POD KROVOM

Pod krovom stanuju i sreća i tuga.
Stanuju oni tako,
smenjuju se na tronu ,
dok godine prolaze i odlaze.
Odlaze gorde i ponosne
u nadi da će sačuvati ljude od zaborava.
Krovovi su svedoci vremena,
ljubavi i patnje,
našega duha.

TEROR MRAKA

Vreme, prilike i okolnosti nam ne idu baš na ruku. Karta nas baš neće. U realnom okruženju se susrećemo uglavnom sa lošim informacijama. Tragedije, bolesti, nezadovoljstva, razočarenja su deo naše svakodnevice. Poduži je spisak nezadovoljstava i razočarenja, a njihova suština je samo u jednom –  vođenju nekvalitetnog života. „Uništili su mi život“, „Zbog nje/njega ne mogu da napredujem“, „Nesretna/an sam jer ne mogu doći do posla bez štele, a to ne želim, meni taj posao pripada“. „Opet mi nije isplaćena plata“. „Na toliko konkursa sam poslao/la svoj CV, nemoguće je da za mene nema posla.“  „Ostao/la sam bez partnera, moj život nema smisla.“ „Mene nitko ne razumije, toliko sam nesretan/a.“ „Ne znam više koju dijetu da koristim, ne mogu da oslabim.“

Sve ove isprike svakodnevno slušate ili možda neke od njih i živite. Ako pažljivo pročitate, primijetiti  ćete  da je tamo neko drugi uglavnom uzrok naše patnje. Nemojte se ljutiti na mene, moram vam reći – nitko nama nije kriv za naša loša stanja osim nas samih. Naučeni smo na očekivanja koja su bila produkt lijepog kućnog odgoja (mnogo toga se prešutno očekivalo) ali taj koncept je srušila industrijska revolucija i neki novi svijet  koji nas osvješćuje da mnogo toga može i bez nas, ljudskog faktora. U tom nekom međuprostoru dok nije počelo učestalo, javno da se govori o paralelnim svjetovima, dok nije porastao interes za istočnjačke filozofe koji nam otkrivaju svijet viđen drugačijim očima, dok nije porasla gledanost Krešimirove emisije „Na rubu znanosti“, dok se pravi ljekari nisu probudili i shvatili da je došlo vrijeme da naučeno iz fiziologije iznesu javnosti i možda najvažnije, dok nas kvazi mudraci koji donose odluke u naše ime sve više guraju u provaliju, otvorio se prostor za life coach-ove,  sigurno jedno od najunosnijeg zanimanja danas. Prema Ray-u Williams-u iz Premier Career Management Grupe u Kanadi), coaching je druga najbrže rastuća nova industrija (odmah iza informacione tehnologije). Skidam kapu onom koji je sublimirao više disciplina u nekoliko kurikuluma  i postavio zanimanje „životni trener“. Hm…. Nije loše imati pored sebe nekoga tko će voditi računa o našem ljubavnom životu, našim financijama, ulaganju, biznisu, budućim koracima koje želimo da povučemo u svom životu ili poslu, nekoga tko će se baviti kvalitetom našeg života. Vrlo odgovorno zanimanje.

Tuga i strah nekoga odvedu u vjeru, verući da će religija pomoći.  Neko vjeruje u life-coach-ove, malo je onih koji se sami uhvate u koštac sa problemom tragajući po knjigama i po sebi, a nekako je najviše onih  koji ne priznaju ništa od ponuđenog već tvrdoglavo guraju svoj narativ optužujući sve druge za svoju patnju. To „guranje“ ništa ne košta, privlači pažnju jer izaziva buku i uvijek ima pratioce. Slično se sličnom raduje. Oni su „super“ znalci i njih duboko žalim. Žalim sve one koji su svoj um zatvorili.

Naše emocije vrište a nitko ih ne čuje. Ne čuju se, izgubila se empatija, a rođeni smo sa njom.  Pitam se gdje i kada je nestala? Sve veći je jaz među generacijama, izgubio se interes i prema najbližima. Izuzetno je teško priznati, osvijestiti svoju sebičnost. Patnja i nezadovoljstvo su nas povukli u samoživost. Zaokupljeni sobom, izgubili smo strpljenje da saslušamo drugoga. Strpljenja imamo toliko da ispričamo svoj problem ali dalje od toga, teško ide.  A onda…onda je komunikacija jednosmjerna, a to i nije neka komunikacija.

Kako vratiti empatiju u naše domove, u naše poslovno okruženje, među naše rođake i prijatelje?

Prihvatimo najprije činjenicu da je empatija vještina koja se vježba i uči. Vježba, vježba se slušanje. Da bi nekoga razumjeli, pomogli, posavjetovali ili samo šutnjom podijelili sa njim osjećanje, potrebno je da se oslobodimo sveznalice u sebi. Ne znamo kako se neko osjeća, šta ga muči, ne znamo kako prići dok ne čujemo i ne osjetimo njegovu emociju. Moramo se emocijom povezati.  Postoji jedna divna budistička izreka „Nemoj samo činiti nešto, stoj tu.“ Da je jednostavno, ne bih pisala o tome.  Poruke i pozivi sa mobilnog telefona, ubrzan način života, „neodložni poslovi“, naša nezamjenljivost…sve te umišljene gluposti formirale su nesretno društvo. Da li smo zaboravili da je nekada samo dovoljno da čujemo nečiju priču i da tom nekome već donekle pomognemo?  Znate li koliko je riječ moćna? Dok se ne ispusti ne dobije svoj pravi oblik i svoje pravo značenje. Saslušajmo šta nam neko ima za reći.  A onda, kada to ponovimo ili parafraziramo, tek onda se možemo približiti osobi i povući liniju povjerenja, povući taj prvi korak. Kada osoba čuje svoje riječi može da osvijesti svoj problem i svoju emociju. To je put opuštanja i oslobađanja onoga do koga nam je zaista stalo. Samo ne smete upasti u zamku saosjećanja, ona vas vuku na površinu. Empatija ne znači da saosjećate sa drugom osobom, empatija znači da proniknete dublje, da osjetite isto što i druga osoba osjeća.

