Medijski sadržaji
Medijski sadržaji
Blog post
Fascinantni Kundera je opisao samo u jednoj rečenici sve što mi mislimo da je život – „Život je slika za ništa, nacrt bez slike“. To ništa je polje bez granica, avantura za radoznale, za pitanja i moguće odgovore, a može i bez odgovara. Najsigurnije je bez odgovara, odgovor zapravo i ne znači puno, kome i čemu odgovori ?! Kao vlasnici ničega, odgovori ne postoje , svi odgovori su u srcu jer srcem se najbolje vidi.
Srce me je povelo na prvo hodočašće, kroz Bosnu do Asiza putevima Franje Asiškog. Kao najstariju hodočasnicu ni loši tereni, ni visoke temperature nisu me zaustavili, moja radost neizvjesnosti bila je daleko od svakog iskušenja. Pobijediti sebe i podići višu letvicu izdržljivosti znači punoću života koja sokovima snage hrani biće koje može sve. Čitav put je bio u stilu Franje Asiškog – skromnost, pokornost i priprema na oprost, duboki oprost. Pješačenje, ustajanje u ranu zoru prije svih radi pripreme obroka, zajednička kupaonica, a onda put Franjinih svetišta. Nerijetko čujemo od bližnjih kako su nekome nešto oprostili, skloni smo opraštanju riječima ali u duši ostaju ožiljci, a to ne znači oprost. Dok je ožiljaka, nema oprosta. Oprost donosi radost, oslobođeni ste, čisti, ponovo rođeni. Znam da je teško, ali ako želite sebe osloboditi boli i one neprijatne teskobe koju nosimo u sebi, nemate drugi izbor od pobjede nad sobom.

Osobni rast je ozbiljan i dugotrajan put, mnogo je onih koji bi željeli iskoraknuti ali komfor, nepoznato i neizvjesno se uvijek ispriječi. To su naše neizlječive bolesti. Na žalost, nismo spremni priznati sebi da smo zbog toga nesretni i zaista, neizlječive bolesti nose tugu sa sobom, a tuga… Kao što se Franjo nakon bolesti transformisao, tako i moja životna transformacija kreće nakon bolesti. Znam da znate za izreku „mačka sa devet života“ ali nisam sigurna da znate kojih je to devet života J U prva tri života, mačka se igra, u druga tri života, luta, u treća tri života, stanuje u svojoj kući. Prošla sam igru, završavam sa lutanjem i vrijeme je za moju kuću. Ali … gdje je moja kuća? Nisam je još pronašla. Srce me vodi na puteve za moje okruženje nerazumne, ali to je nebitno, navikla sam na nerazumijevanje, osude i podsmijeh. Vremenom sam naučila da ne obraćam pažnju, žao mi je svakoga tko nema hrabrosti da se odvaži na svoj put koji duguje jedino sebi. Ono što je za mene važno je osjećaj koji govori „nastavi dalje“. To dalje je ono što je očima nevidljivo, kako to lijepo opisuje Chesterton pišući o Franji „ Okrenuo se onom što je smatrao važnijim – stjecanju nevidljivog blaga“.
Nevidljivo blago ispunjava ono malo duše koja žudi za novim saznanjima, avanturama, izazovima, potragom za svojim domom. Pošto mi je u amanet ostala poruka „ne smeš nikada zaboravit ko si“ , putevi su mi otvoreni, tamo negdje je i moj dom. Iz filma „ Jedi, moli, voli“ zapamtila sam jednu sjajnu poruku „Sve se jednom sruši, samo je obitelj vječna“.
Na ovaj put moram poći, na drugu stranu preći, krug se treba zatvoriti radi potomaka koji nikada ne smeju zaboraviti tko su.
Blog post
„Šefika, šta bi? Pusti Fiko, nemam sada vremena“ Scena koja se prepričava generacijama, koja budi divne emocije, sjećanje na divne ljude, njihove zgode i nezgode, njihove dileme i trileme, povlačenje pred izazovima i sprdanje na tvrdoglavost bez razloga.
