Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Blog post
Sivilo je ušlo u naše živote, izgubila se nada a vjera stanuje još u tragovima. Probudi se u vreme blagdana kada tradicija zakuca na vrata naših srca. Nedostajanje najmilijih, sjećanja na prošla vremena osvijeste trenutak života, ali samo trenutak. Kada taj trenutak prođe probudi se u čovjeku gladna zvijer koja mahnito traga za plijenom. Vjeru odnese vreli hamsin ostavši duboke posljedice. Napušteni prostori postaju mjesta okršaja u kojima prežive oni koji varaju, lažu i kradu, oni „sposobni“, idoli mlađim generacijama. Ja takve zovem lešinarima.
Tužna je zbilja u kojoj provodimo dane, u njoj nema života, u njoj se bitiše baš kao što Enes Kišević u svojoj pjesmi „I kamenu je lakše“ piše:
„Biti samo da bi bio?
Bitisati?
U ništavost?
I kamenu je lakše živjet,
kad je kuća grob il' most.“
Ne možete me demantovati.
Gledam izmučena i ostarjela lica na ulici, koja se više ničemu ne nadaju. Bore govore o vjekovnoj muci, nadi i vjeri koje su nestale sa oblakom globalizacije. Izgubio se identitet. Misliš da znaš tko si, a zapravo ne znaš da su najteža pitanja – tko si i odakle si? Pitanja na koja više nismo spremni da odgovorimo, površni smo. Zastanem kada treba da odgovorim odakle sam jer znam da me mjesto rođenja ne određuje, to je samo jedan trenutak, a to tko sam i odakle sam je mnogo dublje. Na žalost, ne mogu slaviti generacije koje na ozbiljnost odgovaraju površnošću.
U ovakvom haosu, pošteni čovjek čije lice priča historiju čeka na svoj red i moli da ga zaobiđu bolesti. Nema on novaca za liječenje, a ne vjeruje više nikome. Svi su ga izdali, i partija i crkva i džamija. Partija se uprljala, zavladala je alavost i jednakost se izgubila. U crkvi za blagdane prvi red je rezervisan za one koje da ima pravde bi svirali klavir 100 godina. Isto je i u džamiji, prvi saf, sto godina robije.
I …šta mu je ostalo? Kasno je da bilo gdje ide, od sebe ne može pobjeći. Grobovi čekaju još jedan leš. A na drugoj strani, zvjeri čekaju lešinu kako bi oteli ostavštinu.
Nemilosrdan je svijet u kome se bitiše.
Da li je do januara ili do Janusa, rimskog boga sa dva lica (po kome je januar dobio ime), mladim i starim, okrenutim ka prošlosti i budućnosti ili je možda strah od osjećaja da će pedeset dana puhati hamsin… nije važan razlog, važna je istina – KARTA SE KUPUJE U JEDNOM PRAVCU!
Blog post
Sve češće mi se javljaju oni dobri osjećaji, nekada traju kraće, nekada duže, ali traju i sve su učestaliji. To me posebno raduje. Osjećam sazrijevanje, promjene u sebi.
Godine rada na sebi, upornosti i kada nitko nije vjerovao, nije razumio, istrajavala sam. Vjerovala sam svojoj dermatologinji koja je trebala da poradi na mojoj koži, a radila je na mom rastu. Zahvalna nebesima na životnom poklonu, na mojoj Saši. A onda kako to rade pravi učitelji, samo nestanu kada osjete da možete nastaviti sami.
Zahvalna godinama na svim iskušenjima, borila sam se i izborila za ovo danas - za slobodu, za ljubav u sebi , za ljubav prema cijelom svijetu, za dijete kome ne dam da ode od mene, za one male radosti zbog kojih poletim, za čula da osjetim, dodirnem i vidim.
Sretna sam!