Skloni smo kritici drugih, postavljanju visokih standarda kako bi bili važni i prihvaćeni u očima potpuno nebitnih ljudi. Još jedna u nizu naših zabluda i zamki. To očekivanje da budemo pohvaljeni nas sputava, oblači nam zatvorsko odijelo,  stavlja lisice na ruke i zaključava um. Zavisni smo od onih koji nisu sretni jer je i njima potrebna potvrda da budu prihvaćeni. I tako iz generacije u generaciju se prenosi isti model koji proizvodi armije ne- slobodnih, zavisnih, nesretnih, tragičnih ljudi koji umiru a da život nisu okusili.  

Tužni su ovi prostori. Treba ih ozbiljno zaorati, a sa kim?!  

Samoljubivost, samoživost i neznanje su naša datos. 

LJUBAV PREMA SEBI JE NAJLJEPŠA SIMFONIJA

Koliko su moćne reči Tvorca Psalma “Temeljno ispitaj svoje srce jer iz njega proističe život.” Kako se to ispituje svoje srce – razgovorom, osluškivanjem, meditacijom…?

Za sobom imam toliko ispričanih priča i napisanih storija o razgovoru sa sobom, upoznavanju sebe, more pročitanih knjiga, višedecenijski pokušaji i želje doprijeti do sebe, stalna propitivanja, a nisam vidjela tako očitu stvar – puno toga što sam činila i činim za sebe, činila sam i činim  iz straha a ne iz ljubavi prema sebi. Straha od bolesti, siromaštva, gubitka, neuspjeha, kritike, razočarenja, gubitka slobode, starosti, nemoći, smrti. Tek sa ovako poredanim strahovima, mogu biti svjesna u čemu mi je prošao život.

Strahovi su moje drugo ime, a vjerujem i vaše, samo treba biti iskren prema sebi.

Više od pola vijeka je iza mene, a strahova se nisam do danas oslobodila.  Otkuda tako ukorenjeni strahovi? Strahovi dolaze iz onih principa koji nas prate od malih nogu, koji su duboko u nama – red, rad i disciplina jer su oni potrebni za uspjeh;  pravila ponašanja u kući, školi, prema učiteljici, nastavnicima, profesorima, prema drugarima, a zatim kolegama,  na ulici, u gostima, pred nepoznatima; moralna i etička očekivanja; poštovanje tradicije, a da nas pri tome nitko nije pitao  kako se osjećamo, da li smo zadovoljni u svojoj koži, u nametnutom okruženju i među nametnutim okruženjem? Uspjeh nekada i uspjeh danas su  potpuno različiti pojmovi. Nekada se uspjeh mjerio statusom i položajem na društvenoj ljestvici, a danas, danas se uspjeh vrijednuje kontom u banci. Taj konto u banci obično nema veze sa društvenom ljestvicom. Pravila ponašanja su bila nepisana pravila do kojih se držalo i nije se dovodilo u pitanje bilo kakvo suprostavljanje jer to bi značilo neposluh, a neposluh je nekulturan, vodi razočarenju, iznevjerenim očekivanjima i nepoštovanju tradicije. Ovo su bili prećutni “smrtni” grijehovi. Vjernici su živjeli svoju vjeru i svakodnevno propitivali svoje misli i ponašanja u svojim obiteljima. A ateisti, za njih je poštenje bilo sveto. U takvom okruženju i sa takvim principima rađaju se strahovi. Mnogo toga što činimo mislimo da radimo iz ljubavi prema sebi, ali da li je baš tako? Idemo li u teretanu iz ljubavi ili iz straha? Naučenimo smo da je u “zdravom tijelu zdrav duh” , u pitanju je strah, želimo da budemo zdravi. Zašto prestajemo da pušimo ili mijenjamo način ishrane, pa opet iz straha za svoj život, zbog visokog krvnog pritiska, povišenog holestorala, šećerea u krvi…itd,itd. Ostavljam da sami napravite svoj niz…uvjeriti ćete se, više je straha nego ljubavi. A sve vrijeme mislimo da radimo dobro za sebe iz ljubavi, kakva ironija. Strahovi koče, parališu, uzimaju nam ono najvrednije, sok života.

Svjesni smo svoje ličnosti ali ne i sebe. Uvjerenje da poznajemo sebe ne dozvoljava nam da istražujemo sebe. Ako poznajem sebe nikada neću spoznati ništa novo o sebi, a nemoguće je da vremenom nešto u sebi i na sebi ne promjenimo. Mjenjamo se ne iz pukih želja jer istina je da se plašimo promjena, duboko ukorenjene navike davale su nam sigurnost, mijenjamo se iz nužde, velike nužde. Kako Ivan Stanković, stručnjak za marketing kaže “mala nužda je evolucija, a velika nužda je revolucija”.

Vrijeme neizvjesnosti ništa nam više ne garantuje. Sve češće ćemo biti u prilici da stvari radimo iz velike nužde. Što prije treba prihvatiti činjenicu da smo rođeni sa svrhom, važan je taj trag koji ostavljate za sobom. Važno je da na tom putu ne budemo neko drugi, budimo ono što jesmo.  

Pre nego što svoju slijedeću misao spustim na papir, moram reći da je dobro što moji roditelji neće to čitati ili čuti jer sav njihov trud, njihovi principi bi pali u vodu. Kao majka treba da služim djeci i mužu, u njihovom svijetu nije postojala priča o mom svijetu. Dodijeljena i namjenjena uloga u drugi plan stavlja mene.

E pa, to je bilo nekada. Istina je da su me strahovi odvukli u bolest, a ljubav prema sebi me je izvukla iz bolesti. Trebam se učiti samo jednoj odgovornosti a to je odgovornost prema samoj sebi. Napisah i ostadoh živa 🙂  jer ljubav prema sebi je najljepša simfonija.