Sigurna sam da svaka obitelj ima svoju storiju koja se prepričava i živi kroz generacije. Ona okuplja obitelj, dnevni boravci postaju tijesni ali to nikome ne smeta, ne primjećuje se, ori se gromoglasni smjeh i nerijetko čujemo onu tako poznatu „prestanite, upiškiti ću se od smijeha“. Za mene nije bilo ljepših trenutaka, oni se ne zaboravljaju. Kako vrijeme prolazi, akteri događaja uglavnom nisu više sa nama, ali na nama je da svojim potomcima prepričavamo storije koje će nastaviti svoj život a tako i sami akteri žive i dalje sa nama i u nama. Tako se njeguje kultura sjećanja.
Opasan je ovaj narativ koji se koristi sa ciljem priznavanja zločina. Opasne su poruke koje se odašilju, izgradnja suprotstavljenog svijeta kako bi se svjesno upravljalo kolektivnom sviješću. Opasan je inat u dokazivanju. Opasna je netrpeljivost i neiskrenost. Opasno je prikrivanje istina. Sve je opasno. Pritisak ne dozvoljava ranama da zacijele koliko mogu.
Strahote 90.ih su naša zbilja i kako reče profesor Latić na jednoj od bh. televizija povodom 28 godina od genocida u Srebrenici, „stvar je neupitna“. Srce mi je bilo kao kuća kada sam čula izgovorene riječi cijenjenog profesora koji je samo potvrdio misli Hane Arent o neupitnosti, „činjenična istina ne dozvoljava debatu“. Zbog čega onda toliko medijskog podgrijevanja za neupitne stvari, toliko tenzije i izazivanje unutrašnjih krvarenja? Ovakav način nije sigurno put za gradnju kulture sjećanja. Pod pritiskom, ljudi odavde odlaze. Sjećajmo se žrtava sa posebnim pijetetom, znamo da je rat najveće zlo koje se može desiti čovječanstvu. Svakom narodu su svoje žrtve najveće ali ne zaboravite, bol na svim jezicima ima ista značenja. Sinoć sam naučila, posle pedeset i pet godina života od Oca Predraga Popovića da se ne izjavljuje ožalošćenima saučešće sa „primite moje saučešće“ nego sa „Hristos vaskrse“. Vjerujući hrišćani se raduju Vaskrsu/Uskrsu, Hrist je vaskrso/uskrso. Otuda poruka ožalošćenima, ako ste vjernici, vjerujte da će i vaši preminuli vaskrsnuti/uskrsnuti. Podijelite radosnu vijest u trenucima boli, vjernik će vjerovati. I papa Franjo nam govori da je radost osobna iskaznica kršćanina, osobna iskaznica Evanđelja, radost koja se u životnim patnjama očituje kao mir jer smo sigurni da je Isus s nama. U Kur’anu , u suri XXXIV Saba kaže:
1.„Neka je hvaljen Allah, čije je sve na nebesima i sve ono na Zemlji!…“
…
2. „On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s
Neba spušta, a šta se na nj uspinje;
On je samilostan i On prašta grijehe.“
Vjernicima svijete knjige donose vjeru, nadu i radost, pa se pitam zašto se ne bira neki drugi način za građenje i njegovanje kulture sjećanja?
Ne treba se bojati, dijela ne mogu biti izbrisana kao ni sjećanja ali…kultura sjećanja kroz muzeje, dokumentarne filmove, rukopise, odjeće, obuće, igračke, dopustiti da se predmeti opipaju i osjete. I danas znam cijelu „Krvavu bajku“(Desanka Maksimović) kao kada sam je recitirala pred učiteljicom, a posvećena je strijeljanim đacima u Kragujevcu. Prošlo je i 80 godina od nastanka poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koja je svjedočenje o zločinama ustaške NDH nad srpskim življem. Poema je izbačena iz školskih udžbenika ali neke škole u Srbiji još uvijek nose ime Ivan Goran Kovačić.
Srebreničkim žrtvama nedostaje umjetničko oblikovanje, a možda je već i napravljeno predstavom Zlatka Pakovića, „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Njegujmo umjetnost, kulturu sjećanja kroz umjetnost, to je jedino sigurno i čisto polje. Povedite svoju djecu u pozorište i ne brinite, doživjet će to nešto duboko i istinito, glumci će se za sve pobrinuti.
Ne bi život na ovim prostorima bio toliko težak da nije kao što kaže Kokan Mladenović „živimo neke falsifikovane istorije“ a ne ono što se zaista i dogodilo. Otvaramo jedno novo poglavlje, „KULTURU PRIKRIVANJA“.