Naučila sam istinski da praštam. Znala sam da na „praštaj“ odgovorim da nisam pozvana da praštam ali danas mislim drugačije. Itekako je važno naučiti praštati i svako od nas je pozvan i treba da oprosti. Kako je to bio težak put, savladati srdžbu. Oprostiti izdaju, laž, ružne riječi, nasilje, manipulaciju istinom…O kada bi samo znali koliko je oslobađajuće i ljekovito. Sav gnjev koji nosimo u sebi pritiska, guši, iz godine u godinu, teret postaje nepodnošljiv. Ne rijetko se i razbolijevamo, tuga je okidač za mnoge bolesti. Uvučeni smo u klupko iz kojeg ne vidimo izlaz. U trenucima bespomoćnosti pozivamo se na krivca koji nam je uništio život, kakva zamjena teza. Istina je da nam život godinama bude začinjen gorčinom ali istina je i da se sa ulogom žrtve srodimo i na njoj gradimo svoj lik u javnosti. I dobro i važno je prikazati se kao žrtva, palanka žali žrtvu. Obično godine prolaze u palanačkim ispredanjima, palanka ne zaboravlja, a sve zapravo radimo na svoju štetu. Odavno sam se izmjestila, novi život započela ali gorčine se nisam mogla osloboditi. A onda, osvanulo je jutro kada je gumicom sve izbrisano. Slike nisu nestale ali loši osjećaji jesu. Vremenom će i slike izblijedjeti.
Svijet vidim drugim očima.
Vjerujem u ljude, puno puta sam to izrekla. Želim da vjerujem da u ljudima još uvijek postoji ljubav prema sebi što je sasvim dovoljno za put oslobađanja. Igrajući se, napisala sam recept za ljepši život, ali vjerujte sve što sam napisala, primjenjujem godinama i sretna sam. Čokoladica uz jutarnju kavu koja zasladi čula, ritual koji je obavezan, bez njega se ne započinje dan. U podne čaša vina, a navečer muzika, ples i knjiga. Obavezno u toku dana nekoga zagrlite, zagrljaj je ljekovit. Osjećate, razmjenjujete energiju, toplinu, emociju. Recite nekome da ga volite. Nekoga volite jer umije da vas nasmije, nekoga volite jer vam je lijepo kada vas pozove, kada vas pogleda…nekoga volite jer ga volite, jednostavno volite bez razloga. Recite, i to je ljekovito 🙂
Mnogo je toga ljekovito, a tako malo toga toksičnog, ali…mi češće biramo toksično zbog one žrtve. Ne bojte se praštanja i otpuštanja. Prilika je da novu godinu započnete sa izborom - ljekovito 🙂
Ja ću u ovoj godini dodati više druženja, više putovanja, putovati ću po gradovima i promovirati svoju knjigu, a onda ću upoznavati nove ljude, čemu se najviše radujem. Doprijeti do nečijeg srca, ima li šta veličanstvenije od toga? I pisat ću, pisat ću svakoga dana po malo, nekada možda po jednu rečenicu dnevno, ali pisat ću. Tako se postaje pisac. Upisati ću se na balet za odrasle, nastavit ću tamo gdje sam nekada stala (dijete je stalo) jer kao što kaže Niče „život bez muzike bi bio greška“ . Ne mogu da zamislim život bez muzike i pokreta. Baš kao i Suzan Sontag „muziku slušam svojim tijelom“ i pokretima želim da odgovorim na svaku emociju koja se u meni probudi. Muzika je najsavršenija umjetnost u kojoj ne postoji kopija.
Neka bude izazova, oni bude kreativnost, inat i volju za uspjehom.
Samo da smo zdravo!
Blog post
Pročitah na jednoj od društvenih mreža da je prosinac/decembar mjesec humanosti i dobrih dijela pa se upitah zašto čekati prosinac/decembar za humanost i dobra dijela?! Oni kod kojih se očuvala tradicija u obitelji posebnu pažnju poklanjaju blagdanima, običajima darivanja, humanosti prema onima kojima je pomoć potrebna. Sretne su obitelji koje su u ovim zlim vremenima očuvale obitelj..
Svijet je okrenut naglavačke. U tako naopako postavljenim odnosima, obitelj kao osnovna ćelija društva prolazi izuzetno teško razdoblje. Ekonomske neprilike, polutanstvo, duboka ogorčenost prema prostoru i ljudima uništavaju obitelj, a sa takvim pošastima gubi se tradicija, sve manje je humanosti i dobrih dijela.
Kao društvo, duboko smo posrnuli.