ZA JEDNOM KAPI ČISTOGA ŽIVOTA…

Shvatila sam koliko volim svoje godine. U njih je stalo sve za poželjeti – djeca, ti naši muškarci, samo neki od njih su bili ljubavnici, uspjesi, ostvarenja i zrenja, kao jabuka koja zri ili vino koje odstoji. Nemojte misliti da nije bilo suza, bio je okean suza tokom svih ovih godina, i dalje postoje suze, one su moj vjerni pratilac. Nema osjećaja bez suza. I radost i tuga propraćene su suzama. Plačemo od sreće, plačemo zbog tuge,  plačemo kada se rodimo, oglašavamo se svijetu. Drugi se raduju našim suzama. Mirjana Bobić  Mojsilović kaže „Suze su OK“ , a ja bih rekla, „Suze, to smo MI“ . Sretan je onaj tko može plakati. Suze su znak života.

Te godine na svijet gledaju drugim očima. Gledam mlade koji žele nešto a i sami ne znaju šta žele, zavladalo je neko šugavo vrijeme. Novac, novac, novac…histerija za novcem, a taj prljavi novac samo donosi nesreću. Oni koji ga imaju su nesretni, a oni koji ga nemaju su nesretni jer misle da bi im život sa novcem bio ljepši i da bi bili sretniji. Zabluda, još samo jedna u nizu. I tako se cijeli život vrti oko novca, a on je jedno veliko suštinsko NIŠTA. Meni je potreban za lijek, knjigu i dobro vino. Kada bolje razmislim, ne treba mi ni za vino, imam prijatelje koji se za to pobrinu, još samo da nađem farmaceutsku kuću da me sponzorira pa onda bih mogla da živim i bez novaca. Knjige ću posuđivati, neke ću dobiti i na poklon, a neke ću napisati sama.  

Kako objasniti taj „damar“ , tu žilu kucavicu, to nešto što pokreće emociju?

U mladosti te pokreće uspjeh, prestiž na društvenoj lestvici, misliš da si nešto važan jer su opet tamo neki rekli kako je važno imati MOĆ. Budalaština. Manipulatori.  Moć za čim? Moć vladara…davno je prošlo vreme Hanibala Barce,  Napoleona, Gaj  Julije Cezara, Džingis – kana i Aleksandra Velikog. Sada utakmicu vode nevidljivi i nedodriljivi, sa njima ne možete u ring. Suludo  je trošiti energiju na osuđen poraz. Trenutak slave koji mislite da ste uhvatili je samo privid, već sutra će mnogo boljeti. To je ta šugavost vremena danas. Žao mi je zbog tog i svih takvih gorkih okusa koji sputavaju mlade da žive, da osjete život. Život na društvenim mrežama nije život.

Život su oni damari, žile kucavice, uzavrela krv. Život je ona punoća sadržaja, sok koji curi, ispunjena duša, kako bi Ujević (zbirka Kolajna) rekao:

„Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći“.

Pozovite prijatelje na običnu, brzinsku pastu, onu praznu  – klot-frket (rajčice i sir koji se topi), začinite čašom vina i dobrom porcijom smjeha. Zapjevajte za dušu uz stihove Gustava Krkleca (Poremećeni koraci) uz Massima i Arsena…

„Misli me peku, srce puca, pali

U grlu žeđa kakvi nikad nismo znali

Za jednom kapi čistoga života

Za jednom kapi čistoga života…“

KARTA SE KUPUJE U JEDNOM PRAVCU

Sivilo je ušlo u naše živote, izgubila se nada a vjera stanuje još u tragovima.  Probudi se u vreme blagdana kada tradicija zakuca na vrata naših srca. Nedostajanje najmilijih, sjećanja na prošla vremena osvijeste trenutak života, ali samo trenutak. Kada taj trenutak prođe probudi se u čovjeku gladna zvijer koja mahnito traga za plijenom. Vjeru odnese vreli hamsin ostavši duboke posljedice. Napušteni prostori postaju  mjesta okršaja u kojima prežive oni koji varaju, lažu i kradu, oni „sposobni“, idoli mlađim generacijama. Ja takve zovem lešinarima.

Tužna je zbilja u kojoj provodimo dane, u njoj nema života, u njoj se bitiše baš kao što Enes Kišević u svojoj pjesmi „I kamenu je lakše“ piše:

„Biti samo da bi bio?

Bitisati?

U ništavost?

I kamenu je lakše živjet,

kad je kuća grob il’ most.“

Ne možete me demantovati.

Gledam izmučena i ostarjela lica na ulici, koja se više  ničemu ne nadaju. Bore govore o vjekovnoj muci, nadi i vjeri koje su nestale sa oblakom globalizacije. Izgubio se identitet. Misliš da znaš tko si, a zapravo ne znaš da su najteža pitanja – tko si i odakle si? Pitanja na koja više nismo spremni da odgovorimo, površni smo. Zastanem kada treba da odgovorim odakle sam jer znam da me mjesto rođenja ne određuje, to je samo jedan trenutak, a to tko sam i odakle sam je mnogo dublje. Na žalost, ne mogu slaviti generacije koje na ozbiljnost odgovaraju površnošću.

U ovakvom haosu, pošteni čovjek čije lice priča historiju čeka na svoj red i moli da ga zaobiđu bolesti. Nema on novaca za liječenje, a ne vjeruje više nikome. Svi su ga izdali, i partija i crkva i džamija. Partija se uprljala, zavladala je alavost i jednakost se izgubila. U crkvi za blagdane prvi red je rezervisan za one koje da ima pravde bi svirali klavir 100 godina.  Isto je i u džamiji, prvi saf, sto godina robije.

I …šta mu je ostalo? Kasno je da bilo gdje ide, od sebe ne može pobjeći. Grobovi čekaju još jedan leš. A na drugoj strani, zvjeri čekaju lešinu kako bi oteli ostavštinu.

Nemilosrdan je svijet u kome se bitiše.

Da li je do januara ili do Janusa, rimskog boga sa dva lica (po kome je januar dobio ime), mladim i starim, okrenutim ka prošlosti i budućnosti ili je možda strah od osjećaja da će pedeset dana puhati hamsin… nije važan razlog, važna je istina – KARTA SE KUPUJE U JEDNOM PRAVCU! 

ZA LJEKOVITO!

Sve češće mi se javljaju oni dobri osjećaji, nekada traju kraće, nekada duže, ali traju i sve su učestaliji. To me posebno raduje. Osjećam sazrijevanje, promjene u sebi.