Kultura prikrivanja – „To ti je ono – nitko nije video“ datira iz komunističkog režima a njeguje se u akademijama nauka. Vješto prikrivanje, saopštavanje u rukavicama, licemjerstvo i najtvrđi oblik nacionalizma vezan je za one koji pišu nacionalne historije. Na žalost, na ovom brdovitom Balkanu natopljenom krvlju mnogo je bola a malo radosti, mnogo je bolesnih a malo zdravih, mnogo je zla, ružnog i devijantnog, a tako malo istine. Laž prijeti da proguta istinu, puno puta ponovljena laž postaje istina. Nije bez osnove roman Dostojevskog „Zločin i Kazna“ bila obavezna literatura u srednjim školama.
Eh da se samo malo više čita nešto bi se i naučilo.
Preporučujem našim tlačiteljima (mnogo ih je pa ostaje nada da će valjda negdje i primiti), čitajte Vladiku Nikolaja Velimirovića. Nemojte biti gadljivi prema drugima, lijepa riječ ne poznaje naciju i vjeru, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a vladika je mudro zborio :
„Znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke.“
Blog post
Istinu je zborio Crnjanski „Jauk i groblje je narod moj. A slavna prošlost je laž.” Istorija se ponavlja, i danas nove generacije govore buntom. Mi genijalci, nismo se usaglasili oko početka I sv.rata, iz 1943. nismo izašli, još uvijek se palimo na četnike i partizane, u međuvremenu, tešku traumu nastalu raspadom velike zajednice nikako da zalečimo, a pred vratima su nam novi sukobi još strašniji i opasniji – klinci ubijaju klince i sve živo što im stane na put. Oružije nekada, oružuje danas. Maloletnici onda, maloletnici sada. Mi te “klince” ne čujemo i ne vidimo jer šta će tamo neki klinci nama govoriti. Sujeta nas jede, a egoizamom se raspadamo. Omalovažavanje je naša svakodnevica, obrazac ponašanja, nastalo iz samoljublja – najljepši, najpametniji, udvorice nam kliču i čine nas važnim… baš kao što From opisuje “zaljubljeni u svoju idealizovanu sliku”. Sve me to podsjeća na lik Dorijana Greja koji ima svog đavola i anđela, savetnike, prijatelje koji izgrađuju njegovo ponašanje i njegovo mišljenje umjesto njega samog. Znamo šta želimo ali ne razmišljamo o posljedicama sve dok se zlo ne desi. A onda se čudimo, u šoku smo, tražimo krivce, zovemo vatrogasce u pomoć, a zapravo tada više ništa nije važno osim činjenica da se desilo i da je Crnjanski na žalost bio u pravu “jauk i groblje je narod moj” Odzvanjaju mi riječi sarajevskih atentatora “zemlja je naša a država je vaša”.
Šta se promjenilo za nešto više od sto godina – nestao je seljak, pošteni domaćin, učitelj, uzvišena moralna i časna figura više ne postoji, data riječ i pružena ruka su nestali, ideje su pretočene u ideologije, a od udvorišta postala je čitava industrija. Da, industrija udvorišta. Na talonu su i dalje za mog vakta nikada retorički oštrije nacionalne i vjerske podjele, samožigosanje je trend koji je postao IN posljednjih trideset godina, ukorenjena mržnja širi svoj korov kao najstrašniju epidemiju, u isto vrijeme, alavost Evrope da prevaspita Balkan a onda iščuđavanje i kvazi liječenje. Svi ti uvezeni eksperti masno plaćeni od drage nam gospođe Evrope treba da nas izleče od pošasti od kojih se ni sami nisu izlečili. Oni iz industrije udvorišta slabo čitaju pa samim tim i malo znaju, te eto prilike da 7.jula dođu na predavanje Marije Todorove na Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vjerujem da će se na nešto primiti. U Imaginarnom Balkanu podsjeća nas na nepobitnu činjenicu “Evropa je na Balkan rado izvozila svoje izume poput nacionalzma ili antisemitizma, da bi se kasnije iščuđavala nad čudovišnim hibridima koji su s velikim zakašnjenjem uspijevali na balkanskom tlu.”