Koliko prije dvije godine postavljali smo pitanje blagdanskog ozračja imajući u vidu veliku nesreću koju nas je zadesila uzrokovana korona virusom. I taman kada smo pomislili da je našim mukama došao kraj, suočili smo se sa femicidom koji je ozbiljno zahvatio bosansko-hercegovačko društvo. Muka i nesreća nikada ne idu same. Između pandemije i suočavanja sa femicidom ubačen nam je rat u Ukrajini koji nas ne dotiče direktno ali indirektno nas se itekako tiče. Izbjegli sa ratom zahvaćenih prostora postavljaju neka svoja pravila koja utiču na našu životnu stabilnost. Vrtoglavo rastu cijene proizvodnje i izvoza oružja na svjetskom tržištu, a mi smo jedni od proizvođača municije i oružja koji se koriste u ratovima za ubijanje nedužne djece i nedužnih ljudi. Nema baš u tome neke moralnosti i etičnosti, zar ne? Pitanje otvara novo pitanje, šta sa armijom ljudi koja radi u namjenskoj industriji, i koja od svog rada ishranjuje obitelj? Trgovina gasom i prijetnja da ćemo se smrzavati tokom zime je samo dodatno izazvala zebnju među ljudima. Bezočno podizanje cijene nekretnina, podizanje cijene struje, životnih namirnica, nestašica lijekova, sve prazniji dućani pristupačni običnom čovjeku, nesigurnost u školama, na ulici, nasilje u porodicama…Ludilo kao pred apokalipsu.
Nisam mračna, realna sam.
I kako pod ovakvim okolnostima očuvati obitelj i tradiciju? Na Instagram-u svi žive sjajno, sve sam lažni sjaj. Na fotografijama glamur a u zbilji raspolućenost, dezorijentiranost, duboko nezadovoljstvo i tuga. Noću dernek, danju suze. Facebook lagano ali sigurno postaje arena razjarenih bikova koji kidaju neistomišljenike. Kako sam u tekstu „Facebook – mjesto naše svakodnevice“ pišući za jednu međunarodnu konferenciju napisala „Orwellov Veliki brat nikada ne spava, samo danas umjesto “Ministarstva ljubavi” sudaramo se sa nevidljivim botovima koji vrlo savjesno rade svoj posao brinući o neposlušnima. Čuvena “soba 101” je zamjenjena medijskim prostorom rezervisanim za linč koji traje sve dok se dobro ne plati ili ne odustane od slobodnoumnih ideja. Na sceni je javno i vrlo transparentno prevaspitavanje javnosti sa ciljem utjerivanja straha. Tako se razgovara u kapitalizmu i totalitarnim režimima.”
Kako objasniti i mladima i starima da se sreća neće pronaći na nekom drugom mjestu, da se za sreću treba izboriti sa sobom. Ona stanuje u nama.
Možda se tamo negdje pronađe mir, ali ne vjerujem u dugotrajan mir. Ludilo je zahvatilo čitav svijet. Neka žarišta zahvaćena ratom ne miruju godinama, žarište Ukrajine će vrlo brzo da se prenese na neku drugu tačku na planeti Zemlji, nema mira dok veliki igrači obrću veliki novac trgovinom oružja. Sa druge strane, snaga prirode je zapanjujuća, a o njoj tako malo ili gotovo ništa ne znamo. Sve one „sekundarne nepogode“ koje su kod nas prisutne – oluje, poplave, požari, zemljotresi, odnose ljude a uzrokuju i milijarderske gubitke .
U ovakvom poretku, šta ostaje…ostaje mobilizacija cjelokupnog društva i vraćanje vrijednosti obitelji. Prilika je da se okupimo za blagdane. Pokušajmo da pronađemo snagu za privid glamura, sve one žarulje, svijetla, blještavost, miris bakine kuhinje vraća nas najljepšem i najbezbrižnijem periodu života kada ništa od svega ispričanog nismo znali. Sigurno je da u nekoj od škrinja čuvamo bakin stolnjak, izvezenu/heklanu kragnu, možda i neki pribor za kolače sa zlatnim obodima. Okitimo bor, duh minimalizma ili zlatno - crvene kombinacije raskoši, nije važno, važno je da prostor u kome živimo osvježimo. Za bogatu trpezu je potreban novac koji nemamo ali iskoristimo akcije po dućanima i kupimo već danas bocu vina koju ćemo sačuvati do blagdana, napravimo sitne suhe kolačiće koji mogu stajati u limenim kutijama i to je dosta za one koji znaju da uživaju u malim stvarima, a život čine male stvari.
