Divim se ljudima koji idu kroz život i ne postavljaju puno pitanja sebi. Zadovoljni  onim što imaju, ogrebu po negdje nešto malo i to je sasvim dovoljno. Ta poniznost je religijsko – sociološki fenomen kome se treba ozbiljno posvetiti. Pitam se, da li sreća baš tu stanuje ili je možda sve samo privid?

Traganje za sobom sa godinama postaje sve izražajnije. Bolan je to proces, protkan dubokim nerazumijevanjima propraćenim nekim čudnim pitanjima i pogledima. Povređivanje omalovažavanjem je sastavni dio iščuđavanja. Svako dodatno pojašnjavanje nema smisla, u pitanju su sudari svjetova – poniznost se sudara sa buntom. Prihvaćamo obilježja koja su nam data rođenjem i cijeli život nosimo to breme na svojim plećima. A jesmo li to mi? Kada kupujem cipele, kupujem one koje liče na mene, isto je sa nakitom i haljinom. Biram. Biramo li prezime? Ne biramo, u svakom slučaju nam se nameće i obilježava nas. Liči li ono na mene, da li mi pristaje, ide li uz mene? Za nekoga smiješna pitanja, za mene, vrlo ozbiljna. Kuzminski, Ivanova, Ristović, Vilotijević, Semič to nosim u sebi, Šećibović je kišobran koji sam pozajmila, baš kao što kaže Mari Darjesek «Žene nemaju prezime. One imaju ime. Njihovo prezime je prelazna pozajmica, nepostojani znak, njihov efemeron.»  To pozajmljeno se uklapa u sredinu u kojoj se nalazim, prepoznatljivo je, postoji i ulica u Sarajevu sa prezimenom Šećibović. Sa ponosom nosim prezime ali to nije moja odrednica, moja odrednica je ime, moja odrednica je ono što radim i po čemu želim da budem zapamćena. To je ona priča, «BITI NEKO» To «neko» ne mora biti uopće pretenciozno,  to «neko» je onaj koji ostavlja svoj trag, a tragova i identiteta je puno.

Kod nas je sve nekako naopačke postavljeno. Oni koji sa čuđenjem gledaju i zapitkuju, a neretko i  povređuju, oni su gromoglasna većina koja se nešto pita, određuje, koja misli da je posebna važna i umna. Oni sa olovkom udaju ili žene svoju djecu i prave svoje ponizne klonove koji prolaze kroz život bez mnogo ožiljaka. Trasa je uvijek unaprijed određena. A zamislite «nekoj» Pauli Moderson Beker (njemačka slikarica) roditelji su postavili uvjet za vjenčanje da mora uzimati časove kuhanja kako ne bi ljudi rekli da Paula ne umije nahraniti svog supruga. Ima li takvih roditelja danas…?

Gdje je nestalo poštovanje? Ovakav uvjet nije retrogradan i nije u koliziji sa traganjem. Ovo je čista priča koja otvara pitanje slobode među partnerima. Uzimala je Paula časove kuhanja i bila dobra supruga ali je težila da bude NEKO što je njen muškarac razumio i podržavao.

Svi se mi rađamo sa nekim darovima koji prijete da sakupe svu prašinu ovoga svijeta  ako se ne propitujemo. Darovi su naši skriveni talenti. Neki se otkriju dok smo još djeca ali obično prašina sa utabane staze svu radost odnese jer naše puteve uglavnom drugi određuju. To je ona ponizna gromoglasna većina.

Nikada nije kasno za svoj put, nemojte se bojati. Ruksak na leđa, cipele za hodanje i krenite u svoju avanturu. Postoje ta neka mjesta koja mogu pomoći u traganju za odgovorima. Danas liječnica, sutra profesorica, slikarica, spisateljica, dizajnerica, slastičarka, kuharica, aktivistkinja, istraživačica, muzičarka, glumica, balerina, vrtlarka, cvjećarka, novinarka… Nije uopće važno šta ste , važno je da pronađete sebe i budete NEKO. Oni što se iščuđavaju će lagano izumrijeti, a oni koje traže sebe će zauvijek živjeti. Budite svoja cjelina i ostavite svoj pečat. A ja ću kao i svaki nomad i dalje tragati za sobom, obići postojbine svojih predaka i pisati  jer  znam da samo tako mogu biti NEKO.