Nedavno protivljenje roditelja da njihova djeca posete sinagogu je ogolilo sliku multikuturalizma na sarajevski način. Normalno za samožigosane, a kod neposlušnih i neprilagođenih izaziva zgražavanje i prezir. U intervju iz 2016. koji je radio Mads Jacobson istražujuči jevrejska iskustva u Bosni i Hercegovini, postavio je jedno vrlo interesantno pitanje rabinu Eliezeru Papoi – Da li bi Bosna mogla bez Jevreja ? Usledio je izvanredno skeniran odgovor “Da. Da li bi to i dalje bila ista Bosna? Apsolutno ne”. Pošto su čitanje i učenje odavno izašli iz mode, predlažem samožigosanima da pogledaju film “Miris kiše na Balkanu”, možda se na nešto i prime, npr. na ljubav između Marka i Blanki.
Do nekog novog sutra, plakaću kad god čujem ili u sebi pjevam
“Tu madre cuando te pario
Y te quito al mundo
Coracon ella no te dio
Para amar segundo
Adio,
Adio Querida…”
A Vi samožigosani ne bojte se drugoga, kultura različitosti je naše najveće bogatsvo. Sreća je da Bosnu i Hercegovinu pored Bošnjaka vole i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i Austrijanci i svi ostali narodi koji u njoj žive i koji u nju dolaze.
Zaboravilo je Sarajevo i Rudolfa Cistlera koji je branio Principa i drugove. Dokazao da se mladobosancima može suditi samo za ubistvo, a ne za ubistvo prijestolonasljednika jer tadašnji Zakon u Bosni nije poznavao posebnu zaštitu prijestolonasljednika. Zbog visoke profesionalnosti i etičnosti u odbrani Principa i drugova proteran je iz Sarajeva u koje se posle II sv.rata i vratio.
Umjesto suza neka nama smijeha za kraj: “Jebeš zemlju koja Bosne nema”
Blog post
U nedoumici, pisati ili ne, ne znam na šta će izaći ali moram reći jer gubim vjeru da se uopće nešto može promijeniti. Nisam iznenađena ni sada baš kao što nisam bila iznenađena ni 3.maja, na žalost. Toliko je tmurnih oblaka na nebu, kiša neprestano pada, ljudska ruka je uspjela i klimu da promjeni. Čovjek, izborivši se za kapitalizam postaje monstrum (izobličena osoba, nakaza, rugoba, čudovište , neman, okrutan čovjek, nečovjek…) koji se krije iza parola nacionalizma, jezik koji razumiju i na koji se pale odgojitelji monstruma.
Svjesna sam teške kvalifikacije ali kako drugačije?
Godinama se ukazuje da je prva žrtva Dejtonskog mirovnog sporazuma upravo obrazovanje u BiH, i …nitko ne reagira. A žrtve ne reagiranja su naša DJECA, i…nikome ništa.
Skupa je reforma, sami je trebamo platiti.
Skupa je reforma jer mnogo je onih koji će ostati bez posla, a to je nepopularno.
Skupa je reforma jer oni koji treba da je sprovedu nemaju dovoljno znanja, plaše se.
Skupa je reforma jer prekida politizaciju sistema.
Skupa je reforma jer vremenski nije ograničena, reforma je proces.
Skupa je reforma jer zahtjeva demokratizaciju sistema.
Skupa je reforma jer zahtjeva RUŠENJE DEJTONSKOG SPORAZUMA!
Udžbenička politika na državnom nivo ne postoji, a mogu li kantonalni ministri odlučivati o sadržaju udžbenika? Ne mogu.
Ne postoji kvalifikacioni okvir koji regulira stepene obrazovanja i profesionalne kvalifikacije, što automatski znači da je nemoguće uraditi ozbiljnu reformu stručnog obrazovanja.
Ne postoje zakoni na državnom nivou.
Ne postoji visoko strukovno obrazovanje što znači – svjesna politička odluka, punjenje džepova političara koji stoje iza privatnih fakulteta.
Za sve ovo SKUPO odgovorni su isključivo političari u BiH.
Za „nitko ne reagira“ odgovorni su GRAĐANI.
Za „nikome ništa“ odgovorni su GRAĐANI.