Krojačica (krojačice su opet u modi) će mi sašiti crvenu ili zelenu plišanu haljinu koju ću dodatno obogatiti maminom heklanom kragnom koju treba prethodno uštirkati, za blagdane se treba lijepo i svečano obući. Sve će odisati tradicijom koju nosim sa sobom ma gdje bila, jer kako nas je baka Olga naučila „Nikada ne smijete zaboraviti tko ste“.
Ne zaboravljam, živim skromno ali spokojno. Znam da na mnogo toga ne mogu utjecati ali se moram izboriti za mentalni mir. Psiholozi nas savjetuju da mentalni mir postižemo zadržavanjem ili uvođenjem dobrih rutina ( u mom slučaju živim svoju tradiciju), tako što ćemo se posvetiti svom životnom prostoru, urediti ga po svojoj mjeri i tako što ćemo vrijeme provoditi u slušanju muzike, gledanju filmova, čitanju knjiga, druženju sa nama dragim ljudima. Pred blagdane, vratiću se pisanju novogodišnjih čestitki zaboravljenim naliv perom. Divno je dobiti čestitku rukom ispisanu. Čeznem za gramofonom i pločama, mama u svojoj bolesti nije znala šta čini, sve je razdelila. Ako nekome gramofon stoji u potkrovlju i skuplja prašinu, rado ću ga oživjeti 🙂
Osjećam se sigurno u svijetu obojenom tradicijom. To je moj svijet, privatni svemir o kome pjeva Massimo :
„Jedan mali krug nama dovoljno veliki
To je samo naš svijet, naš privatni svemir
Sazvežđe smo kad se spojimo…“
Blog post
Isprovocirana tekstom u „Sensi“ (HR) „Zašto skidam kapu generaciji Z?“, danima razmišljam kako pisati o svojoj generaciji i onim sjajnim starijim generacijama bez prizvuka nostalgije, tihe patnje ili jeda . Pustila sam vrijeme da učini svoje, naučena da je ono naš najveći saveznik. Tu filozofiju o vremenu treba prenijeti na Z generaciju. Važno je pronaći priču, privući pažnju, o našoj djeci je riječ.
Stalo nam je.
Košarkaški „Mocart“, Dražen Petrović i maestralni Mirza Delibašić koga su Španci prozvali posljednjim košarkaškim genijem, znali su kada treba stati, umiriti loptu i sačekati. Dok se troše posljednji minuti utakmice, kada su u dvorani svi na nogama, dok se sa tribina ore navijači, samo najveći mogu umiriti igru i čekati posljednje sekunde za šut sa 7,25m. Voditi svoj tim i biti najbolji na svijetu može samo onaj koji zna da sačeka i prepozna pravi trenutak. I šah je nekada imao svoje umjetnike za koje je cijeli svijet znao - Vasja Pirc, Petar Trifunović, Svetozar Gligorić, Borislav Ivkov, Ljubomir Ljubojević, Aleksandar Matanović... Osmisliti taktike, povući poteze, iznenaditi protivnika…tako je započinjala magija na crno -bijeloj ploči. Ni jedna parija ista, a toliko iznenađujućih poteza. To neočekivano, to je lijepo, u toj ljepoti se uživa. Žao mi je što Z generacija koju treba da slavimo želi sve odmah i sada. Uskraćeni su za nadahnuća, iščekivanja, ljepotu, sreću…kako to Zigbert Taraš, jedan od najjačih šahista sveta 19. i početkom 20 vijeka divno opisuje „Šah, kao i ljubav i muzika ima moć da čoveka napravi srećnim.“ Sreća, to su one emocije kada osjećamo damare, zbog kojih se smijemo, zbog kojih smo ushićeni, kada nam je cijeli svijet, sve oko njega i u njemu tako lijepo.
Stalo nam je da naša djeca budu sretna.
