Isprovocirana tekstom u „Sensi“ (HR) „Zašto skidam kapu generaciji Z?“, danima razmišljam kako pisati o svojoj generaciji i onim sjajnim starijim generacijama bez prizvuka nostalgije, tihe patnje  ili jeda . Pustila sam vrijeme da učini svoje, naučena da je ono naš najveći saveznik. Tu filozofiju o vremenu treba prenijeti na   Z generaciju. Važno je pronaći priču, privući pažnju, o našoj djeci je riječ.

Stalo nam je.

Košarkaški „Mocart“, Dražen Petrović i maestralni Mirza Delibašić koga su Španci  prozvali posljednjim košarkaškim genijem, znali su kada treba stati, umiriti loptu i sačekati. Dok se troše posljednji minuti utakmice, kada su u dvorani svi na nogama, dok se sa tribina ore navijači, samo najveći mogu umiriti igru i čekati posljednje sekunde za šut sa 7,25m. Voditi svoj tim i biti najbolji na svijetu može samo onaj koji zna da sačeka i prepozna pravi trenutak. I šah je nekada imao svoje umjetnike za koje je cijeli svijet znao – Vasja Pirc, Petar Trifunović, Svetozar Gligorić, Borislav Ivkov, Ljubomir Ljubojević, Aleksandar Matanović… Osmisliti taktike, povući poteze, iznenaditi protivnika…tako je započinjala magija na crno -bijeloj ploči. Ni jedna parija ista, a toliko iznenađujućih poteza. To neočekivano, to je lijepo, u toj ljepoti se uživa.  Žao mi je što  Z generacija koju treba da slavimo želi sve odmah i sada. Uskraćeni su za nadahnuća, iščekivanja, ljepotu, sreću…kako to Zigbert Taraš, jedan od najjačih šahista sveta 19. i početkom 20 vijeka divno opisuje „Šah, kao i ljubav i muzika ima moć da čoveka napravi srećnim.“ Sreća, to su one emocije kada osjećamo damare, zbog kojih se smijemo, zbog kojih smo ushićeni, kada nam je cijeli svijet, sve oko njega i u njemu tako lijepo.

Stalo nam je da naša djeca budu sretna.

Priznajem, trebalo mi je dugo da naučim da sačekam. Željela sam i ja nekada sve odmah i sada, i moja djeca danas žele sve odmah i sada iako ne pripadaju Z generaciji,  ali…uvijek ih vraćam najboljem savezniku – vremenu. Stara latinska poslovica kaže „Vremenu se valja pokoravati“, mudri su bili Latini. Kako objasniti Z generaciji  značenje, suštinu, filozofiju poslovice koja govori o pokoravanju, a da se pri tome isti  zgražavaju autoriteta?! Zamislite vraćanje latinskog jezika u obrazovni sistem …ne možete?! Ja mogu, ne mogu zamisliti dobar obrazovni sistem bez latinskog jezika. Nije latinski jezik samo ona grozna gramatika sa pet deklinacija koje smo ponavljali u nedogled dok ne zapamtimo, latinski jezik su i tekstovi, čitanje i tumačenje (tumačenje – gubljenje vremena za Z generaciju). Koliko riječi svakodnevno koristimo a koje potiču iz latinskog jezika, npr. digresija, afinitet, emigrant, konfuzija, kontradiktoran, revolucija… Na pravnom, filozofskom, filološkom, medicinskom, biološkom fakultetu, umjetničkim i teološkim fakultetima se koristi latinski jezik, a kako ako ne postoji osnova?! Nemoguće je govoriti o humanističkom obrazovanju bez latinskog jezika.

Stalo nam je da naša djeca budu obrazovana.

Z generacija kažu da je osviješćena, ekološki, tehnološki, filtriraju informacije i zadržavaju samo one koje su njima lično važne, sadržaji koji stanu u tri minuta su sasvim dovoljni, u njih sve stane. Sve češće slušamo zabrinute nastavnike koji se sudaruju sa ovom generacijom, psihologe i pedagoge koji gase požare, ali ni od koga ne čujemo prijedloge za prevazilaženje problema. Ima li čas od 45min. više uopšte smisla ako ova generacija ima fokus kraći od deset sekundi? Ovo je izuzetno ozbiljno i važno pitanje koje ne može da čeka vrijeme.

Zakazala je odgovornost odgovornih.

Ljuti me taj narativ o ekološkoj osviješćenosti. Da se podsjetimo Pokreta gorana koji je u bivšoj Jugoslaviji nastao prije 60 godina. Jedan od najstarijih pokreta na Balkanu je Pokret gorana Srbije čiji su članovi od svog osnivanja do danas zasadili stotine miliona sadnica. Na žalost, posljednjih 25 godina uništavaju se šume koje uzrokuju promjenu klime, zemljišta, nestaje biljni i životinjski svijet, uništava se sve ono što nas štiti.

Nije istina da nismo osviješćeni, riječ je velikim i malim politikama, o nemuštim, bahatim, koruptivnim i zlim političarima koji vladaju našim i bjelosvjetskim palankama  koji imaju svoje aspiracije na koje ni mi ni Z generacija ne može utjecati.

Nemoć pred velikim politikama.

Akcijaši su gradili puteve i pruge kojim danas hode Z generacije, a sigurna sam da mnogi kuku i motiku još nisu vidjeli.

Porediti vrijeme bez mobilnog telefona sa današnjim u kome se klinci utrkuju tko će imati bolji model mobitela je nemoguće, svijet se promijenio. Danas živimo četvrtu industrijsku  revoluciju (opet latinska riječ „revolutio“ što znači preokret) koja će promijeniti čitav svijet. Svjesna da čovječanstvo gazi krupnim koracima naprijed bojim se budućnosti.

Istina je da su veliki izazovi pred ovom generacijom, pred „alfićima“ (generacija rođena od 2012. koja dolazi poslije Z generacije) i generacijama koje nadolaze. Vjerska netrpeljivost, oružani sukobi u svijetu, biološki ratovi…sve je mnogo ružno.  Ali, uvijek postoji to ali koje nas vraća životu u ovom trenutku, svom mikrosvijetu koji zahtjeva mnogo veću ozbiljnost i vraćanje suštinskog značenja obitelji u društvo.

Plaše me ostrašćeni ljudi, plaše me nesretni ljudi, plaši me strah u ljudima, plaši me kratko pamćenje kod ljudi… Plaše me ovakvi ljudi.

U to ime, podignimo čašu i slavimo sve generacije. I one iz daleke prošlosti koju interpretiramo i nas koji svjedočimo događajima i generacije koje treba da grade svijet po svojoj mjeri, svima treba skinuti kapu jer kako kaže Pasternak :

„No redosled ima svako dejstvo

I kraj puta neće se izbeći

Sam sam – greh sve jeste i neverstvo

Nije život što i polje preći.“