I…tko je napravio monstrume ? GRAĐANI i to uglavnom vjernici ( prema nezvaničnim podacima popisa 97% građana izjasnili su se kao vjernici u BiH).
Vjernici političari, vjernici građani, a nikada lošije i neizvesnije. Ateisti su preko noći postali vjernici, došlo je vrijeme gdje se pod plaštom vjere može profitirati. Gdje se u toj aporiji izgubila ljudskost? Moralnost je izbačena iz našeg društva, a sa slobodom imamo veliki problem. Kako to Dostojevski u Inkvizitoru piše „Nema veće muke za čovjeka nego čim se domogne slobodne, odmah traži kome će je dati.“ Za odgovornost, mišljenje idemo k drugome, što implicira da mi zapravo ne želimo slobodu?! Ne želimo da prihvatimo odgovornost za svoje izbore, a isključiva je odgovornost u nama! Biramo lažnjake jer nemamo iskustvo sa pravim dijamantima.
Opisao nas je Meša Selimović, o duhu življenja pisao je Konstatinović, često ih citiramo. Ne čita se Đura Šušnjić na žalost, a ima se puno toga naučiti.
Za Beograd, za Lukavac, krivi smo jedino MI, građani ovih prostora – smrdljiva smo roba. Fra Ivan Šarčević daje izvrsnu dijagnozu „Ima jako zabluda i manjkavosti u našim društvima. Veliku štetu nanose ljudi koji sebe smatraju slobodnim. Koji sebe smatraju revolucionarima, koji sebe smatraju neupitnim veličinama, čistim moralnim veličinama. Veliki ljudi sebe nikada nisu smatrali takvim.“
Blog post
Inspiraciju za očuvanje duha crpim iz svijeta koji je u meni. U tišini najbolje čujem, a u mraku najbolje vidim. Čujem što želim, vidim što mi oku prija. Inspirišu me mudre, lijepe i pametne žene – umjetnice, znanstvenice, misionarke. Čudne, neprilagođene, buntovne, koje sa svojim bolima oslobođene želja i interesa u gromoglasnoj tišini stvaraju prava remek djela.
Dok vani rulja kliče smješnim pajacima vjerujući da takvi donose bolji život ili vjerujući da će izvojevanom pobjedom svima biti bolje što je čista utopija, u nekom paralelnom univerzumu nastaju priče koje hrane dušu i čula. Boje, riječi, pokreti, dijela, rađaju iznova neki novi svijet za one hrabre i odvažne koji su spremni da se suprotstave banalnosti. Kako kaže Duško Radović “Tako ste lako došli do života, a toliko ste mu pronašli mana”. Baš nam je dobro krenulo sa kolektivnim kukanjem i kukumakanje. Da se podsetimo, kuka ptica kukavica, a čovjek koji kuka zove se kukavica. Za svoje neuspjehe krivce traži u drugima, ne vjeruje u snagu svojih misli i moguće promjene, žali se da teško komunicira sa drugima, kupuje stvari koje ne treba, na uspješne (nije važno da li je zaista drugi uspješan, u očima kukavice on je uspješan) gleda sa prezirom i ljuborom, ne prihvata savjete drugih. Već vas vidim (moram priznati, trijumfalno se smješkam jer sam jedna od vas) kako prepoznajte ljude iz svog neposrednog okruženja, a zapravo mnogo je nas koji poznajemo, volimo i živimo sa kukavicom. Istina je da u svakom od nas stanuje deo kukavice samo je pitanje spremnosti da priznamo sebi i suočimo se sa sobom. Najteže je samopropitivanje i suočavanje, a onda prihvatanje promjene i upoznavanje novog u sebi. Novih pogleda sa nekim drugim prioritetima i svijetom koji želimo.