Priznajem, trebalo mi je dugo da naučim da sačekam. Željela sam i ja nekada sve odmah i sada, i moja djeca danas žele sve odmah i sada iako ne pripadaju Z generaciji, ali…uvijek ih vraćam najboljem savezniku - vremenu. Stara latinska poslovica kaže „Vremenu se valja pokoravati“, mudri su bili Latini. Kako objasniti Z generaciji značenje, suštinu, filozofiju poslovice koja govori o pokoravanju, a da se pri tome isti zgražavaju autoriteta?! Zamislite vraćanje latinskog jezika u obrazovni sistem …ne možete?! Ja mogu, ne mogu zamisliti dobar obrazovni sistem bez latinskog jezika. Nije latinski jezik samo ona grozna gramatika sa pet deklinacija koje smo ponavljali u nedogled dok ne zapamtimo, latinski jezik su i tekstovi, čitanje i tumačenje (tumačenje - gubljenje vremena za Z generaciju). Koliko riječi svakodnevno koristimo a koje potiču iz latinskog jezika, npr. digresija, afinitet, emigrant, konfuzija, kontradiktoran, revolucija… Na pravnom, filozofskom, filološkom, medicinskom, biološkom fakultetu, umjetničkim i teološkim fakultetima se koristi latinski jezik, a kako ako ne postoji osnova?! Nemoguće je govoriti o humanističkom obrazovanju bez latinskog jezika.
Stalo nam je da naša djeca budu obrazovana.
Z generacija kažu da je osviješćena, ekološki, tehnološki, filtriraju informacije i zadržavaju samo one koje su njima lično važne, sadržaji koji stanu u tri minuta su sasvim dovoljni, u njih sve stane. Sve češće slušamo zabrinute nastavnike koji se sudaruju sa ovom generacijom, psihologe i pedagoge koji gase požare, ali ni od koga ne čujemo prijedloge za prevazilaženje problema. Ima li čas od 45min. više uopšte smisla ako ova generacija ima fokus kraći od deset sekundi? Ovo je izuzetno ozbiljno i važno pitanje koje ne može da čeka vrijeme.
Zakazala je odgovornost odgovornih.
Ljuti me taj narativ o ekološkoj osviješćenosti. Da se podsjetimo Pokreta gorana koji je u bivšoj Jugoslaviji nastao prije 60 godina. Jedan od najstarijih pokreta na Balkanu je Pokret gorana Srbije čiji su članovi od svog osnivanja do danas zasadili stotine miliona sadnica. Na žalost, posljednjih 25 godina uništavaju se šume koje uzrokuju promjenu klime, zemljišta, nestaje biljni i životinjski svijet, uništava se sve ono što nas štiti.
Nije istina da nismo osviješćeni, riječ je velikim i malim politikama, o nemuštim, bahatim, koruptivnim i zlim političarima koji vladaju našim i bjelosvjetskim palankama koji imaju svoje aspiracije na koje ni mi ni Z generacija ne može utjecati.
Nemoć pred velikim politikama.
Akcijaši su gradili puteve i pruge kojim danas hode Z generacije, a sigurna sam da mnogi kuku i motiku još nisu vidjeli.
Porediti vrijeme bez mobilnog telefona sa današnjim u kome se klinci utrkuju tko će imati bolji model mobitela je nemoguće, svijet se promijenio. Danas živimo četvrtu industrijsku revoluciju (opet latinska riječ „revolutio“ što znači preokret) koja će promijeniti čitav svijet. Svjesna da čovječanstvo gazi krupnim koracima naprijed bojim se budućnosti.
Istina je da su veliki izazovi pred ovom generacijom, pred „alfićima“ (generacija rođena od 2012. koja dolazi poslije Z generacije) i generacijama koje nadolaze. Vjerska netrpeljivost, oružani sukobi u svijetu, biološki ratovi…sve je mnogo ružno. Ali, uvijek postoji to ali koje nas vraća životu u ovom trenutku, svom mikrosvijetu koji zahtjeva mnogo veću ozbiljnost i vraćanje suštinskog značenja obitelji u društvo.
Plaše me ostrašćeni ljudi, plaše me nesretni ljudi, plaši me strah u ljudima, plaši me kratko pamćenje kod ljudi… Plaše me ovakvi ljudi.
