Za moje roditelje je moje obrazovanje bilo trošak, a za mene je obrazovanje moje djece i sve djece svijeta, najozbiljnija i najveća investicija. A samo obrazovanje, najozbiljnija stvar na svijetu.  Zbog investicije u obrazovanje, u sportske aktivnosti, časove pjevanja, časove violine, razne master klasove po Evropi, violine od 1/8 do cijele, živim kao podstanar i molim dragog Boga da nam se ne poveća kirija.

Kada sam magistrirala, rekao mi je pokojni otac “šta će ti to, nećeš valjda ići dalje”, a najbolje prijateljice su me „mamile“ ljetovanjima, putovanjima, žurkama  i pitanjem „ pa nećeš valjda ostati kod kuće i pisati?“ Malo je onih koji su me razumjeli. Pamtim samo podršku tadašnjeg prijatelja, a sada životnog partnera– spojila nas je ljubav prema istoj stvari, ljubav prema obrazovanju. Izazov je opisati šumu u kojoj se lako možete izgubiti. Puna puteljaka, puteva, guste borovine. Mirisi na sve strane, ako se uvuku u vas, ne možete ih se osloboditi. Zaraza koja nema lijeka.

Budim se u ranim jutarnjim satima tražeći ga po krevetu, a on od 4:30  sjedi za kuhinjskim stolom (nema svoj radni stol) i istražuje. Istražuje moj Refik najbolje politike u obrazovanju, puteve za prijenos znanja, načine stjecanja znanja, inovacije u obrazovanju, itd, itd. Decenijama ne spava jer sanja neki bolji i ljepši svijet kome je obrazovanje prioritet. 

Do prije neki dan, sin me je blokirao na svim kanalima komunikacije. Ljut na majku jer je njegova majka nesposobna, ima privatan fakultet a u novčaniku nema 100 Eura, a tek u šteku, nema ništa. Radi za minimalnih 800,00 KM kao dekanica, vanredna profesorica i vlasnica svog fakulteta. Najprije salva pogrdnih riječi , a zatim blok. Naravno, nije to odjedanput. To je priča koja traje godinama jer djeca bez obzira na godine uvijek nešto trebaju, a roditelji poprime ulogu bankomata ako to dozvole. Vidjeli smo jučer da roditelji dozvole još puno, puno toga, nažalost. Istina je, roditelj mora da ima ma koliko godina imao. To je matrica koju smo mi roditelji transkriptovali, to je naše nasljeđe.  I sada pitam ja vas,  šta onda očekivati od generacija koje uopće ne liče na nas iako su naša djeca. To je jedan potpuno drugi svijet od koga smo digli ruke i ne boreći se za njih, uvijek uz ispriku „svi su oni isti“. Nisu svi isti, jer mi kao roditelji nismo svi isti. Naši roditelji su se bavili nama, našim školama, našim ocjenama, na ekskurziju niste išli ako nemate dobre ocjene, a o novim patikama da i ne govorim. A danas, novac vrti gdje burgija neće. Nisam čula da je neko ostao kod kuće zbog loših ocjena ili da nisu kupljene patike ili novi mobilni telefon. Do nas je, nije do djece. Do nas, kvarljivih, samoživih, sebičnih. Djeca su nam ukras za pokazati a ako možemo na njima još i zaraditi, pa to je više nego fantastično. Gadi mi se ovako ogoljena zbilja.

A onda… bez problema damo novac i podržimo kupovinu diploma. Nisu političari korumpirani, roditelji ih prave takvima. Političari manipuliraju radnim mjestima a roditelji kupuju i radna mjesta i političare i profesore. Prst upiremo u pogrešnom pravcu. Napravili smo društvo u kome svi sve znaju, svako može svakom da dijeli lekcije. Jeste, pomogle su nam u tome tehnologije koje su unijele poseban kaos u našim glavama. Knjige su zamijenjene prezentacijama, nastavnici su dosadni, a čas je predugačak. Google je postao referentno mjesto za rješavanje svih problema. Na internetu sve možeš naučiti – šta jesti i kako jesti, šta pripremati, koliko kalorija gdje ima, kako vježbati, ako nas šta boli odmah ćemo naći uzrok boli, naučiti ćemo da sviramo, crtamo, govorimo strane jezike. Sve što mislite da trebate možete naći na samo jednom mjestu  koje se zove Google.

Znanje se sije na sve strane samo treba pružiti ruku i ubrati jabuku ali ne…lakše je kupiti diplomu nego potražiti znanje. Očajna sam, jučer je za mene visoko obrazovanje sahranjeno.

Jesam li bacala novce kako je govorio moj pokojni tata? Da li je moj Refik zaluđeni matorac koji piše, istražuje i govori o obrazovanju koje se nikoga ne tiče? Da li smo nesposobni jer živimo kao podstanari? Da li je stan odrednica sposobnosti? Da li je novac odrednica uspjeha i ljubavi? Da li je pokvarenost uvjet za uspješnost? Da li je grlatost uvjet za slušanje?

Očajna sam, miješaju se osjećanja. Svjesna svojih/naših postupaka, svjesna težine života koji vodim/vodimo, u prkos svemu, ja/mi bili smo sretni do sada. Kada smo trpjeli najveće udarce, nismo ustukli. Tako gordi i odlučni nastavljamo dalje put naše šume istim žarom kao na početku puta. Tužna sam što ne ispunjavam očekivanja okoline. Tužna smo zbog nerazumijevanja.

Ne želim prezir svog djeteta.