Godine rada na sebi, upornosti i kada nitko nije vjerovao, nije razumio, istrajavala sam.  Vjerovala sam svojoj dermatologinji koja je trebala da poradi na mojoj koži, a radila je na mom rastu. Zahvalna nebesima na životnom poklonu, na mojoj Saši. A onda kako to rade pravi učitelji, samo nestanu kada osjete da možete nastaviti sami.

Zahvalna godinama na svim iskušenjima, borila sam se i izborila za ovo danas –  za slobodu, za ljubav u sebi , za ljubav prema cijelom svijetu, za dijete kome ne dam da ode od mene, za one male radosti zbog kojih poletim, za čula da osjetim, dodirnem i vidim.

Sretna sam!

Naučila sam istinski da praštam. Znala sam da na „praštaj“ odgovorim da nisam pozvana da praštam ali danas mislim drugačije. Itekako je važno naučiti praštati i svako od nas je pozvan i treba da oprosti. Kako je to bio težak put, savladati srdžbu. Oprostiti izdaju, laž, ružne riječi, nasilje, manipulaciju istinom…O kada bi samo znali koliko je oslobađajuće i ljekovito. Sav gnjev koji nosimo u sebi pritiska, guši, iz godine u godinu, teret postaje nepodnošljiv. Ne rijetko se i razbolijevamo, tuga je okidač za mnoge bolesti. Uvučeni smo u klupko iz kojeg ne vidimo izlaz. U trenucima bespomoćnosti pozivamo se na krivca koji nam je uništio život, kakva zamjena teza. Istina je da nam život godinama bude začinjen gorčinom ali istina je i da se sa ulogom žrtve srodimo i na njoj gradimo svoj lik u javnosti. I dobro i važno je prikazati se kao žrtva, palanka žali žrtvu. Obično godine prolaze u palanačkim ispredanjima,  palanka ne zaboravlja, a sve zapravo radimo na svoju štetu. Odavno sam se izmjestila, novi život započela ali gorčine se nisam mogla osloboditi. A onda, osvanulo je jutro kada je gumicom sve izbrisano. Slike nisu nestale ali loši osjećaji jesu. Vremenom će i slike izblijedjeti.

Svijet vidim drugim očima.

Vjerujem u ljude, puno puta sam to izrekla. Želim da vjerujem da u ljudima još uvijek postoji ljubav prema sebi što je sasvim dovoljno za put oslobađanja. Igrajući se, napisala sam recept za ljepši život, ali vjerujte sve što sam napisala, primjenjujem godinama i sretna sam. Čokoladica uz jutarnju kavu koja zasladi čula, ritual koji je obavezan, bez njega se ne započinje dan. U podne čaša vina, a navečer muzika, ples i knjiga. Obavezno u toku dana nekoga zagrlite, zagrljaj je ljekovit. Osjećate, razmjenjujete energiju, toplinu, emociju. Recite nekome da ga volite. Nekoga volite jer umije da vas nasmije, nekoga volite jer vam je lijepo kada vas pozove, kada vas pogleda…nekoga volite jer ga volite, jednostavno volite bez razloga. Recite,  i to je ljekovito 🙂

Mnogo je toga ljekovito, a tako malo toga toksičnog, ali…mi češće biramo toksično zbog one žrtve. Ne bojte se praštanja i otpuštanja. Prilika je da novu godinu započnete sa izborom – ljekovito 🙂

Ja ću u ovoj godini dodati više druženja, više putovanja, putovati ću po gradovima i promovirati svoju knjigu, a onda ću upoznavati nove ljude, čemu se najviše radujem. Doprijeti do nečijeg srca, ima li šta veličanstvenije od toga? I pisat ću, pisat ću svakoga dana po malo, nekada možda po jednu rečenicu dnevno, ali pisat ću. Tako se postaje pisac. Upisati ću se na balet za odrasle, nastavit ću tamo gdje sam nekada stala (dijete je stalo)  jer kao što kaže Niče „život bez muzike bi bio greška“ . Ne mogu da zamislim život bez muzike i pokreta. Baš kao i Suzan Sontag  „muziku slušam svojim tijelom“ i pokretima želim da odgovorim na svaku emociju koja se u meni probudi. Muzika je najsavršenija umjetnost u kojoj ne postoji kopija.

Neka bude izazova, oni bude kreativnost, inat i volju za uspjehom.

Samo da smo zdravo!

OČUVANOM TRADICIJOM PROTIV OPASNOG LUDILA

Pročitah na jednoj od društvenih mreža da je prosinac/decembar mjesec humanosti i dobrih dijela pa se upitah zašto čekati prosinac/decembar za humanost i dobra dijela?! Oni kod kojih se očuvala tradicija u obitelji posebnu pažnju poklanjaju blagdanima, običajima darivanja, humanosti prema onima kojima je pomoć potrebna. Sretne su obitelji koje su u ovim zlim vremenima očuvale obitelj..

Svijet je okrenut naglavačke. U tako naopako postavljenim odnosima, obitelj kao osnovna ćelija društva prolazi izuzetno teško razdoblje. Ekonomske neprilike, polutanstvo, duboka ogorčenost prema prostoru i ljudima uništavaju obitelj, a sa takvim pošastima gubi se tradicija, sve manje je humanosti i dobrih dijela.

Kao društvo, duboko smo posrnuli.

Koliko prije dvije godine postavljali smo pitanje blagdanskog ozračja imajući u vidu veliku nesreću koju nas je zadesila uzrokovana korona virusom. I taman kada smo pomislili da je našim mukama došao kraj, suočili smo se sa femicidom koji je ozbiljno zahvatio bosansko-hercegovačko društvo. Muka i nesreća  nikada ne idu same. Između pandemije i suočavanja sa femicidom ubačen nam je rat u Ukrajini koji nas ne dotiče direktno ali indirektno  nas se itekako tiče. Izbjegli sa ratom zahvaćenih prostora postavljaju neka svoja pravila koja utiču na našu životnu stabilnost. Vrtoglavo rastu cijene proizvodnje i izvoza oružja na svjetskom tržištu, a mi smo jedni od proizvođača municije i oružja koji se koriste u ratovima za ubijanje nedužne djece i nedužnih ljudi. Nema baš u tome neke moralnosti i etičnosti, zar ne? Pitanje otvara novo pitanje,  šta sa armijom ljudi koja radi u namjenskoj industriji, i koja od svog rada ishranjuje obitelj? Trgovina gasom i prijetnja da ćemo se smrzavati tokom zime je samo dodatno izazvala zebnju među ljudima. Bezočno podizanje cijene nekretnina, podizanje cijene struje, životnih namirnica, nestašica lijekova, sve prazniji dućani pristupačni običnom čovjeku, nesigurnost u školama, na ulici,  nasilje u porodicama…Ludilo kao pred apokalipsu.