U to ime, podignimo čašu i slavimo sve generacije. I one iz daleke prošlosti koju interpretiramo i nas koji svjedočimo događajima i generacije koje treba da grade svijet po svojoj mjeri, svima treba skinuti kapu jer kako kaže Pasternak :
„No redosled ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbeći
Sam sam – greh sve jeste i neverstvo
Nije život što i polje preći.“
Blog post
Vreme nemoći me najprije nagoni na borbu za opstanak a onda suočavanje sa sobom. Nije mi mrsko rudarenje po sebi. Bolno jeste ali bez boli nema rasta i sazrevanja. Imala sam puno vremena i još ću dati sebi puno vremena, to zaslužujem.
Iz začaranog kruga moram izaći.
Živjeti u zemlji gdje je glavno pitanje formiranje vlade i podjela vlasti je ravno samoubistvu. Kada otvoriš oči i kreneš sa jutarnjim informisanjem, prvo što čuješ ili vidiš je priča o sastavljanju vlade. Jadno i tužno. Jadno zato što ne postoji medijska kreativnost, ljudi su pristali da služe uredničke politike, a one su zapravo ništa drugo do diktat velikih ili malih sila. Tužno, običan čovjek je prešutno ucijenjen da ukoliko ima želju za nečim višim od pukog preživljavanja, mora se opredijeliti za navijački dres. Zarobljen je u kandžama beskrupuloznih lažljivaca. Tužno je što ne postoji otpor prema tlačiteljima, strah je ogroman. A godine se ne mogu vratiti, trideset godina, nije malo. Razmislite šta ste sve postigli za prvih trideset godina svog života…nije malo, zar ne? E, te godine, lažljivci su nam oteli. Dok su se oni bogatili mi obični smo postajali sve siromašniji. Toliko, neću više, nastavite vi….
Svako od nas ima svoju historiju koja neumitno utječe na sadašnji i budući život. U historiji su poreklo, odnosi u obitelji, sve patnje, boli, zablude i ljubavi, i naravno, naš zdravstveni bilten. Nema nedodirljivih. Sve one infekcije, upale, lomovi ostavili su svoj trag. Ne vjerujete ili ne želite o tome da mislite? Nemate pravo na to, to je neodgovorno prema sebi! Zašto nam inače ljekar kada mu se javimo uzima anamnezu….sigurno ne zato što ga posebno zanimamo, već zbog naše historije koja uključuje poreklo i sve one prilike i neprilike koje su uzrok našeg javljanja.
A onda pitanje, zašto kada otvorimo temu starosti kreće negodovanje – ne osjećam se starim/om, život tek sada počinje, godine su samo broj, itd. Ne osporavam ni jednu od tvrdnji, ali činjenica je da menopauza pravi ozbiljne probleme ženama, a problem sa prostatom zadaje ozbiljne glavobolje muškarcima. Svi ti problemi se javljaju u nekim godinama.
Činjenica je da se vremenom ženi grudi omlitave, smanjuju, hormoni utječu na kosu, kožu, nokte. Koža lica kao i tijela stari, smanjuju se kolagen i elastin zbog čega gubi elastičnost i čvrstinu. Nastaju najprije bore na čelu, a zatim oko očiju i usta. Vremenom, postaju sve dublje. Kako stari tijelo, žena gubi strukturu kosti lica u ranim četrdesetim što automatski povlači interes za nekom dobrom zubnom ordinacijom koju sebi možemo priuštiti bez kreditiranja. Tužno, podižemo kredit da ne bi išli bez zuba. Kosa, postaje krta, lomljiva, opada, sijedi i gubi svoj sjaj, a sve slabije se obnavlja. Ovo je ono što se vidi, a koliko toga ima što se ne vidi, a pravi nam problem – elastičnost mišića, istrošenost kostiju, nakon 35.godine gube se minerali. Lagano ali sigurno smanjuje nam se visina ( i to je vidno) zbog hormona koji opadaju u menopauzi. Ne vide se problemi unutrašnjih organa, bar tako mislimo, ali i to se vidi na neki način jer odražava boju i stanje naše kože. Svaki bol koji nosimo u sebi je nova bora na licu.