Interesantna je ta “sila”, volja u nama koja nas gura negdje, a gdje…ko bi to znao, čudni su punjevi Gospodnji. Podjela na vjerujuće i nevjerujuće je opet jedna fascinantna priča u nama i oko nas. Tako lagano dijelimo ljude, tako lagano prihvatamo podjelu I svrstavamo se u torove, kao da postavljamo pitanje hoću li piškiti sada ili mogu sačekati? Mnogo zajedničkog imaju “ljuti protivnici”, ostrašćenost prema onom drugom je sigurno najizraženija osobina. Plima tehnološkog razvoja je dodatno izbacile na površinu sve ono loše što smo godinama skrivali i čega smo se najviše bojali, životinje u sebi. Kada se odbaci talas ljutine ogolimo suštinu koja nas dovodi do paradoksa, kako objasniti šizofreniju oba pola recimo samo na pitanju nasilja – o nasilju i zlostavljanju su progovorile vjerske zajednice pod pritiskom sekularnog društva, a pak svakodnevno živimo nasilje od sekularnog društva recimo kroz medijsko, kolektivno kukanje. Više uopšte nije pitanje medijskih kuća, sve informativne emisije su iste samo je pitanje sa kog pola dolaze gosti, uvijek je onaj drugi kriv. Žao mi je, ali se zaista ne sjećam a dobro pamtim, da sam ikada čula iz sekularnog tabora priznanje za počinjene greške. Traženje krivca i optuživanje je svojstveno kukavicama, mali podsjetnik.
Veliki Miloš N.Đurić je 1941.sa Isidorom Sekulić i Ivom Andrićem odbio da potpiše Apel srpskom narodu koji je pozivao na poslušnost okupatoru. Apel je tada prema nekim izvorima potpisalo 553 osobe iz političkog, naučnog i vjerskog života (svi zajedno) države. Upozorio ga je prijatelj, kompozitor i profesor Miloje Milivojević rekavši da mu to Njemci neće oprostiti, na šta je profesor Đurić odgovorio:
“lako je tebi, ti u diple
sviraš, a ja svojim studentima etiku
predajem.”
Briljantnu recenziju je akademik Miloš N Đurić napisao i za razmatranja o Samom sebi Marka Aurelija ukazujući na sumnju koja izbija iz njegovog vjerovanja i na bol koji koji je bolovao u časovima sumnje.
Sumnja je moj vjerni pratilac, stpljenju se učim a ljubav živim. A bol, ona stanuje u sumnji, strpljenju i ljubavi. I…možete li reći da bol nije i lijekovita?
Ako sumjate ili meni ne vjerujete, sjetite se Fride Kahlo:
“Šta će mi noga, ja imam krila.”
Blog post
Kako bih voljela da pišem o krpicama, tufnicama, susretu sa ljetnim ludorijama, „Frajlama“ u Sarajevu i atmosferi koju su napravile. A kako pisati o sadržaju života protkanom radošću u moru teških tema? Što bi rekao Niče „Sačuvati vedrinu u sumornoj i prekomerno odgovornoj stvari nije mala veština…“ Nemam želudac za ljigavost i poltronstvo ili što bi mi stariji koji pamtimo rekli „pica sa dva lica“. Sjećate li se tog izraza? Izraz za licemjerstvo ali ne licemjerstvo kao danas, ovo danas bi bilo „pica sa više lica“. Nepodnošljiva zbilja sa svom težinom bitka.
Živimo u vremenu u kome čovjek ne znači ništa, ubistva su postala uobičajena stvar koja sve manje iznenađuju. Svjedočimo nasilno prekinutom djetinjstvu, odsustvu emocija, izgubljenoj mladosti, nerazumijevanju, ostrašćenosti, borbi protiv nasilja, borbi za vladavinu prava, borbi za humano društvo, za vraćanje dostojanstva, za kapi čistoga života. Naša zbilja je beščasno manipuliranje tuđim emocijama sa namjerom vraćanje prošlosti pod okriljem „ne smijemo zaboraviti“. U čiju istinu trebamo vjerovati? Trideset godina je „potrošeno“ u čuvanje istine od zaborava i to i dalje nije dovoljno. Kako bih voljela da čuvari istine osvijeste činjenicu – nove generacije ne zanima njihova istina, nove generacije nemaju vremena za dokazivanje istine. Zbog silovanja vremena, obrazovnog i medijskog prostora, naša kuća je iz dana u dan sve praznija. Trebalo bi Kunderu uvesti u lektiru. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja piše „ Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti.“
I opet pitanje, o čemu ima smisla govoriti kada se misleći ne čuju? Zatvoriti oči i čekati da prođe…ništa proći samo od sebe neće, ništa se neće desiti ako se svako od nas ne desi prvo sebi pa onda ostalima. Laž se uvukla u svaku poru društva, postala je lice istine. Lažu nas o broju đaka u školama, o broju studenata, o broju stanovnika, lažu nas da nisu krali a sve pokradoše, lažu nas da živimo, a ne živimo, ovo nije život. Život su radost, igra i ljubav, mi to nemamo. To ne stanuje u našim srcima. Radost je zamijenila seta, igru – virtualni svijet, a ljubav – otuđenost i sebičnost.