Nisam mračna, realna sam.

I kako pod ovakvim okolnostima očuvati obitelj i tradiciju? Na Instagram-u svi žive sjajno, sve sam lažni sjaj. Na fotografijama glamur a u zbilji raspolućenost, dezorijentiranost, duboko nezadovoljstvo i tuga. Noću dernek, danju suze. Facebook lagano ali sigurno postaje arena razjarenih bikova koji kidaju neistomišljenike. Kako sam u tekstu „Facebook – mjesto naše svakodnevice“ pišući za jednu međunarodnu konferenciju napisala „Orwellov Veliki brat nikada ne spava, samo danas umjesto “Ministarstva ljubavi” sudaramo se sa nevidljivim botovima koji vrlo savjesno rade svoj posao brinući o neposlušnima. Čuvena “soba 101” je zamjenjena medijskim prostorom rezervisanim za linč koji traje sve dok se dobro ne plati ili ne odustane od slobodnoumnih ideja. Na sceni je javno i vrlo transparentno prevaspitavanje javnosti sa ciljem utjerivanja straha. Tako se razgovara u kapitalizmu i totalitarnim režimima.”

Kako objasniti i mladima i starima da se sreća neće pronaći na nekom drugom mjestu, da se za sreću treba izboriti sa sobom. Ona stanuje u nama.

Možda se tamo negdje pronađe mir, ali ne vjerujem u dugotrajan mir. Ludilo je zahvatilo čitav svijet. Neka žarišta zahvaćena ratom ne miruju godinama, žarište Ukrajine će vrlo brzo da se prenese na neku drugu tačku na planeti Zemlji, nema mira dok veliki igrači obrću veliki novac trgovinom oružja.  Sa druge strane, snaga prirode je zapanjujuća, a o njoj tako malo ili gotovo ništa ne znamo. Sve one „sekundarne nepogode“ koje su kod nas prisutne – oluje, poplave, požari, zemljotresi, odnose ljude a uzrokuju i milijarderske gubitke .

U ovakvom poretku, šta ostaje…ostaje mobilizacija cjelokupnog društva i vraćanje vrijednosti obitelji. Prilika je da se okupimo za blagdane. Pokušajmo da pronađemo snagu za privid glamura, sve one žarulje, svijetla, blještavost, miris bakine kuhinje vraća nas najljepšem i najbezbrižnijem periodu života kada ništa od svega ispričanog nismo znali. Sigurno je da u nekoj od škrinja čuvamo bakin stolnjak, izvezenu/heklanu kragnu, možda i neki pribor za kolače  sa zlatnim obodima. Okitimo bor, duh minimalizma ili zlatno – crvene kombinacije raskoši, nije važno, važno je da prostor u kome živimo osvježimo. Za bogatu trpezu je potreban novac koji nemamo ali iskoristimo akcije po dućanima i kupimo već danas bocu vina koju ćemo sačuvati do blagdana, napravimo sitne suhe kolačiće  koji mogu stajati u limenim kutijama i to je dosta za one koji znaju da uživaju u malim stvarima, a život čine male stvari.

Krojačica  (krojačice su opet u modi) će mi  sašiti crvenu ili zelenu plišanu haljinu koju ću dodatno obogatiti  maminom heklanom kragnom koju treba prethodno uštirkati, za blagdane se treba lijepo i svečano obući.  Sve će odisati tradicijom koju nosim sa sobom ma gdje bila, jer kako nas je baka Olga naučila „Nikada ne smijete zaboraviti tko ste“.

Ne zaboravljam, živim skromno ali spokojno. Znam da na mnogo toga ne mogu utjecati ali se moram izboriti za mentalni mir. Psiholozi nas savjetuju da mentalni mir postižemo zadržavanjem ili uvođenjem dobrih rutina ( u mom slučaju živim svoju tradiciju), tako što ćemo se posvetiti svom životnom prostoru, urediti ga po svojoj mjeri i tako što ćemo vrijeme provoditi u slušanju muzike, gledanju filmova, čitanju knjiga, druženju sa nama dragim ljudima. Pred blagdane, vratiću se pisanju novogodišnjih čestitki zaboravljenim naliv perom. Divno je dobiti čestitku rukom ispisanu. Čeznem za gramofonom i pločama, mama u svojoj bolesti nije znala šta čini, sve je razdelila. Ako nekome gramofon stoji u potkrovlju i skuplja prašinu, rado ću ga oživjeti 🙂  

Osjećam se sigurno u svijetu obojenom tradicijom. To je moj svijet, privatni svemir o kome pjeva Massimo :

„Jedan mali krug nama dovoljno veliki

To je samo naš svijet, naš privatni svemir

Sazvežđe smo kad se spojimo…“

NA VRATIMA ULTRA BESPOLNE BUDUĆNOSTI

Isprovocirana tekstom u „Sensi“ (HR) „Zašto skidam kapu generaciji Z?“, danima razmišljam kako pisati o svojoj generaciji i onim sjajnim starijim generacijama bez prizvuka nostalgije, tihe patnje  ili jeda . Pustila sam vrijeme da učini svoje, naučena da je ono naš najveći saveznik. Tu filozofiju o vremenu treba prenijeti na   Z generaciju. Važno je pronaći priču, privući pažnju, o našoj djeci je riječ.

Stalo nam je.