Činjenica je da naši dragi muškarci pružaju veći otpor narativu o starosti, vjerujući da su godine samo broj. Zašto se zaobilazi tema o starosti, starost nije bolest ali starost sa sobom donosi bolest?! Žene se muče sa menopauzom, a muškarci sa andropauzom, muška verzija klimaksa. Ne zaobilazi ni jednog muškarca. Vrlo težak period u kome se preispituju vrijednosti i prolaznost života. U andropauzi česti su srčani problemi, proizvodnja sperme i količina testosterona opadaju, nastaju promjene u seksualnom funkcionisanju. Ono što je vidljivo - povećanje masnog tkiva, smanjenje snage i izdržljivosti, prorijeđena kosa, opuštenost kože, promjene raspoloženja. Vrlo čest pratilac nelagodnosti je problem sa prostatom koja je deo muškog reproduktivnog sistema.
Samo sam zagrebala po neupitnim činjenicama i nisam sretna zbog toga. Baš kao i vi suočavam se sa sobom samo za razliku od vas, glasno o svojim suočavanjima govorim. Glasno govorim zbog gore onih lažljivaca koji su gluvi i slijepi, umišljeni i mnogo tupavi – ništa od svega ovoga ni njih ne zaobilazi, niti će ih zaobići, nisu vječni. Glasno govorim zbog buđenja medija koji treba da pokrenu životne goruće teme od kojih zavisi stanje društva. Glasno govorim zbog mladih ljudi koji će vrlo brzo doći u naše godine, a biće potpuno nespremni jer njihov fokus je u materiji a ne u duhu. Glasno govorim zbog generacija koje će doći na ovaj svijet a svi smo mi u obavezi da sačuvamo planetu Zemlju za njih. Glasno govorim jer me odgovornost na to podstiče, moje je dao kao profesor educiram ljude, otvaram im oči, podstaknem ih na promišljanja.
Nije starenje samo biološki problem, starenje je sociološki, kulturološki, etnološki i ekonomski problem. Čovjek je deo zajednice, čovjek je društveno biće.
Izađimo iz začaranog kruga u koji smo uvučeni, mnogo smo mi više od toga. Naše godine su naše bogatstvo u kome je spakovano znanje i iskustvo. Izaberimo sada svoju budućnost i postavimo svoj dugoročni interes jer kako kaže Sovi „Od svih savremenih pojava, ona koja se najmanje može osporiti, koja najsigurnije napreduje, koja se najlakše i najranije može predvideti i možda najteža po posledicama, to je starenje stanovništva.“
Blog post
Sve mi je jasno ili pak mislim da mi je mnogo toga jasno ali jedno mi uopšte nije jasno, zašto ljudi ne žele da upoznaju sebe? Preuzeti model ponašanja od roditelja, zatim isti korigovati modelom kuće u koju se ulazi, a onda uticaj užasne kutije koja besomučno emituje turske i španske serije u kojima su glavne teme – izdaja, osveta, strah …i gde je tu naše pravo lice? Ako ovom mix-u dodamo projekat Velikog brata koji više nije samo vezan za TV prijemnike pošto smo svakodnevno izloženi raznim vrstama posmatranja, onda je zbrka još veća. A onda su nam servirane društvene mreže koje koristimo da prikažemo svoju lepotu uz pomoć svih mogućih filtera ili da prikažemo svoju pamet u želji da nam se drugi dive, da im se dopadnemo ili lajemo na sve živo i neživo jer dato nam je mesto za lajanje. Svemu navedenom, a priznat ćete, dosta toga je navedeno, ako dodamo još svakodnevna zastrašivanja političkom retorikom (rat, glad, gubitak posla), strah u ljudima je očekivan.
Mora li baš tako biti?
Ne mora i ne treba. Razumem malodušnost, melanholiju i strah. Prošla sam mnogo teških trenutaka, kifla i jogut su simboli moje slobode koju najviše cenim. Bilo je perioda kada se nije imalo za više od kifle i jogurta ali prazan stomak nije ubio želju za slobodom i srećom. I trenutak kada sam dala otkaz na poslu zbog uvođenja čekiranja karticom pri svakom izlasku i ulasku u ministarstvo, nije me uplašio. Čekiranje karticom je bio izgovor, a pravi razlog – bila sam nesretna. Moj posao je postao dosadan, počela sam da gubim svoj identite i bila sam jako umorna. Pomogla mi je Coco Šanel svojom mudrošću “Koliko mnogo briga neko izgubi kada odluči da ne bude nešto nego neko.” Nisam znala šta ću konkretno raditi sutra, ali se nisam plašila, verovala sam sebi.