Bogovi današnjice nisu ni nalik grčkom Apolonu. Odavno, odavno, ne čuh „lijep je kao Apolon“. Nedostaju mi takva poređenja. Bogovi današnjice su ružni, to je ona ružnoća koja izbija iznutra. Bahati, smrde na jeftine parfeme, furaju se na moć, ne znaju gdje su šuplji, odakle curi. Prazni idoli. Stari Latini su imali pravo kada su govorili da se po nečijem licu poznaje čovjek, a Niče je to divno sročio „monstrum in animo, monstrum in fronte“. Na prestižnim univerzitetima kao što su Univerzitet Kalifornije u Berkliju, Univerzitet u Njujorku, na Stanfordu i Prinstonu studenti izučavaju čitanje lica. A mi, mi se rugamo na spomen učenju komunikacije.
Zavladala je prava pandemija poluznanja. Opasna pošast.
Ne bih imala problem sa umišljenim bogovima da ne proizvode zlo, da nisu zamijenili uzrok i posljedicu i da svih trideset godina ne šire zabludu zamijene uzroka i posljedice. Oni su idoli one mračne strane života, što nije teško u bolesnom društvu. Plaši njihovo znanje sa učenjem imanja a ne bivanja. Pozivaju se na knjige a žive mimo knjiga. Bogovi današnjice.
Za sve nas okrenute bivanju, neka malo Goethea :
VLASNIŠTVO
Znam da mi ništa ne pripada
Do misli koja nesmetana iz duše
mi ističe, I svakog povoljnog
trena, Koji me usudom ljubavi
Pušta dubokom uživanju.
Blog post
U tišini sumraka
stojim naspram tebe.
Ne osjećam daljinu,
nikada nismo bili bliži.
Magično je ovo mjesto,
to si zapravo Ti.
U svojoj ranjivosti,
gordosti, nadmenosti,
sa više lica.
Nisi iznenađen što sam došla.
Uvijek se pojavim kada me trebaš,
uvijek se pojaviš kada te trebam.
Nama riječi nisu puno značile.
Daljina i tišina nisu uništile sjaj u travi.
Blog post
PROVINCIJE
Provincija, jedna u nizu riječi koje se koriste u negativnom kontekstu – seljaštvo, nekultura, zaostalost… Postaje teško živjeti život u okeanu neznanja, nekulture, prostakluka koji dolaze iz glavnih gradova. Univerziteti su postali mjesta podobnih licemjera koji su sada u mišjim rupama, uvijek su oni u mišjim rupama kada se dešava narod. Opasna su to mjesta gdje se vode opasne politike. Institucije vlada su mjesta korumpiranih, podobnih, ljigavih dušebrižnika čije tužbalice vam tjeraju suze na oči. Ne bi oni, ali… Vlasnici velikih kompanija su se u nekom momentu dobro okoristili, postali su važni i nedodirljivi. Oni pametniji iz pozadine plaćaju političke kampanje, te su zaštićeni kao bijeli medvjedi. Iskorištavaju radnike koji ćute u strahu da će ostati i bez te sadake. Naravno, u ovoj priči kao i u svakoj ima izuzetaka ali njih je tako malo. Teškom mukom odlaze na posao, dani su im kao godine, ogorčenost im je ime. Ovo je slika velikih, glavnih gradova koji će na kraju pojesti svoju djecu.
Nadmenost, gramzivost, halapljivost i sljepilo su zaboravili na inat balkanskog čovjeka. Inat je opasna igračka, obično izaziva veliku štetu ali inat nosi odlučnost (opet ženskog roda) koja treba sada da odigra posljednji tango.
„Igrajmo najlepšu igru,
nek’ radost mi ispuni grud
strasno nežno mi šapni
da l’ ne beše uzalud…“
Za razliku od ovih naših metropolica, provincije su očuvale svoju boju i miris.