Košarkaški „Mocart“, Dražen Petrović i maestralni Mirza Delibašić koga su Španci  prozvali posljednjim košarkaškim genijem, znali su kada treba stati, umiriti loptu i sačekati. Dok se troše posljednji minuti utakmice, kada su u dvorani svi na nogama, dok se sa tribina ore navijači, samo najveći mogu umiriti igru i čekati posljednje sekunde za šut sa 7,25m. Voditi svoj tim i biti najbolji na svijetu može samo onaj koji zna da sačeka i prepozna pravi trenutak. I šah je nekada imao svoje umjetnike za koje je cijeli svijet znao – Vasja Pirc, Petar Trifunović, Svetozar Gligorić, Borislav Ivkov, Ljubomir Ljubojević, Aleksandar Matanović… Osmisliti taktike, povući poteze, iznenaditi protivnika…tako je započinjala magija na crno -bijeloj ploči. Ni jedna parija ista, a toliko iznenađujućih poteza. To neočekivano, to je lijepo, u toj ljepoti se uživa.  Žao mi je što  Z generacija koju treba da slavimo želi sve odmah i sada. Uskraćeni su za nadahnuća, iščekivanja, ljepotu, sreću…kako to Zigbert Taraš, jedan od najjačih šahista sveta 19. i početkom 20 vijeka divno opisuje „Šah, kao i ljubav i muzika ima moć da čoveka napravi srećnim.“ Sreća, to su one emocije kada osjećamo damare, zbog kojih se smijemo, zbog kojih smo ushićeni, kada nam je cijeli svijet, sve oko njega i u njemu tako lijepo.

Stalo nam je da naša djeca budu sretna.

Priznajem, trebalo mi je dugo da naučim da sačekam. Željela sam i ja nekada sve odmah i sada, i moja djeca danas žele sve odmah i sada iako ne pripadaju Z generaciji,  ali…uvijek ih vraćam najboljem savezniku – vremenu. Stara latinska poslovica kaže „Vremenu se valja pokoravati“, mudri su bili Latini. Kako objasniti Z generaciji  značenje, suštinu, filozofiju poslovice koja govori o pokoravanju, a da se pri tome isti  zgražavaju autoriteta?! Zamislite vraćanje latinskog jezika u obrazovni sistem …ne možete?! Ja mogu, ne mogu zamisliti dobar obrazovni sistem bez latinskog jezika. Nije latinski jezik samo ona grozna gramatika sa pet deklinacija koje smo ponavljali u nedogled dok ne zapamtimo, latinski jezik su i tekstovi, čitanje i tumačenje (tumačenje – gubljenje vremena za Z generaciju). Koliko riječi svakodnevno koristimo a koje potiču iz latinskog jezika, npr. digresija, afinitet, emigrant, konfuzija, kontradiktoran, revolucija… Na pravnom, filozofskom, filološkom, medicinskom, biološkom fakultetu, umjetničkim i teološkim fakultetima se koristi latinski jezik, a kako ako ne postoji osnova?! Nemoguće je govoriti o humanističkom obrazovanju bez latinskog jezika.

Stalo nam je da naša djeca budu obrazovana.

Z generacija kažu da je osviješćena, ekološki, tehnološki, filtriraju informacije i zadržavaju samo one koje su njima lično važne, sadržaji koji stanu u tri minuta su sasvim dovoljni, u njih sve stane. Sve češće slušamo zabrinute nastavnike koji se sudaruju sa ovom generacijom, psihologe i pedagoge koji gase požare, ali ni od koga ne čujemo prijedloge za prevazilaženje problema. Ima li čas od 45min. više uopšte smisla ako ova generacija ima fokus kraći od deset sekundi? Ovo je izuzetno ozbiljno i važno pitanje koje ne može da čeka vrijeme.

Zakazala je odgovornost odgovornih.

Ljuti me taj narativ o ekološkoj osviješćenosti. Da se podsjetimo Pokreta gorana koji je u bivšoj Jugoslaviji nastao prije 60 godina. Jedan od najstarijih pokreta na Balkanu je Pokret gorana Srbije čiji su članovi od svog osnivanja do danas zasadili stotine miliona sadnica. Na žalost, posljednjih 25 godina uništavaju se šume koje uzrokuju promjenu klime, zemljišta, nestaje biljni i životinjski svijet, uništava se sve ono što nas štiti.

Nije istina da nismo osviješćeni, riječ je velikim i malim politikama, o nemuštim, bahatim, koruptivnim i zlim političarima koji vladaju našim i bjelosvjetskim palankama  koji imaju svoje aspiracije na koje ni mi ni Z generacija ne može utjecati.

Nemoć pred velikim politikama.

Akcijaši su gradili puteve i pruge kojim danas hode Z generacije, a sigurna sam da mnogi kuku i motiku još nisu vidjeli.

Porediti vrijeme bez mobilnog telefona sa današnjim u kome se klinci utrkuju tko će imati bolji model mobitela je nemoguće, svijet se promijenio. Danas živimo četvrtu industrijsku  revoluciju (opet latinska riječ „revolutio“ što znači preokret) koja će promijeniti čitav svijet. Svjesna da čovječanstvo gazi krupnim koracima naprijed bojim se budućnosti.

Istina je da su veliki izazovi pred ovom generacijom, pred „alfićima“ (generacija rođena od 2012. koja dolazi poslije Z generacije) i generacijama koje nadolaze. Vjerska netrpeljivost, oružani sukobi u svijetu, biološki ratovi…sve je mnogo ružno.  Ali, uvijek postoji to ali koje nas vraća životu u ovom trenutku, svom mikrosvijetu koji zahtjeva mnogo veću ozbiljnost i vraćanje suštinskog značenja obitelji u društvo.

Plaše me ostrašćeni ljudi, plaše me nesretni ljudi, plaši me strah u ljudima, plaši me kratko pamćenje kod ljudi… Plaše me ovakvi ljudi.

U to ime, podignimo čašu i slavimo sve generacije. I one iz daleke prošlosti koju interpretiramo i nas koji svjedočimo događajima i generacije koje treba da grade svijet po svojoj mjeri, svima treba skinuti kapu jer kako kaže Pasternak :

„No redosled ima svako dejstvo

I kraj puta neće se izbeći

Sam sam – greh sve jeste i neverstvo

Nije život što i polje preći.“

“NAJMANJE SE MOŽE OSPORITI A NAJSIGURNIJE NAPREDUJE”

Vreme nemoći me najprije nagoni na borbu za opstanak a onda suočavanje sa sobom. Nije mi mrsko rudarenje po sebi. Bolno jeste ali bez boli nema rasta i sazrevanja. Imala sam puno vremena i još ću dati sebi puno vremena, to zaslužujem.