Želela sam sretna jutra.
Započeto sređivanje svoje prve knjige trebalo je završiti. Ponese vas, vaš prvi lični uspeh. Promocije, ljudi koji žele da razgovaraju o knjizi, osećaj slobode. Kada iskoraknete, počinjete da živite svoju višu svrhu, a onda vas putem prati smisao. Na putu pored uspona bude i padova, ali i oni nose svoj smisao. Kada ste iskoraknuli, posle svakog pada ćete ustati, ne brinite. Veliku grešku koji mnogi prave je da svoj posao poistovećuju sa svrhom. Vaš posao je ono što radite da bi opstali, da bi obezbedili potrebnu egzistenciju, ali to nije svrha, svrha je vaš zadatak. Svako od nas mora proniknuti u sebe da bi spoznao svoj zadatak. Setite se kada vas pitaju šta radite, šta su vaši odgovori. Obično govorite o onome što vas ispunjava, a posao koji radite vas finansijki podupire. Moj posao je da prenosim znanje, dajem upute svojim studentima gdje pronaći izvore znanja, ali to nije moja svrha, moj zadatak. Moj zadatak je da radim ono što me čini sretnom. Volim da pišem, da komuniciram sa ljudima, prenosim neka iskustva, podstaknem druge na razmišljanje, možda naprave neke sitne korekcije u sebi i učine svoj život lepšim i kvalitetnijim. To je ono što mene čini sretnom i zadovoljnom. Moja studentica želi da vozi kamion kako bi obišla svet. Odvažila se i položila sve što treba za vozačicu, tako će moja Aida ostvariti svoju želju. Svojim delovanjem pokazuje da je moguće ostvariti svoj san i biti svrsishodan. Na putu oko sveta ko zna šta će sve videti i šta će poželeti da radi, ona ima svoj zadatak koji je čini zadovoljnom i sretnom. Među studenticama imam još divnih primera ali Aida je izabrala potpuno atipičan put za ženu u konzervativnom društvu punom predrasuda i stereotipa.
Zašto ljudi pristaju na ropstvo?
Zamislite sliku kolektivnog buđenja u kojoj ljudi masovno daju otkaze u svojim firmama, odlučili su da budu zadovoljni i sretni. Poželeli su se sretnih jutara, svojih sretnih buđenja, kafe koja traje sa voljenom osobom, planiranje zajedničkog dana, izleta u sred radnje nedelje, itd.
Mislite da je tako nešto nemoguće, ja verujem da je moguće. Pritisak koji postaje nepodnošljiv se odražava na zdravlje pojedinca. Narušenog zdravlja nikome nismo potrebni, obitelji postajemo teret. Da li je posao vredan toga? Nije. Sa druge strane, ti novci nas opterećuju, ionako se zadužujemo u bankama da bi preživeli, nema smisla. Zar nije bolje imati manje, spavati mirno, biti zdrav, sretan i zadovoljan nego svakoga dana sa mukom odlaziti na posao? Nemamo prava tražiti krivca u drugome, problem je u nama. Svako u sebi nosi potisnutu kreativnost. Koliko ste samo puta čuli od starijih da se raduju penziji da bi radili stvari koje žele? Zar je potrebno čekati penziju da bi bili sretni? Vidite, ipak je u nama.
Zašto je tako teško prihvatiti i prigrliti slobodu?
Postavljam pitanje vama. Ja nemam odgovor, sa ove distance znam da bih sve u životu isto ponovila. Najlepši osećaj je kada novce zaradite svojom kreativnošću, oslobođenim umom i svojom slobodom.
Po sreću ne treba nigde ići, sreća je u nama, samo je treba probuditi.
I za kraj jedna lepa poruka:
“Otići iz poznatog i prividno sigurnog, da biste se bacilli u zagrljaj novome, zahteva mnogo hrabrosti. Međutim, nema stvarne sigurnosti u nečemu što je izgubilo značenje, jer u kretanju je život, a snaga leži u promenama.” Alan Koen