O mojoj provinciji su pjesme ispjevane, u mojoj provinciji je krunisano sedam srpskih kraljeva – Stefan Prvovječani, Radoslav, najstariji Stefanov sin koji je oženio vizantijsku princezu. Posle Radoslava, krunu preuzima Vladislav, mlađi brat , a zatim dolazi na presto Uroš oženjen Jelenom Anžujskom čije je poreklo obavijeno velom tajni. Tri godine nakon smrti, Jelena je proglašena svetiteljkom. Tradicionalno, manifestacija „Dani jorgovana“ posvećeni našoj kraljici, počinje na Trgu srpskih ratnika a završava se u manastiru Gradac, Jeleninoj zadužbini. Uroša je naslijedio njegov sin Dragutin, a zatim Milutin.
U provinciji su očuvane stare kuće koje posjetiocima pričaju svoju historiju. Provincijalci znaju da moraju biti najbolji u onome što rade jer oni su ponos svoje provincije. A žene, ljepotice…
Puna je Srbija raskošnih i historiski važnih provincija i ono što je važno, provincijalci se ponose svojim provincijama…“Odakle si sele, iz Srbije brale…“
A Bosna i Hercegovina, nestvarna zemlja…Bobovac, Jajce, Visoko.
Jajce je moj nesuđeni grad, trebalo je da rastemo skupa ali nije nam se dalo. Čudno je to, ne poznajemo se ali ga osjećam, nosim u sebi, a tko zna…možda se jednoga dana i pravo upoznamo?! Provincija, hm…prijestonica, posljednji bastion bosanskog kraljevstva. Na brdu iznad grada smješten je kraljevski grad koji je odolio osvajačima i zubu vremena. U II svjetskom ratu, četiri puta je grad oslobođen, u njemu je 29.novembra 1943. održano Drugo zasedanje Avnoj-a na kom su postavljeni temelji socijalističke Jugoslavije. Kada lamentiram nad divnim prošlim vremenima, često se sjetim rahmetli akademika Muje Demirovića koji je govorio da se u Krajinu dolazi po glasove i mlade momke koji se u rat vode. Krajina sa svojim ljepoticama Sanom i Unom, sa djevojkama kao iz snova i „prgavim“, ljutim Krajišnicima.
Moja provincija po rođenju i moja nesuđena provincija imaju zajednički imenitelj – KRALJICU, Jelenu i Katarinu. Dok je srpska kraljica Jelena bila katoličke vjere , bosanska kraljica Katarina udavši se za bosanskog kralja Tomaša prešla je sa pravoslavlja na katoličanstvo.
Jelena Anžujska je bila obrazovna, mudra, vješta političarka (u vrijeme rata između Srbije i Dubrovnika, stala je otvoreno na stranu Dubrovnika kome je obećala nadoknadu štete), graditeljica manastira, uspjela je svojim utjecajem i djelovanjem da Srbiju uvede u red jakih evropskih država srednjeg vijeka. Na žalost, i Srbija i historija su uskraćeni za saznanje gdje su mošti njihove kraljice. Živjela kao katolkinja u smrti postaje pravoslavna svetiteljka.
Katarina Kosača Kotromanić posljednja bosanska kraljica, franjevačka blaženica za koju zapisi kažu da je bila uzorna supruga i majka, mirotvorka, pomagala onima kojima je pomoć potrebna, sagradila nekoliko crkvi i kapela – crkvu Presvetog trojstva u Vrlima kod Kupresa, crkvu sv. Katarina u Jajcu, franjevački samostan i crkvu sv. Katarine u Kreševu, te kapelicu u Kozogradu nedaleko od Fojnice. Dolaskom turskog sultana Mehmeda II bježi u Dubrovnik odakle odlazi u Rim gdje nalazi utočište kod pape Pavla II. Sahranjena je kraljica prema svojoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Pri obnovi crkve, stotinjak godina nakon kraljičine smrti, izmještena je nadgrobna ploča na najbliži stup ali se ne zna šta je sa njenim ostacima.
Zajedničku tužnu sudbinu ima srpska i bosanska historija, ne zna se gdje su kosti njihovih svetih kraljica.
Nekada prijestonice, danas provincije, kažu. Nikada duh prijestonice ne može ne stati, HISTORIA EST MAGISTRA VITAE!