazovanje) i navečer opet završavam sa ulogom supruge. Odživim život svoje čukunbake, prabake, bake, tetke i mame…zajedničko za njih je ljubav, požrtvovanost, pravednost i duboka tuga.

Prihvatanje i “šaltanje” iz uloge u ulogu i nije neki život. Velika je to zbrka. Ne ide to tako sa emocijama. Emocije su znate one niti protkane unutar nas, emocije su ono kada Vam se koža naježi ili Vas prođu žmarci zbog nekih riječi, nečijeg pogleda  ili dodira, kada plačete i kada se smejete, kada galamite i kada ćutati.  Emocije ne pitaju za vjeru, naciju, boju i jezik, dokaz je Novak Đoković.

Istina je da emocije zamagle puno toga na svom putu. Šopenhauer svijet razumije kao predstavu i kao volju. Svako od nas igra u nekoj svojoj predstavi, a volja je u nama, ona je sama za sebe.

Tekst završavama citatom sjajnog profesora Mihaila Đurića “Grčka tragedija je odigrala važnu ulogu u procesu samoosvešćenja grčkog čoveka, da je upravo on kroz nju i zahvaljujući njoj došao o svesti o sebi i svojim najvišim mogućnostima.”[2] i postavljam svima nama pitanje:

“Hoćemo li mi na nekom od krajeva ipak nešto naučiti?”

---

[1] https://www.unicef.org/montenegro/price/medicina-ne-donosi-zaklju%C4%8Dke-na-osnovu-fejsbuk-postova

[2] Niče i metafizika, str.293