Iz začaranog kruga moram izaći.

Živjeti u zemlji gdje je glavno pitanje formiranje vlade i podjela vlasti je ravno samoubistvu. Kada otvoriš oči i kreneš sa jutarnjim informisanjem,  prvo što čuješ ili vidiš je priča o sastavljanju vlade. Jadno i tužno. Jadno zato što ne postoji medijska kreativnost, ljudi su pristali da služe uredničke politike, a one su zapravo ništa drugo do diktat velikih ili malih sila. Tužno, običan čovjek je prešutno ucijenjen da ukoliko ima želju za nečim višim od pukog preživljavanja, mora se opredijeliti za navijački dres. Zarobljen je u kandžama beskrupuloznih lažljivaca. Tužno je što ne postoji otpor prema tlačiteljima, strah je ogroman. A godine se ne mogu vratiti, trideset godina, nije malo. Razmislite šta ste sve postigli za prvih trideset godina svog života…nije malo, zar ne? E, te godine, lažljivci su nam oteli. Dok su se oni bogatili mi obični smo postajali sve siromašniji. Toliko, neću više, nastavite vi….

Svako od nas ima svoju historiju koja neumitno utječe na sadašnji i budući život. U historiji su poreklo, odnosi u obitelji, sve patnje, boli, zablude i ljubavi,  i naravno, naš zdravstveni bilten. Nema nedodirljivih. Sve one infekcije, upale, lomovi ostavili su svoj trag. Ne vjerujete ili ne želite o tome da mislite? Nemate pravo na to, to je neodgovorno prema sebi! Zašto nam inače ljekar kada mu se javimo uzima anamnezu….sigurno ne zato što ga posebno zanimamo, već zbog naše  historije koja uključuje poreklo i sve one prilike i neprilike koje su uzrok našeg javljanja.

A onda pitanje, zašto kada otvorimo temu starosti kreće negodovanje – ne osjećam se starim/om, život tek sada počinje, godine su samo broj, itd. Ne osporavam ni jednu od tvrdnji, ali činjenica je da menopauza pravi ozbiljne probleme ženama, a problem sa prostatom zadaje ozbiljne glavobolje muškarcima. Svi ti problemi se javljaju u nekim godinama.

Činjenica je da  se vremenom ženi grudi omlitave, smanjuju, hormoni utječu na kosu, kožu, nokte. Koža lica kao i tijela stari, smanjuju  se kolagen i elastin zbog čega gubi elastičnost i čvrstinu. Nastaju najprije bore na čelu, a zatim oko očiju i usta. Vremenom, postaju sve dublje. Kako stari tijelo, žena gubi strukturu kosti lica u ranim četrdesetim što automatski povlači interes za nekom dobrom zubnom ordinacijom koju sebi možemo priuštiti bez kreditiranja. Tužno, podižemo kredit da ne bi išli bez zuba. Kosa, postaje krta, lomljiva, opada, sijedi i gubi svoj sjaj, a sve slabije se obnavlja. Ovo je ono što se vidi, a koliko toga ima što se ne vidi, a pravi nam problem – elastičnost mišića, istrošenost kostiju, nakon 35.godine gube se minerali. Lagano ali sigurno smanjuje nam se visina ( i to je vidno) zbog hormona koji opadaju u menopauzi. Ne vide se problemi unutrašnjih organa, bar tako mislimo, ali i to se vidi na neki način jer odražava boju i stanje naše kože. Svaki bol koji nosimo u sebi je nova bora na licu.

Činjenica je da naši dragi muškarci pružaju veći otpor narativu o starosti, vjerujući da su godine samo broj. Zašto se zaobilazi tema o starosti, starost nije bolest ali starost sa sobom donosi bolest?!  Žene se muče sa menopauzom, a muškarci sa andropauzom, muška verzija klimaksa. Ne zaobilazi ni jednog muškarca. Vrlo težak period u kome se preispituju vrijednosti i  prolaznost života. U andropauzi česti su srčani problemi, proizvodnja sperme i količina testosterona opadaju, nastaju promjene u seksualnom funkcionisanju. Ono što je vidljivo –  povećanje masnog tkiva, smanjenje snage i izdržljivosti, prorijeđena kosa, opuštenost kože, promjene raspoloženja. Vrlo čest pratilac nelagodnosti je problem sa prostatom koja je deo muškog reproduktivnog sistema.

Samo sam zagrebala po neupitnim činjenicama i nisam sretna zbog toga.  Baš kao i vi suočavam se sa sobom samo za razliku od vas, glasno o svojim suočavanjima govorim. Glasno govorim zbog gore onih lažljivaca koji su gluvi i slijepi, umišljeni i mnogo tupavi – ništa od svega ovoga ni njih ne zaobilazi, niti će ih zaobići, nisu vječni.  Glasno govorim zbog buđenja medija koji treba da pokrenu životne goruće teme od kojih zavisi stanje društva. Glasno govorim zbog mladih ljudi koji će vrlo brzo doći u naše godine, a biće potpuno nespremni jer njihov fokus je u materiji a ne u duhu. Glasno govorim zbog generacija koje će doći na ovaj svijet a svi smo mi u obavezi da sačuvamo planetu Zemlju za njih. Glasno govorim jer me odgovornost na to podstiče, moje je dao kao profesor educiram ljude, otvaram im oči, podstaknem ih na promišljanja.

Nije starenje samo biološki problem, starenje je sociološki, kulturološki, etnološki i ekonomski problem. Čovjek je deo zajednice, čovjek je društveno biće.

