Sa godinama trebate smirenje a ne bure baruta za koje ne znate kada će eksplodirati i kakve će posljedice izazvati. Sve činite da život učinite ljepšim, crpite kreativnost iz sebe upoznajući one skrivene dijelove sebe, idete u susret ljudima raširenih ruku, grlite i ljubite i znanca i neznanca jer znate da iskrena ljubav topi i najveću santu leda. I tako prolaze godine u naizgled nekom miru a onda je dovoljan samo jedan klik da vas vrati u stvarnost koja je teška jer ne možemo živjeti samo u svom vješto kreiranom mikro okruženju sa finim, satenskim povezom preko očiju.

Bes, nezadovoljstvo, rezigniranost, patnja, tuga, bol stanuju duboko u svakom od nas. Razmnožili smo se, sve smo učinili da nešto dobro ostavimo iza nas ali nismo uspeli da ostavimo bolji svet kao mjesto za život našim potomcima. Upravo  to priznanje i svijest podgrijeva bure baruta. Mučenje na  mentalnom i fizičkom nivou vodi nas put zombija. Kao u pozorištu lutaka, pažljivo i vrlo viješto povlačenje konaca. Prisluškivanje, kontrolisanje društvenih mreža, Sky aplikacije, kriptovani telefoni koji vas prisluškuju i prate, mračno doba. Kako to divno Goran Paskaljević  kaže „samo još kandila gore u crkvama“.  Granice moralnog i etičnog su nestale, odnosno, zavladalo je neznanje pa se više ne razlikuju moral i etika. Širenja „botoks mikrokosmosa“ (izraz sjajnog Siniše  Kovačevića) kao jedne od najgorih pošasti današnjice potvrđuju nestanak morala i odsustvo etike kod onih koji su se zavjetovali Hipokratu. Šepure se u svojim bijelim mantilima ili onako ležerno obučeni sa zavrnutim rukavima, uredno podšišani i mirišljavi, vrlo aktivni na društvenim mrežama (način da se približe, dopadnu i privuku plen) po američkom modelu serije Urgentni centar iz 1994.godine, postaju heroji spašavajući ljudske duše. U našem slučaju,  spašavajući ljudske duše koje su sklopile pakt sa đavolom, a da toga nisu ni svjesni. Želja za bogatstvom, moći i statusom bez osnove je najopasnija. Milan St. Protić postavlja sjajno pitanje „ da li mi kao narod verujemo da se životni uspeh isključivo meri zgrtanjem bogatstava svim raspoloživim sredstvima?“ Samo jedan jezik se cijeni, za koliko nula ste teži.

Duboko potisnuta osjećanja,  taj vremenom omraženi, imaginarni Balkan i bure baruta ne mare za narušavanje željenog mira koje ste godinama mukotrpno gradili. Pre samo jednu deceniju (deset godina prođe u trenu) mom Refiku je rekla socijalna radnica da je ogorčen. Duboko me je potresla njena izjava jer tko je ona da kopa po tuđim osjećanjima. Danas sam ja u njegovim godinama i osjećam tu ogorčenost i bez socijalne radnice.  Ogorčena sam. 

Ogorčena sam jer nismo ništa naučili iz 90.tih. I tada i sada ista je mantra, „para vrti gde burgija neće“. Bes je pustio duboku klicu koju je nemoguće iskoreniti, a teško je i kontrolisati. I upravo je to najuspješniji projekat mračnih sila koje vladaju, proglasiti ljude ludima, zatvoriti ih u ludnice, otvoriti i utabati put za vladanje.

Postati zombi nije ono što želim za svoje potomke, jebem li vam seme i pleme (naučio me moj profesor Buda Tatić da psujem :)).

Ljudi, probudite se!