Izađimo iz začaranog kruga u koji smo uvučeni, mnogo smo mi više od toga. Naše godine su naše bogatstvo u kome je spakovano znanje i iskustvo. Izaberimo sada  svoju budućnost i postavimo svoj dugoročni interes jer kako kaže Sovi „Od svih savremenih pojava, ona koja se najmanje može osporiti, koja najsigurnije napreduje, koja se najlakše i najranije može predvideti i možda najteža po posledicama, to je starenje stanovništva.“

NEKA MI NEKO OBJASNI

Sve mi je jasno ili pak mislim da mi je mnogo toga  jasno ali jedno mi uopšte nije jasno, zašto ljudi ne žele da upoznaju sebe? Preuzeti model ponašanja od roditelja, zatim isti korigovati modelom kuće u koju se ulazi, a onda uticaj užasne kutije koja besomučno emituje turske i španske serije u kojima su glavne teme – izdaja, osveta, strah …i gde je tu naše pravo lice?  Ako ovom mix-u dodamo projekat Velikog brata koji više nije samo vezan za TV prijemnike pošto smo svakodnevno izloženi raznim vrstama posmatranja, onda je zbrka još veća. A onda su nam servirane društvene mreže koje koristimo da prikažemo svoju lepotu uz pomoć svih mogućih filtera ili da prikažemo  svoju pamet u želji da nam se drugi dive, da im se dopadnemo ili lajemo na sve živo i neživo jer dato nam je mesto za lajanje. Svemu navedenom, a priznat ćete, dosta toga je navedeno, ako dodamo još svakodnevna zastrašivanja političkom retorikom (rat, glad, gubitak posla), strah u ljudima je očekivan.

Mora li baš tako biti?   

Ne mora i ne treba. Razumem malodušnost, melanholiju i strah. Prošla sam mnogo teških trenutaka, kifla i jogut  su simboli moje slobode koju najviše cenim. Bilo je perioda kada se nije imalo za više od kifle i jogurta ali prazan stomak nije ubio želju za slobodom i srećom. I trenutak kada sam dala otkaz na poslu zbog uvođenja čekiranja karticom pri svakom izlasku i ulasku u ministarstvo, nije me uplašio. Čekiranje karticom je bio izgovor, a pravi razlog – bila sam nesretna. Moj posao je postao dosadan, počela sam da gubim svoj identite i bila sam jako umorna. Pomogla mi je Coco Šanel svojom mudrošću “Koliko mnogo briga neko izgubi kada odluči da ne bude nešto nego neko.” Nisam znala šta ću konkretno raditi sutra, ali se nisam plašila, verovala sam sebi. 

Želela sam sretna jutra.

Započeto sređivanje svoje prve knjige trebalo je završiti. Ponese  vas, vaš prvi lični uspeh. Promocije, ljudi koji žele da razgovaraju o knjizi, osećaj slobode.  Kada iskoraknete, počinjete da živite svoju višu svrhu, a onda vas putem prati smisao.  Na putu pored uspona bude i padova, ali i oni nose svoj smisao. Kada ste iskoraknuli, posle svakog pada ćete ustati, ne brinite.  Veliku grešku koji mnogi prave je da svoj posao poistovećuju sa svrhom. Vaš posao je ono što radite da bi opstali, da bi obezbedili potrebnu  egzistenciju, ali to nije svrha, svrha je vaš zadatak. Svako od nas mora proniknuti u sebe da bi spoznao svoj zadatak. Setite se kada vas pitaju šta radite, šta su vaši odgovori. Obično govorite o onome što vas ispunjava, a posao koji radite vas finansijki podupire. Moj posao je da prenosim znanje, dajem upute svojim studentima gdje pronaći izvore znanja, ali to nije moja svrha, moj zadatak. Moj zadatak je da radim ono što me čini sretnom. Volim da pišem, da komuniciram sa ljudima, prenosim neka iskustva, podstaknem druge na razmišljanje, možda naprave neke sitne korekcije u sebi i učine svoj život lepšim i kvalitetnijim. To je ono što mene čini sretnom i zadovoljnom. Moja studentica želi da vozi kamion kako bi obišla svet. Odvažila se i položila sve što treba za vozačicu, tako će moja Aida ostvariti svoju želju. Svojim delovanjem pokazuje da je moguće ostvariti svoj san i biti svrsishodan. Na putu oko sveta ko zna šta će sve videti i šta će poželeti da radi, ona ima svoj zadatak koji je čini zadovoljnom i sretnom. Među studenticama imam još divnih primera ali Aida je izabrala potpuno atipičan put za ženu u konzervativnom društvu punom predrasuda i stereotipa.

Zašto ljudi pristaju na ropstvo?

Zamislite sliku kolektivnog buđenja u kojoj ljudi masovno daju otkaze u svojim firmama, odlučili su da budu zadovoljni i sretni. Poželeli su se sretnih jutara, svojih sretnih buđenja, kafe koja traje sa voljenom osobom, planiranje zajedničkog dana, izleta u sred radnje nedelje, itd.   

Mislite da je tako nešto nemoguće, ja verujem da je moguće. Pritisak koji postaje nepodnošljiv se odražava na zdravlje pojedinca. Narušenog zdravlja nikome nismo potrebni, obitelji postajemo teret. Da li je posao vredan toga? Nije. Sa druge strane, ti novci nas opterećuju, ionako se zadužujemo u bankama da bi preživeli, nema smisla. Zar nije bolje imati manje, spavati mirno, biti zdrav, sretan i zadovoljan nego svakoga dana sa mukom odlaziti na posao? Nemamo prava tražiti krivca u drugome, problem je u nama. Svako u sebi nosi potisnutu kreativnost. Koliko ste samo puta čuli od starijih da se raduju penziji da bi radili stvari koje žele? Zar je potrebno čekati penziju da bi bili sretni? Vidite, ipak je u nama.  

Zašto je tako teško prihvatiti i prigrliti slobodu?

Postavljam pitanje vama. Ja nemam odgovor, sa ove distance znam da bih sve u životu isto ponovila. Najlepši osećaj je kada novce zaradite svojom kreativnošću, oslobođenim umom i svojom slobodom.  

Po sreću ne treba nigde ići, sreća je u nama, samo je treba probuditi.

I za kraj jedna lepa poruka:

“Otići iz poznatog i prividno sigurnog, da biste se bacilli u zagrljaj novome, zahteva mnogo hrabrosti. Međutim, nema stvarne sigurnosti u nečemu što je izgubilo značenje, jer u kretanju je život, a snaga leži u promenama.” Alan Koen